Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 19.03.2009.
Nepismeni akademski građani
Nedavno sam u Jutarnjem listu pročitala članak o tome kako 60 posto Hrvata s diplomom ima sposobnost pismenog izražavanja na razini učenika osnovne škole.
Za one koji se žele i sami uvjeriti u to, evo link.
Mene to što navodi članak nimalo ne čudi jer sam na svom fakultetu, na četvrtoj godini, upoznala kolegu koji je pisao samo velikim tiskanim slovima (bojala sam se pitati zna li i mala tiskana slova). Razlikovanje č i ć i druga osnovna pravopisna pravila su potpuna nepoznanica, o gramatičkim pravilima i konstrukciji rečenica ne možemo ni razgovarati, a kamoli o kritičkom pisanju, pismenoj argumentaciji i sličnomu. Jedan je vitalan podatak koji sam vam dužna odati, a to je da sam diplomirala pravo, a nama je nama pravnicima pismeno izražavanje od ključnoga značenja za posao – napisati tužbu, žalbu, prijedlog, podnesak ili bilo koje drugo pismeno zahtijeva pismenost*.
Svaki drugi hrvatski student je elementarno nepismen, kažu profesori i kaže novinarka koja je radila taj prilog za Jutarnji. Za one koji su lijeni kliknuti na link donosim jedan primjer takve nepismenosti iz jednog seminarskog rada: „Mi nemožemo rasuđivati kulturu svoga naroda od kulture drugih naroda na temelju glasina. Mi trebamo poći u sve te državi da bi znali kakva je kultura drugih naroda. Svaka država ima drugačiju kulturu, svaka rasa ima svoju kulturu. Kultura se ne očituje samo u kulturnoj baštini nego i u vjeri pojedinaca.“
Znam da nam je nekad nekakav dan, ponekad smo u gužvi i nismo dovoljno opušteni za pisanje, nekad smo baš mamurni jer smo večer prije popili sto piva pa se ujutro slijepi kao šišmiši hvatamo za najbliže ravne površine (što vodoravne, što okomite), ali osim kardinalne pravopisne nepravilnosti na samom početku (nemožemo, khm, khm), ovaj ulomak ni po čemu ne podsjeća da je dio jednog znanstvenog rada i da sa sobom nosi bilo kakvu naznaku ideje ili originalne misli.
Evo ponovno jednog primjera iz mog iskustva: upravo sam pričala kolegi pravniku kako sam čitala članak o komu je riječ u ovom postu, na što će on meni: „Pa da, zanimljivo što to spominjete, tako sam i ja nedugo nakon što sam diplomirao, sjeo napisati pismo. I krenem ja pisati, kad ono – ne mogu se sjetiti kako se piše slovo F! I ne mogu, ne mogu nikako, i onda nakon par dana razmišljanja, ipak sam se sjetio...“ (a ja onak omojbožeomojbože!)
Prema navedenom članku, hrvatski studenti tijekom studija napišu manje od 100 kartica teksta (kartica je, podsjetimo, 1800 znakova s razmacima, dakle, 100 kartica bi bilo nešto malo više od 50 stranica u Wordu, pisano jednostrukim proredom), dok su naši kolege studenti vani dužni TJEDNO predati 15 kartica teksta (da svatko od nas piše 15 kartica tjedno, odnosno stranicu teksta u Wordu dnevno, vrlo bismo brzo naučili „pismeno“ razmišljati i što bismo dulje to radili, trebalo bi nam sve manje vremena da „proizvedemo“ tu količinu teksta.) Profesor Gregorić koji je iznio taj podatak kaže da je tijekom magisterija na Oxfordu u dvije godine napisao 600 stranica teksta, dok za vrijeme četverogodišnjeg diplomskog studija nije napisao niti 150 kartica teksta, uključujući i diplomski rad.
Iako u tematiku ovog bloga nisam htjela petljati i činjenicu da i sama pomalo pišem (osjećam se grozno ako kažem da želim biti pisac, kao da sam rekla nešto prosto ili nedostojno), moram ponovno vratiti lopticu na svoje osobno iskustvo. Osobno sam se zainteresirala za pisanje zato što sam prije toga puno čitala i bila zainteresirana za knjigu. Jednog mi je dana, nakon što sam pročitala neku knjigu (nesumnjivo dječju, jer sam slova naučila već sa četiri godine, sa bočica Frutek sokova koje je u to vrijeme nemilice trošio moj tek rođeni brat), zasigurno palo na pamet da bih i ja to mogla pokušati – pisati kao ovaj dragi gospodin Pisac koji je napisao ovu divnu knjigu.
