Bog sluša Drum&Bass

Reformi je u Crkvi bilo dosta. Prva misao koja meni padne na pamet kad se spomene reforma je Martin Luther. On zaista jest taj koji je označen kao najznačajniji reformator u povijesti (Crkve).U Crkvi se ipak najviše ističu sustavne reforme Tridentskog sabora i Drugog Vatikanskog, no o njima neću sada govoriti. Meni je zapravo sam pojam reforme uvijek bio nekako posebno primamljiv. Uvijek postoji nešto u svijetu što se može mijenjati nabolje. U životu, točnije u filozofiji, također su jako poznate reforme mišljenja. Zapravo je cijela povijest filozofije jedna velika reforma koja je sada izgleda malo usporila.
Ono što me nedavno potaklo na razmišljanje o reformi je bila dvozvučnost melodije zbora i melodije zveketa novca tijekom mise u jednoj od zagrebačkih crkava. Zbor je nekako tiho zvučao pa se zveket novca čak jače čuo od samog pjevanja. Nisam znao što da osjećam tog trenutka...cijela crkva je doslovno odzvanjala od kovanica u malim korpama. To je bio prvi put da to doživjeh. Inače čovjek samo čuje ono malo zveckanja oko sebe, ali sad je to bilo mnogo proširenije. U tom sam se trenutku zapravo i izgubio u misi, sve mi je postalo bezveze, i ljudi i svećenik, i ja na kraju krajeva, jer sam bio dio toga svega. Jučer se zato odlučih da potražim kako je došlo do toga da se ČUJE novac u sred mise, pa potražih neku knjigu o liturgiji. Naišao sam sasvim slučajno na jednu stariju knjigu koja govori o dijelovima liturgije i tu našao djelomičan odgovor. Skraćeno kaže ovako: milodari u misi su uvedeni zato da bi narod direktno mogao sudjelovati na darivanju potrebitih u misi, za koje se Crkva brine, na taj način ne bi samo svećenik prinosio žrvtu na oltaru nego i narod ispred oltara. Otprilike tako je to zvučalo, nisam htio zapisivati. Ajde dobro ja kažem, fino to zvuči...ali da su svi doživjeli ono što sam ja doživio neki nad na misi, vjerojatno bi se mišljenja razišla. Nikako mi nije po volji da se na bilo kakav način novac miješa u sami sakramentalni čin Svete euharistije. Novcu tu ne smije biti mjesta! Ionako je dosta zavrzlama u današnjem životu oko novca, zar još na misi da moram o tome razmišljati. Društvo je evoluiralo u ekonomskom i gospodarskom smislu i danas ima toliko zadruga i udruga za pomoć drugima, a i Crkvi, da stvarno mislim da nije potrebno to baratanje novcem u crkvi. Imaš brate župni ured na kraju krajeva, otiđi, daj župniku pet kuna ili petsto kuna, koliko već hoćeš i možeš, i amen, učinio si dobro djelo (?). To je samo što se novca tiče.
Imali smo jednom zadatak na faksu da napišemo što bismo sve mijenjali u misi. Na početku sam imao jednu ili dvije ideje samo, ali kad sam počeo razvijati misao uvidio sam da bih promijenio podosta toga. Nažalost, ne mogu se sjetiti što sam sve napisao ali evo, spomenut ću još samo da bih volio da se uvede ponovno gregorijansko pjevanje u misi. Ne tokom cijele mise, nego eto, bar za vrijeme pričesti ako ništa. Zaista ne mogu nikakav proizvedeni zvuk zamisliti da zvuči ljepše od usklađenih glasova u gregorijanskom pjevanju...to je zbilja dušu dalo za misu, ali eto, moderna su vremena. Pročitao sam jednom u novinama da neki biskup ili svećenik uvodi pjesme grupe U2 za vrijeme mise...pa mislim stvarno...Još ćemo počet puštat dj-e da miksaju tokom mise, ili ćemo samo pustit cd da svira pa zadužit nekoga samo da mijenja pjesme i da pritišće tipku „pause“ kad zatreba.
Eto toliko, i ovo je jako opširna tema i nadam se jednog dana je obraditi opširno.
Hvaljen Bog!

