Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 07.03.2009.
Posve osobna priča o Fabulistu
Prije nešto manje od pet godina, na drugoj godini faksa, jako sam se zaljubila. Srećom sretno s tendencijom trajanja do današnjeg dana, a i višestruko dulje u budućnost, nadam se. I tako, kad smo ja i moj... (Elle Woods gone brunette bi rekla) Nezakoniti bili u vezi nekoliko mjeseci, poslala sam ga u knjižnicu da mi nađe nešto (čin ultimativnog povjerenja, jer se ni danas ni onda nismo ni najmanje podudarali u literarnim ukusima).
Prva knjiga koju mi je izabrao bila je Fabulist Stephena Glassa (konkretnije, broj devet u Algoritmovoj Najbiblioteci).
Njegovi razlozi su tada bili jasni jer sam se onda strašno ložila na novinarstvo (preko studentskih novina smo se i upoznali, no to je već priča s bradom). Sad niti njemu to možda ne bi bio tako očit izbor. Uglavnom, ovih dana sam obnovila to ljubavno – čitateljsko iskustvo.
Za one koji žele znati više: Stephena Glassa se može naći na Wikipediji kao novinara koji je fabricirao sedamdesetak članaka u časopisu za koji je tada radio (New Republic). Roman Fabulist kojega je Glass napisao je fikcionalizirana verzija upravo te priče: kako je došlo do toga da postane lažljivac i varalica koji izmišlja članke, ljude i događaje. Granica koja je meni kao novinarki (onda amaterki, danas honorarnoj suradnici za specijalizirani časopis) posve jasna, njemu je bila nejasna i lako se prelazila. Mene bi pojela vlastita savjest. Stephen Glass je mislio da radi pravu stvar da bi ga ljudi voljeli. To je mene naučilo važnu lekciju: ne mogu te svi ljudi voljeti, ne znači da ne postupaš ispravno ako se neki ljudi (osobito nevažni ljudi iz tvoje okoline) ne slažu s tvojim postupcima. Jednostavno se treba prestati brinuti oko toga: ne mogu te svi ljudi voljeti).
I podsjetilo me na ono čega se i dalje nastojim držati: ništa nije nevažno, kod svakog životnog izbora treba biti oprezan, jer će te posljedice tvojih djela pratiti do kraja života (pogledajmo samo Nives Zeljković Drpić, žena bi sad možda željela biti ozbiljna spisateljica, ali ljudi će je i dalje, i to vjerojatno do kraja života smatrati sponzorušom i dromfuljom).
U svakom slučaju, pravo dnevno novinarstvo mi se prestalo sviđati nakon što sam provela jedno kraće vrijeme u gradskoj rubrici lokalnih dnevnih novina. A čim prilike postanu povoljnije, onog ćemo Nezakonitog ozakoniti.
