Konačno sam pročitala i nešto od slavnog iako kod nas rijetko spominjanog G. K. (Gilberta Keitha) Chestertona, najpoznatijega po ocu Brownu i slavnoj izreci o «čovjeku koji je previše znao».
Moj izbor je bio roman «Živo čudo» (u originalu «Manalive»), kod nas preveden i objavljen 2007. godine u izdanju splitskih Paralela. Ispričat ću vam čitavu priču, ne obazirući se na komentare onih koji tvrde da to nije (oh so!) «kritičarski profesionalno». Ja ionako nisam kritičarka.
Uglavnom, stanovnici nekog pansiona bjehu zatečeni kad im preko zida upadne neki visoki čovjek u kričavozelenom odijelu. Taj isti je tzv. Nevini Smith. On ubrzo u tom pansionu postade duša zabave i čovjek u čijem ludilu stanovnici pansiona počeše nalaziti smisao i metodu.
Stvari su se zahuktale kad je Nevini Smith zaprosio družbenicu jedne od gospođa i kad se u sve to umiješao jedan doktor koji je također živio u pansionu. Nevini Smith mu je prošupljio šešir mecima iz svog revolvera, a zatim su ga obuzdali. Međutim, umjesto da ga se odmah preda policiji, stanovnici pansiona ga odlučiše podvrgnuti njihovom kućnom sudu (inače je u Britaniji običajno pravo izrazito jako i poštuje se isključivo na temelju pristajanja obiju strana na vlast tog sudišta.) I tako, na njegov su račun iznesene razne optužbe: u prvom redu da je ubojica, provalnik, skitanju odan poligamist. Sve su optužbe bile odbačene. Iako puca na ljude, Nevini Smith je navodno istrenirani strijelac koji svojim pištoljem nastoji natjerati ljude da se, uplašivši se za vlastiti život, osjete više živima. I mnoge su mu njegove žrtve bile zahvalne i nisu ga htjele prijaviti. Nadalje, što se tiče provale, primijećen je samo kod provale u vlastitu kuću (koju je on objasnio «alternativnim ulaskom u kuću», čisto da ne bude dosadno). Što se tiče odanosti skitnji, to je također jedna posebna priča: Nevini Smith je otišao od kuće da bi ponovno osjetio užitak povratka kući, tako da on zapravo nije skitao, već se vraćao kući. A poligamija? Dovoljno bi bilo reći da je u svim slučajevima u kojima je, iako je bio oženjen, prosio razne djevojke i onda ih odvodio da ih nitko više nikada ne pronađe, riječ bilo o istoj djevojci – njegovoj supruzi.
Odličan je i Chestertonov pogovor na kraju knjige.
Što hoće reći Chesterton ovim romanom? Kao prvo, da treba uživati u životu i uvijek od njega činiti nešto spektakularno i nešto u čemu ćemo uživati, čak i kad se ne osjećamo tako (jer je moć sugestije jaka). Kao drugo, da stvari nisu uvijek onakve kakve se čine i da ne bismo smjeli biti uskogrudni i gajiti predrasude. Kao treće, čitajte i sami i vidite o čemu se radi.
Kome preporučujem «Živo čudo» G. K. Chestertona?
Hipijima, tj. onima od nekoliko preostalih boraca za flower power. Ljudima koji cijene britanski humor. Čitateljima koji vole početak 20. stoljeća i ponešto zgusnut stil.
BTW, zašto knjižničarke uvijek zalijepe onu oznaku preko teksta na koricama tako da se ne može pročitati o čemu se u knjizi radi?
Post je objavljen 01.03.2009. u 15:10 sati.