Spaljivanje mrtvaca (kremacija) je uništavanje tijela preminule osobe spaljivanjem. Duga tradicija Crkve govori: „Tjelesa preminulih vjernika moraju se pokopati i zabranjeno je spaljivati ih.“ (kan.1203,§1); nije dopušteno ispuniti želju pokojnika koji koji je tražio da mu tijelo bude spaljeno (§2); onima koji to zatraže, treba uskratiti kršćanski pokop a njihov pepeo ne može se čuvati na blagoslovljenom groblju. Iako su Grci i Rimljani u vrijeme nastajanje kršćanstva prakticirali spaljivanje, kršćani su pokapali svoje mrtve iz tri razloga: 1. poštovanje prema tijelu kao Kristovu udu i hramu Duha Svetoga, 2. vjera u tjelesno uskrsnuće pokojnika i 3. snažna reakcija protiv spaljivanja tjelesa koja su vršili poganski progonitelji kao ismijavanje vjere u uskrsnuće. Izgleda da su se kršćani brinuli da će uskrsnuće biti ne moguće ili barem otežano ako ostane samo pepeo koji treba uskrsnuti.
Sveti Oficij promijenio je ipak tradiciju i zakon koji je zabranjivao spaljivanje pokojnika 8. svibnja 1963. Kremacija je prije bila dopuštena samo zbog bržeg otklanjanja tijela u vrijeme kuge, prirodne nesreće i drugih teških javnih potreba. Sada se ona dopušta iz bilo kojeg razumnog razloga, pod uvjetom da takav zahtjev nije motiviran odbacivanjem kršćanskih dogmi, mržnjom prema Katoličkoj crkvi, ili sektaškim duhom. Glavni čimbenici te promjene proizašli su iz obnove teologije o uskrsnuću i sve veće brige za uporabu slobodnog zemljišta za pokapanje mrtvih.
Zakonik kanonskog prava iz 1983. preporučuje pokapanje ali ne zabranjuje spaljivanje osim ako se ono zahtjeva iz razloga suprotnih kršćanskom nauku (kan. 1176,§3). Red sprovoda iz 1970. predviđa kršćanski sprovod onima koji su dali spaliti svoje tijelo, te sahranjivanje njihovog pepela u katoličko groblje. I dalje se daje prednost tradicionalnom pokapanju, ali je kremacija postala prihvaćena praksa u Katoličkoj crkvi, osobito kada se obavlja nakon pogrebne mise s prisutnim tijelom.
Eto pa se odlučite kad dođe vrijeme za razmišljati o tome, ne možete pogriješiti.
Hvaljen Bog!

