Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 21.03.2009.
Ispala sam neobrazovana i lijena
Htjela bih progovoriti koju riječ o snobizmu u kulturi, poglavito u književnosti. Nedavno sam pričala s prijateljicom koja ide na jedan zagrebački fakultet koji uzgaja i potiče intelektualne snobove (ovo je nepravedna generalizacija i koristim je samo u svrhu tekstualne dramaturgije), i koja je doživjela pravo razočaranje kad ju je jedan kolega koji je smatran književnim autoritetom verbalno omalovažio zbog toga što se usudila reći da voli i cijeni knjigu Hermana Hessea Igra staklenim perlama (oko koje sam dosad obilazila, čitala sam Siddartu, Demijana, zbirku kratkih priča za djecu Noćni leptir i, dakako, Stepskog vuka). Isti kolega je Hessea ocijenio kao pubertetsko izdrkavanje, kvaziintelektualiziranje, sve nešto u tom smjeru, koliko sam ja shvatila iz njene priče.
Što mu je ona odgovorila? Nešto u ovom smislu: JA SAM ČITATELJ, ja sam recipijent književnosti, ta je knjiga pisana ZA MENE, da bih je JA čitala. Stoga ja IMAM PRAVO reći svoje mišljenje, imam pravo reći sviđa li mi se ili mi se ne sviđa. (sori na slobodnom citatu, A., voljela bih da sam to mogla zapisati, bilo je jako). Uz činjenicu da kod nas nitko nije čitatelj, svi su kritičari – svi ocjenjuju književna djela, nitko jednostavno ne čita. Ja stojim na istom stajalištu: želja mi je ovim blogom potaknuti ljude da čitaju i da se osjete dovoljno slobodnima i pozvanima raspravljati o pročitanim knjigama. Na onaj svoj bahati način kritikanti nastoje ljude zaplašiti i odvratiti od čitanja knjiga jer navodno nemaju dovoljno obrazovanja da bi nešto mogli shvatiti (na pravi način). To im u velikoj mjeri i uspijeva jer, kao što sam nedavno rekla u razgovoru, u Hrvatskoj čita možda tisuću ljudi. Jaka stvar objaviti knjigu u zemlji u kojoj si siguran da je gotovo nitko neće pročitati! U svakom slučaju, ni ja se ne dam zaplašiti.
Zapravo ovu temu nisam pokrenula zbog svoje prijateljice A., nego zbog sebe. Eno me jedan specijalizirani tematski forum olajava, a mene nitko nije zvao da se igram! Uglavnom, surfajući o sebi, naletjela sam na jedan forum gdje se iz djelomično izvlači iz konteksta jedna moja kolumna s knjizevnost.org, pa se iz činjenice da doista nisam vična specifičnom žanru zabavne književnosti (radi se o temi koja je pokrenuta početkom veljače) naprečac zaključilo da sam ja jedna neobrazovana i lijena osoba koja se nije potrudila čak ni guglati dovoljno da bi o spomenutom žanru rekla sve što je trebalo na način na koji se to u kanonima obično govori i zaključuje.
Sad, da pripadam «kaj će to meni» generaciji (kojoj svakako ne pripadam jer su nas kod kuće dobro odgojili), rekla bih da mogu uživati u knjigama i da ne znam teoretski okvir žanra ili književnog pravca. Međutim, inače miroljubiv narod toga foruma (što je pravo čudo uz sve te fazore, laserske pucaljke i svjetlosne sablje) pošizio je na činjenicu da sam se, spominjući i taj žanr kao jedan od mogućih i čitljivih (inače sam imena žanrova preuzela iz priručnika Kako napisati svoj prvi roman Oscara Colliera u kojemu se ta sistematizacija uzima kao prevladavajuća za ovodobno američko tržište knjiga), iznijela nekoliko poluinformacija i laičkih zaključaka. Kad smo se konačno sporazumjeli, zaključili smo da sam ja spremna učiti, a da su oni spremni poučavati (možete uskoro očekivati moj teoretski post iskupljenja o književnom području spekulativne fikcije, čim malo istražim to polje) i da su spremni podijeliti informacije ako ih čovjek upozori da nije pristojno govoriti nekome iza leđa. Tako da se u mom slučaju nije radilo o pravoj situaciji iskazivanja snobizma, ali je na prvi pogled svakako tako izgledalo.
Ono što me zasmetalo jest da se o ljudima olako piše i zaključuje: na temelju nekoliko rečenica izvučenih iz konteksta počeli su padati ad hominem argumenti, svi su se uspjenili oko mene (a ne oko knjiga), što je možda trebalo okončati postavljanjem pitanja jesam li ja glupača. Ako je odgovor da, onda me treba ubit i ne trošit riječi na mene. Ako nisam, onda me treba poučiti. Nisam savršena i povremeno (ne često) si toleriram pravo na pogrešku. Samo me to održava na razini nekakve, uvjetno rečeno, «poniznosti» koja mi dopušta da i dalje upijam znanja. Kako je to karakteristika koju kod sebe najviše volim, nadam se da je neću izgubiti.
Što se mene tiče, misija koju sam htjela ispuniti pokretanjem ovoga bloga i pisanjem kolumne je ovime ispunjena i zbog toga sam sretna. O knjigama se (ipak) raspravlja.
Inače, znate da je naš ministar turizma Bajs u mladim danima pisao SF - minijature? Eto prilike, kao što reče jedan forumaš, za razvoj specijalizirane grane turizma!
