S pojmom nacionalne kampanje, odnosno strategije za promociju čitanja susrela sam se krajem prošle godine kad se govorilo o tome da 83 posto Hrvata u protekloj godini nije pročitalo niti jedan roman, odnosno da dvije trećine Hrvata uopće ne čita. Glede toga su pitali Seida Serdarevića (suosnivača i urednika izdavačke kuće Fraktura), koji je odgovorio da se tretmanu knjige kod nas neozbiljno pristupa jer mi nemamo, kao neke druge države, nacionalnu kampanju, odnosno strategiju za promociju čitanja (da, mi imamo «kao» Mjesec knjige u listopadu i par sajmova nakladnika i nekoliko manifestacija, ali čini se da pisci i nakladnici u tim svečanim prigodama doista zabavljaju jedni druge i par suludih entuzijasta). Serdarević je također rekao kako je Španjolska donedavno bila u sličnoj situaciji, ali se vlast angažirala provodeći nacionalnu kampanju za promociju čitanja i sad je Španjolska također ušla u red «čitateljskih nacija».
Link na taj članak na T – portalu više ne mogu naći, ali evo što je o tom slučaju prenijela Booksa: http://www.booksa.hr/vijesti/ostalo/1277
Zbog svega toga počela sam malo istraživati o nacionalnim kampanjama za promociju čitanja u drugim zemljama (zavirila sam na web – stranicu Ministarstva kulture, ali tamo sam jedino pronašla paučinom obavijen Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige; potom sam zavirila i na stranicu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, jer je moj skromni zaključak bio da je promocija čitanja pitanje od nacionalnog interesa i jedan od načina na koji ćemo doći do većeg broja visokoobrazovanih Hrvata. Prevarila sam se, na MZOŠ ništa korisno).
Ipak, našla sam jedan zgodan .pps pregled pod naslovom Promotion of Reading in the European Union (predstavljen, zanimljivo, 2006. godine od već spomenutog španjolskog Ministarstva kulture). Pa pogledajmo.
Austrija, na primjer.
U Austriji trenutno nema projekata za promociju čitanja, ali se kontinuirano provode istraživanja od kojih je posljednje telefonskim putem provedeno 2004. godine na uzorku od 1000 ispitanika (od 16 godina naviše). Pritom je 13% ispitanika pročitalo bar jednu knjigu u prethodnoj godini. 60% ispitanika je pročitalo više od jedne knjige. Čitatelji od 16 do 29 godina najviše čitaju u svoje slobodno vrijeme (njih čak 79%). 27% populacije nikada nije pročitalo knjigu, a 18% populacije čita svakodnevno. U Austriji, dakle, nacionalna kampanja za promociju čitanja nije niti potrebna s ovako uspješnim statistikama. Zanimljivo je još spomenuti i to da u Austriji ima dovoljno posla za jednu državnu ustanovu pod nazivom Institut für Leseforschung (institut specijaliziran za proučavanje čitateljskih navika).
Nadalje, Belgija.
Ne postoji opća nacionalna kampanja za promociju čitanja, ali se neki projekti održavaju na regionalnoj razini. Takav je, primjerice, projekt «Grow up with books» kod kojega svako dijete pri rođenju dobiva dobrodošao - na – svijet – paket – knjiga, a zajedno s pozivom za učlanjenje u lokalnu knjižnicu za 5. rođendan dijete dobiva još jedan poklon u obliku knjige. Taj projekt traje 7 godina i povratne informacije kažu da ima 40 posto uspješnosti. Nadalje, na regionalnoj razini u knjižnicama se za djecu održavaju «reading hours» (kako bih to prevela, kao čitateljski kružoci? Vrijeme za čitanje, recimo.), kazališni projekti, radionice kreativnog pisanja, posjeti redakcijama lokalnih medija. Naveden je i jedan projekt za odrasle koji se zove «Godmother/Godfather» - Medijski centar (?! Prema kontekstu mi se čini da se radi o središnjem tijelu koje organizira promotivne akcije, a odnosi se i na kompjutorsko opismenjavanje) šalje u škole, vrtiće, staračke domove osobe koje bi željele čitati u javnosti i organizira edukaciju i raspored za kuma/kumu. U škole se također doniraju kutije knjiga za djecu koja žele sudjelovati u projektima te se organiziraju dopisivanja s prvašićima i «lutkom koja živi u knjižnici». Na kraju ovog izvješća o Belgiji moram dodati kako je «poboljšanje čitateljskih/jezičnih i kompjutorskih vještina dio službene strategije belgijske vlade.»
Potom Češka.
