Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 23.03.2009.
Ranko Marinković – Never more (1993.)
Nedavno sam govorila kako ću neke knjige i autore koje sam obožavala kao tinejdžerka – čitateljica morati podvrgnuti testu vremena i čitateljskog odrastanja (tu su u priču upali Zola, Camus i neki drugi autori. Hesse davnih dana nije prošao test odrastanja, ali dat ću mu još jednu šansu s Igrom staklenim perlama). Između ostalog spominjala sam i to kako sam kao djevojka uživala u čitanju Kiklopa. Kiklop je, kao i mnoge druge stvari u to vrijeme, bockao ono pubertetsko i boemsko u meni: potrebu da se istakneš, potrebu da mijenjaš svijet ne znajući apsolutno ništa o njemu i ne funkcionirajući zapravo u njemu (pri čemu ne mislim da ne postoji potreba za mijenjanjem svijeta, dapače, samo mislim da to pubertetlije nemaju alata izvesti. Kao što je to lijepo rekao George Bernard Shaw: „Youth is a wonderful thing. What a crime to waste it to children.“ Ista rečenica u našem prijevodu glasi otprilike ovako: mladost je predragocjena da bi se tako olako prepuštala djeci.)
Ipak, s ponovnim čitanjem djela Ranka Marinkovića krenula sam od kraja, od njegovog posljednjeg romana „Never more“. Jasno, naslov je preuzet iz poeme „Gavran“ Edgara Allana Poea, ali čitanjem kraja romana postaje jasna i njegova očitija značenjska simbolika (o tome neću da vam ne bih pokvarila radost čitanja). Ovaj roman podnaslovljen je kao roman fuga i prvi put je objavljen 1993. godine u autorovoj 80. godini života (inače, Ranko Marinković umro je 2001. godine na rodnom Visu).
U središtu je radnje Mato/ Mateo Bartol Svilić, student povijesti u Zagrebu (inače otočanin) koji se u Zagrebu zaljubljuje, a koji stanuje i prijateljuje s propalim studentom Longinom. U prvom dijelu ovaj roman paralelno (u gotovo jednakim omjerima) prati njegovo nesretno zaljubljivanje i život u Zagrebu uoči Drugog svjetskog rata i nešto kasniji njegov put kroz okupiranu Dalmaciju natrag na rodni otok. Motiv „povratka kući“ nije rijedak u mnogih naših autora i bogato je nabijen simbolikom, a u slučaju ovog romana „never more“ označava i dom koji to pod utjecajem predratnih i ratnih zbivanja to prestaje biti. I inače mislim da je Ranko Marinković (koji je, usput rečeno, tijekom Drugog svjetskog rata zarobljen u Splitu i odveden u logor u Ferramonteu) dobro ocrtao duh tog teškog vremena koje je u najkraćim crtama obilježavalo „ako nisi naš, onda si njihov“. Ukoliko si izabrao ne birati strane, bez sumnje si propadao.
Ipak, početne reminiscencije Matea Bartola Svilića na studentski život zadržavaju i jednu lijepu, tipičnu mladenačku notu, poput razmišljanja o umjetnosti ili nezrelih znanstvenih teorija.
Dubravko Jelčić koji je napisao pogovor za ovo izdanje Školske knjige koje držim u rukama, osvrnuo se i na odlike stila ovog briljantnog autora. Upravo u ovom romanu, kaže Jelčić, Marinković je odlike svoga stila izbrusio i doveo do savršenstva (kasnije to spominje i kao artificijelnu metodu autora kojom čitatelja stavlja pred tešku zadaću potpunog iščitavanja punoće autorove zamisli), s čime se moram složiti, mada ne vidim u tome tešku zadaću: riječi imaju ritam. I kotači vlaka kojim putuje Mateo Bartol Svilić imaju ritam. Ako putujete dugo vlakom, shvatite da vam se misli počinju kretati istim ritmom kojim se trucka vlak. Riječi postaju ritmične. Zbog svega navedenog ovaj roman počinje ovako:
„Svi dan... po jedan, svaki dan – po jedan – po jedan – po jedan... a u petak – po desetak – po desetak – po desetak... Kotrljaju se točkovi ispod uha i govore, govore... riječi, jasne, smislene, ljudskim govorom, čak i s nekim jadom u glasu kao da za nekim tuguju.“
Pa još moram dodati i ovaj citat: „Svaka bol izvlači svoju sliku, svoje mucanje iz razasute hrpe trpljenja, prijavljuje svoje pravo na trajnost i neuništivost.“
Bartolov prijatelj Longin pravi je primjerak boema – cinika, on se nije oduševljavao tako lako kao Bartol, ali čak ni on se svojom metodom nije uspio obraniti od ludila nadirućih ratnih zbivanja.
Osobno, ovaj roman je kod mene izazvao jaku paniku i očaj zbog činjenice da čovjek, čini se, nikako ne može pobjeći Politici, ma koliko pokušavao, u ovom slučaju zbog rata i suprotstavljanja dviju oprečnih i međusobno sukobljenih strana. U mom slučaju (da, opet sam našla nešto s čime se mogu poistovjetiti) to je zbog nadiruće panike zbog recesije: čini se kao da joj ne možeš pobjeći i ne možeš se obraniti.
U svakom slučaju, čitatelj koji odluči čitati ovaj roman morat će imati: a) dovoljno znanja i strpljenja za svladavanje svih kontekstualnih razina koje ovaj roman skriva, kao i zahtjevan vokabular i nešto manje poznate literarne asocijacije, b) snažnu imaginaciju da ispuni „praznine“ u svom razumijevanju svijeta.
