… i iako mi se neke stvari nisu svidjele, moram za čitatelje ovog bloga objaviti i da mi se iznimno svidio tekst Ivana Aralice pod naslovom Ovako pišem (iako moram priznati da nisam velika ljubiteljica njegovog književnog opusa). Naime, radi se o tekstu koji se sadržajem odnosi na spisateljski proces, odnosno na način na koji Aralica pristupa stvaranju bilo kojeg svojeg teksta. Iako moj osobni spisateljski proces možda ne prolazi kroz jednake stvaralačke faze kao što je to slučaj kod Aralice, moram priznati da volim čitati o tuđim iskustvima i također moram reći da me ovakva razina diskursa (naime, radi se o how – to tekstu u maniri američkih priručnika za samostalno učenje) kod Aralice pomalo iznenadila, pa bih onda valjda trebala priznati i da sam gajila određene predrasude o Aralici kao piscu koji se busa u prsa svojim nacionalizmom kad već ne može ničim drugim.
Također, uživala sam i u prilogu Branka Madunića o (ne)uspjesima Bolonjskog procesa u hrvatskom školstvu i razgovor s Konradom Liessmanom o istoj temi. Pomno sam pročitala i osvrt na knjigu Patnje Antonije Brabec autora Ludwiga Bauera koji je napisao Božidar Alajbegović. Profesorica Opačić se u svojoj kolumni dotakla riječi koja mi je često na pameti u posljednje vrijeme: banane. Ono čega sam se počela gnušati u Vijencu jest ona jedna stranica koju urednici u svakom izdanju prepuste Slavenu Letici za njegovo penzionersko prepucavanje s političkim protivnicima. Niti jedna vrsta medija ne može prosperirati dok kojekakvi koriste medijski prostor za svoj probitak. No neću Letici praviti besplatnu reklamu, vjerujem da će ga Ante Tomić i Denis Kuljiš i sami znati oprati za ono što je napisao o njima.
Post je objavljen 15.03.2009. u 15:33 sati.