Ponekad dobijem ničim objašnjivu želju „pratiti suvremenu književnu produkciju“. To je suluda zamisao (osobito kad mi u kombinaciji s tom zamisli padne na pamet i da bi „trebalo više čitati mlade pisce s ovih prostora“). To mi je u životu donijelo mnogo zla i posvemašnje dosade.
Takav grozan nagon me uhvatio i neki dan kad sam birala knjige iz knjižnice „to go“. Izabrala sam (između ostaloga) i roman Niccola Ammanitija pod naslovom „Pokupit ću te i odvesti“. Svetim imenom Niccola Ammanitija kleli su se mnogi samozvani pisci koje sam imala čast upoznati (pa hajd', rekoh, da i to obavimo).
Radi se o ludom ludom romanu. Čovjek mora praktički dočekati zadnjih pedeset stranica da bi se čitavo zlo današnjeg svijeta srušilo na njega snagom palete cigli (priznajem Ammanitiju to: zna izgraditi atmosferu, svaka čast). U središtu radnje su veliki ševac Graziano Biglia (svirao je flamenko na gitari po svim obalama svijeta, imao ispranu dugu kosu, da bi odjednom zaključio da mu je dosta svijeta i da se želi smiriti u rodnom mjestu i oženiti školskom učiteljicom), školska učiteljica Flora Palmieri (32 – godišnja djevica koja skrbi o bolesnoj majci) i dječak Pietro Moroni koji je na gadan način od slabića i šmoklje morao postati muškarac (negdje u zraku lebdi i njegova školska ljubav Glorija, no njoj pridajem drugi red važnosti). Svi se oni čudnom igrom sudbine isprepletu i neki od njih završe nesretni, a drugi mrtvi. Po meni, roman završava na način klasičnih grčkih tragedija gdje se događaju doista bizarne stvari.
U svakom slučaju, čovjek nekad ubode iznenađujuće stvari iz te „suvremene književne produkcije“ (sad bih vam voljela prepričati čitav roman, ali se suzdržavam da bih se uvjerila da ćete doista čitati): Ammaniti je prije ovog romana napisao tek zbirku kratkih priča „Blato“. Za prvi roman – više nego šokantno!
Post je objavljen 11.03.2009. u 18:41 sati.