Hvaljen Bog!
Evo dragi moji i moje... Tema koje se svi „dobri“ vjernici plaše. Kako izgleda taj pakao, što je to, hoću li ja završiti u paklu zbog svojih grijeha? To su samo neka od pitanja koja nas muče kad razmišljamo o tom „strašnom“ mjestu. Kao prvo da odmah naglasim da to nije mjesto, pakao nije mjesto, iako u Bibliji ima mjesta gdje ga se tako opisuje, no to možemo objasniti ograničenom teološkom dubinom autora. To je stanje u kojem se nalazi čovjek. Isto tako ne možemo reći za Nebo, koje se u Bibliji spominje na više mjesta, da je mjesto. To jest negdje „gore“ ali ne u trodimenzionalnom smislu, u realnom smislu. Možda da se držim kratkog teksta, pa ću jednostavno objasniti sve. Definicija: pakao je odjeljenost od Boga. Do odijeljenosti se dolazi tako da se vječno odbija biti božjim potomkom ili ne pokajati se za teške grijehe. Dakle, do pakla čovjek dolazi svojom slobodnom voljom, to je samodestrukcija svoje vlastite vječnosti ili samoisključenje iz zajedništva s Bogom. Na nama je da li ćemo završiti u tom paklu odjeljenja ili ne, na Bogu je „samo“ da nas prihvati onakve kakvima se Njemu pokažemo. To pak opet znači da Bog nikoga ne bira za spas ili propast, da ne postoji predestinacija (predodređenje). Mi smo sami gospodari naše sudbine. Što je onda sa muslimanima, budistima, hinduistima i ostalim ljudima iz drugih konfesija?
Postoji nešto u teologiji što se naziva „klice“ Boga ili Logosa (logoi spermatikoi, grč.) što je naglasio nauk Drugog vatikanskog sabora. To je nauk da je „kršćanski Bog“ zapravo u klicama prisutan u svakoj religiji, one su kao zrake Božanskog sjaja. Kršćanstvo je vrhunac religija i sve se religije u njoj mogu zrcaliti. To tumačenje kršćanstva može biti opasno ako ga se krivo protumači, što većina ljudi i radi. Nijedna religija dalke nije loša, niti je za osudu, nego svaku religiju treba poštovati jer je odraz djelovanja Boga. Budući da nijedna religija nije loša u svojoj biti, znači da svi ljudi koji su dio neke religije ne teže nekom zlu, naravno ako uzmemo u obzir da se živi onako kako je u pojedinoj religiji propisano. Svi oni koji u životu teže dobru, dobru samome sebi, dobru prema svijetu i dobru drugim ljudima će biti spašeni jer su vršili volju Božju a Njegova volja je samo Dobro.
Postoje u katoličkoj crkvi oni koji nisu za spas svega i svakoga. Oni se pitaju pa gdje je onda pravda ako će i zli biti spašeni? Svatko će biti spašen po svojim zaslugama (ne djelima). Zli će biti spašeni ali će patiti u vječnosti za svoje zlo, a ta patnja će biti vječna odjeljenost od Boga i neizmjerna tuga zbog toga. Što je sa ateistima? Koji je njihov Bog koji će ih spasiti i suditi? Isti je Bog, drugačiji kriterij spašavanja. Naravno da će se i oni po milosti Božjoj spasiti ali će i oni također biti u paklu. Mislim da bi bilo na kraju lijepo naglasiti kako sse ljudi trebaju „oterasiti“ one lude zamisli da je pakao neko mjesto gdje je vruće kao u najvrućoj pustinji i da nema vode, da je sve puno sumpora i dima...to je samo prevelik utjecaj likovne umjetnosti i televizije. Posvijestimo sebi da je pakao stanje i da je to jedna druga dimenzija postojanja koju još...još...ne možemo u potpunosti shvatiti.
Moramo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke i ne dati volji da nas zarobi u svoju zamamnost i slobodu, ograničimo sami sebe u lošim stvarima, ako ih se već ne možemo u potpunosti osloboditi. Stvar je u tome da čovjek, jer je čovjek, postaje sve više čovjek. On nije dovršeno biće nego se razvija, sve do eshatona, do konačnosti i jedinstva s Bogom- oni koji ostanu vjerni, a oni koji ostanu tvrdoglavi, u konačnosti ničega i tame. Što ćeš ti odabrati?

Slava Bogu!

Tko nije gledao Ligu prvaka? Možda samo par pripadnika ljepšeg spola...
Htio sam samo kratko napisati nešto o jednoj od najboljih reklama koju sam ja ikada vidio na TV-u te večeri.
Na kraju utakmice, jedan od najboljih igrača današnjice, Kaka, skinuo je dres a i spod njega bila je majica na kojoj je pisalo: "I BELONG TO JESUS". Prevedeno bi bilo: PRIPADAM ISUSU. Eto dragi moji ako to nije motivacija za sve one koji žele postići nešto bolje u životu pomoću Isusa onda ne znam što jest...
Bravo Kaka!

