Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 17.03.2009.
Glazba prašine za hladne proljetne dane
Nedavno sam pročitala roman Glazba prašine australskog autora Tima Wintona. Iako su neki moji internetski sugovornici imali iskustva s njim, moram priznati da sam se s tim imenom prvi put susrela i da do čitanja ove knjige nisam ni znala za postojanje tog pisca. Inače, radi se o autoru srednjih godina (rođen je 1960. godine u Perthu), a tekst s korica također kaže da je Tim Winton dobitnik više književnih nagrada, a dva njegova romana, Riders i Glazba prašine nominirana su za prestižnu nagradu Man Booker. Međutim, kako već rekoh, nisam se još susretala niti s tim autorom niti s užasno puno australskih autora (ne pratim ih tako da doista ne znam što se dolje događa) pa sve što kažem na ovu temu treba uzeti s određenom rezervom.
Što se tiče Glazbe prašine, meni se svidjela. Roman je to glazben i prašnjav, baš onako kako netko tko nikad nije bio u Australiji zamišlja australski krajobraz. Središte radnje zauzima bivša medicinska sestra Georgie Jutland, zarobljena u pomalo ravnodušnoj vezi s lokalnim whitepointskim ribarom, koja se igrom slučaja upoznaje sa seoskim redikulom Lutherom Foxom (cijela njegova obiteljska i osobna povijest sastoji se od niza bizarnih nesreća nakon čega se on povlači u osamu i postaje fantomska prikaza tog gradića). Georgie je žena slobodnog duha, ali ne zna što hoće. Neki su odnosi u knjizi samo naznačeni, gotovo kao da je autor htio reći da smo svi mi splet nekakvih okolnosti za koje niti znamo niti naslućujemo da se događaju. Saznajemo vrlo malo o Georgienoj obitelji, o obitelji i obiteljskim odnosima njezina ljubavnika Jima Buckridgea, pa i o obitelji Luthera Foxa, dok s druge strane dolazi do prenaglašavanja odnosa s australskom prirodom i krajolikom, kao da je Winton namjerno odlučio odrezati ljude i pisati o likovima snažnih osobnosti i individualističkog duha, koji su, doduše, proganjani svojim vlastitim traumama, ali ne doživljavaju to osobito tragičnim niti značajnim za svoj život.
Opisi australskih krajolika probudili su mi želju za ljetom i toplim suhim zrakom, čudno kako je čovjek podložan meteorološkim promjenama. Kontam da će čim prođe zima moja autogenerirana depresija nestati kao pometena.
U svakom slučaju, kroz živote ovo troje junaka provlači se snažna nota egzistencijalizma: svo troje svoje živote (jedva) preživljavaju, dok se na sceni ne pojavi, jasno, Ljubav. Koja, kao i većinu puta u životu, sve zakomplicira. No u slučajevima većine nas (uključujući i vašu blogericu), radi se o komplikaciji koju ni za što ne bismo mijenjali.