Pa iako se, dakle, slažem sa zaključkom ovoga članka iz Jutarnjeg – da se pisanje uči vježbanjem pisanja, dakle, pisanjem i da bi možda trebalo porazmisliti o američkom modelu školovanja prema kojemu neprestano tijekom školovanja postoji obvezan kolegij koji se naziva Pisanjem (eseja, osvrta, zatim kreativno pisanje, pisanje znanstvenih radova itd.), smatram da treba podvući da se i do vještine pisanja posredno može doći i čitanjem, pa čak i nesvjesnim upijanjem pravopisnih, gramatičkih i sintaktičkih pravila kroz čitanje.
Profesorica Jurišić sa Hrvatskih studija kaže sljedeće: „Predajem na svim godinama studija komunikologije, a imam i iskustvo predavača na Fakultetu političkih znanosti, i svake me godine „fascinira“ količina nemotiviranosti, nezainteresiranosti, nehtijenja i nerada novih brucoša.(...)Njihove radne navike, kvaliteta učenja i zainteresiranost za studiranje nisu ni do koljena onima koje su imali moji ruski kolege.“
Ovaj tekst svjedoči i to da ne samo da ne pišemo, već i ne čitamo dovoljno (no to smo već ionako znali, zar ne?) Isto to je, uostalom, na kraju teksta izjavio i odvjetnik Damir Klobučar na kraju tvrdnje kako od 10 mladih pravnika koji dođu kod njih svaki drugi nikad ne nauči pisati. Takvi, rekao je, najčešće niti ne čitaju.
Svjesna sam da su svi oni koji se školuju „preopterećeni“, što neprestano čujemo u medijima, ali da ne bih bila samo negativna, predložit ću i neke konstruktivne mjere „otežavanja školske torbe“ radi potpunog opismenjavanja učenika i budućih studenata (dopustit ćete da ove mjere nisam sistematizirala, već sam samo nabacivala misli kako su mi dolazile):
1. potrebna je ozbiljna rasprava i revizija o lektirnim naslovima i sustavu i postupku čitanja lektira
2. treba reinstalirati literarne sekcije (u mojoj osnovnoj školi takva grupa više ne postoji) i forsirati čitanje i izlaganje osnovnoškolske proze i poezije, kao i ozbiljnije pristupiti radu na školskim novinama
3. opremanje školskih knjižnica je od vitalne važnosti, ne samo knjižnim fondom već i uređenjem prostora tako da djeluje inspirirajuće na kreativnost i želju za učenjem
4. knjižnica bi na taj način trebala postati mjesto gdje se učenike potiče na čitanje, no i gdje se trebaju održavati radionice i događanja za roditelje (kako bi se i roditeljima naglasila važnost čitanja za učenje i znanje)
5. edukacija kadra, naravno (profesorica u mojoj osnovnoj školi mi je predložila da održim jedno predavanje na temu pisanja eseja jer su osmaši, osobito oni koji su se pripremali za odlazak u gimnaziju, bojali baš pisanja eseja s obzirom da se esej kao forma ne radi u osnovnoškolskom programu)
6. uvođenje kolegija Akademsko pisanje na sve fakultete kao obvezan predmet – da, to znači da se radi o predmetu iz kojega se može pasti (kako može prijeći na višu godinu osoba koja nije svladala niti elementarno znanje pisanja, pitam ja vas, kako?)
7. uvođenje izbornih kolegija: Pisanje eseja, znanstvenog rada, seminarskog rada, osvrta (specijalizirano za svaki fakultet)
(Molim vas, čitatelji, nadodajte nešto svoje, kad budemo imali sto točaka, valjalo bi ovaj tekst poslati našem ministru kulture, a nadasve ministru koji je instalirao ovo „društvo znanja“, ministru znanosti, obrazovanja i sporta).
__________________
* Ja ne pušim one fore da je netko „polupismen“, da je samo malo nepismen: ili si pismen ili nisi – ili poznaješ sva pravila ili ih ne poznaješ. Ukoliko ne poznaješ pravila pismenog ophođenja, nisi pismen. I gotovo.