U Češkoj također nema nacionalne kampanje za promociju čitanja (što ne čudi jer Česi doista čitaju, Česi su originalna «čitateljska nacija»). Ipak, češko ministarstvo kulture provodi program «Knjižnica za 21. stoljeće» kojom se potiču ove ustanove na nove projekte i razvijanje diskusija o kulturi. Isto tako, odobravaju se novčana sredstva za tiskanje dječjih časopisa i književnih sajmova i drugih kulturnih aktivnosti od lokalnog značaja. Kod njih također postoji Tjedan knjižnica u listopadu, literarni natječaji koje organiziraju knjižnice te održavanje manifestacija i javnih čitanja kod nekih važnih obljetnica (npr. rođenje H. C. Andersena i sl.) Jasno, češko ministarstvo kulture odobrava i sredstva za prijevode čeških djela na strane jezike, a sve što se tiče promocije čitanja u Češkoj regulirano je člankom 59. dokumenta koji se prevodi kao Cultural Policy.
Ono što je u Češkoj važno i napeto (jer zasad je sve bilo kao i kod Balkanaca) jest da je nevladin sektor puno angažiraniji kod promocije čitanja nego što je to slučaj kod nas. Naprimjer, njihovo udruženje knjižničara i zaposlenih u informatičkim znanostima pokrenulo je glasanje za najomiljeniju knjigu češke nacije (uz popratne rasprave, medijske kampanje i slično). To je udruženje odgovorno i za postere koji glase «Read it before Hollywood does» Postere inače možete vidjeti na netu, a tiču se romana «Starac i more», «Jane Eyre» i «Zločin i kazna». Pogledajte postere, sjajna medijska kampanja ).
Finska također ima Nacionalni odbor za promociju čitanja i povremeno se neprestano održavaju nacionalne kampanje za promociju čitanja, čiji operativni dio obavljaju javne knjižnice. Godišnje se odobrava 150 tisuća eura za projekte promocije čitanja u javnim knjižnicama, a 50 – 100 tisuća eura za promociju čitanja na webu.
No ono što je meni osobito zanimljivo je Francuska.
U Francuskoj se svakog listopada održava Sajam čitanja u koji su uključeni svi elementi čitateljskog lanca: pisci, knjižari, izdavači, knjižničari, prevoditelji, pa i čitatelji. Također, održava se Noć knjižara (gdje se tijekom cijele noći održavaju različite promocije, čitanja, predstavljanja itd., a knjižare su otvorene cijelu noć). U rujnu se održava Mjesec francuskog pisanog nasljeđa s različitim manifestacijama, u proljeće se održava Poetsko proljeće, a u studenom se Francuska posveti književnosti jedne zemlje – gosta čiji pisci sudjeluju u raspravama i događanjima diljem Francuske. Slično toj manifestaciji, nevladin sektor održava Salon international du livre de Paris gdje se pozivaju pisci iz strane zemlje da sudjeluju u događanjima u Parizu. Također, u nevladinom sektoru do 2005. godine održavalo se nacionalno natjecanje u čitanju (engl. Reading battle competition). Nacionalno udruženje izdavača također svake godine održava sajam stripa. Postoji i sajam dječje književnosti te sajam «čudesnih putnika» gdje se predstavlja putopisna i putnička literatura. Eto države koja živi književnost i slavi čitanje u svakom mjesecu u godini! No to još nije sve: lokalne knjižnice organiziraju projekte promocije čitanja za mlade, za invalidne osobe te za osobe koje se nalaze u bolnicama i u zatvorima, a dodjeljuju se i nagrade za najbolje mlade čitatelje, za najbolju knjigu za slijepe itd.
Konačno, Njemačka.
U Njemačkoj 72% populacije čita barem jednu knjigu mjesečno (kako je pokazalo istraživanje iz 2000. godine u kojoj su sudjelovali ispitanici od 14. godine nadalje). Što se tiče projekata za promociju čitanja, postoji projekt „kreativnog čitanja“ gdje se literarni tekstovi prilagođuju za slušanje naglas (za dobne skupine od 6 do 20 godina), bilo preko radija ili putem kazališne izvedbe. Nadalje, najviše aktivnosti ima na Dan knjige 23. travnja kad se organiziraju kvizovi za mlade i tzv. „walk acts“ kada likovi iz književnosti (osobito iz dječjih priča i bajki) oživljavaju i upoznaju se sa svojim čitateljima.
Ovi podatci, što se mene tiče, govore sami za sebe i mislim da nisam tu da bih vam ih tumačila. Vi, dragi čitatelji, već dobro znate što oni znače.
Post je objavljen 30.03.2009. u 21:48 sati.