Dobro je naš Bare to rekao: „Gdje je nestao čovjek?...“ Nije li malo čudno što je tu rečenicu izgovorio upravo on, koji je bio? u paklu droge i svega? Pa i nije toliko čudno, tako to ide, čovjek najprije mora vidjeti dno da bi vidio ono što je iznad, što je gore. Meni je to stvarno dosadno, ide mi na živce, ne mogu to više podnijeti! Dosta mi je toga da čovjek mora biti potlačen, da se mora mučiti za ono dobro, za ono uzvišeno...U Nebu bi to sve trebalo biti drugačije, gore će biti lako činiti dobro a zlo će biti ne zamislivo teško za učiniti. Tako se bar nadam...
No, gdje je taj čovjek? Gdje sam ja, gdje si ti? Gdje je nestala jednostavnost i toplota, dobrohotnost, blagi pogled? Nedavno sam upoznao predivnu osobu na izletu u Ogulin.
Što se dogodilo... Nismo se dakle nikad prije vidjeli i kad mi je ta osoba prišla, prišla mi je sa osmjehom kao da se znamo već dugo. Tu sam odmah znao da se radi o dobroj osobi, i što sam ja drugo mogao nego uzvratiti osmjehom i dobrim riječima. Otvorio sam se iste sekunde i dan smo proveli u veselju i dobroj volji, oboje nasmješeni...Istina je kad se kaže: osmjeh je najkraći put do ljudskog srca! Odavno takvo nešto nisam doživio i zaista sam bio sretan taj dan. I još me drži, ne mogu pustiti taj predivni osjećaj blizine sa osobom koju nikad nisam prije vidio. Tu sam osjetio ono bratstvo ili sestrinstvo o kojem govori Isus. Svi smo djeca Božja ali se tako ne ponašamo. Bog od nas to očekuje i nada se...da...Bog se nada... Kad bi se svi mi barem više smješili jedni drugima..onako prijateljski, dobronamjerno...

Postoji mali dio izvan mene,
jedan komadić Neba,
jedna travka,
jedan cvijet
na vjetru nošen,
izgubljen u vremenu,
istrunuo u sjećanju,
Postoji jedan glas
izvan mene,
jedan pogled,
bačen u tamu,
izgubljen zauvijek
u beznađu.
Postoji pismo
napisano nježno,
sa srcem,
ukrašeno najljepšim
osjećajima ali
zapostavljeno,
ostarjelo,
nije što je nekad bilo.
Postojiš Ti,
vječno u sjaju,
u mom životu,
u svakome mom dahu,
treptaju i strahu.
Ti, kormilo i lađo,
zlatno sunce i
neumrla nado,
vječni cvijetu moj,
Ti,
kao odron ljubav

„Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini.“ Sv. Toma Akvinski
Što dodati? Smatram da su ateisti definitivno na krivom putu u razvoju svoga duha (ako ga priznaju uopće). Već sam govorio kako je čovjek tjelesno i duhovno biće, već sam napominjao kako je čovjek stvoren i za zemlju i za nebo, ali više za ovo drugo budući da je to konačni naš cilj. Zanima me gdje se vidi jedan ateist nakon smrti... Možda vjeruje u reinkarnaciju, ali onda ne bi bio ateist ako vjeruje...jer ateizam, ako se ne varam, kaže da Boga nema. Tu se nalazi ona prikraćenost koju Platon opisuje lijepo u priči o spilji i okovanom čovjeku...Ateist bi bio onaj koji stalno gleda u nekakve sjene na zemlji ali je prikraćen za pravu istinu (svojom voljom). A kad dođe trenutak smrti vjerujem da će ih obasjati „Sunce s visine“ i da će uvidjeti svoju grešku, a Istina će im zaslijepjeti oči svojim sjajem. Zato dragi moji ateisti, vjerujte sada jer dok ste god živi nije vam kasno Kad vam dođe maćeha Smrt žalit ćete cijelu vječnost za izgubljenim blagom...
Nisam baš nešto pretjerano inspiriran sada pa ću prestat pisati dok nisam počeo gluposti valjati.
Hvaljen Bog!

Potaknut nedavnim predavanjem iz ontologije, gdje se spominjao Aristotelov svršni uzrok, odlučih napisati par riječi o svrsi, ali ne bilo kojoj, nego ljudskoj svrsi.
Prosvijetlilo me kad je profesor rekao da su ljudi svrhovita bića. Odmah sam nabacio filozofsku facu i bacio se na razmišljanje...Mi svrhovita bića? Koja je to naša svrha? Što to znači uopće? Zaključih otprilike ovako: definitivno smo svrhovita bića, jer da nismo ne bi ni postojali, ali koja je to svrha, čemu čovjek, za-što smo stvoreni? Kažu oni pametni da nas je Bog stvorio da bi se imao kome očitovati, da bi ga imao tko spoznati, no ako je to jedina nam svrha u životu- spoznati Boga- zašto tome onda toliko malo ljudi teži? Dobro, nije to jedina svrha, svatko od nas ima svoju osobnu svrhu. Stvar je upravo u tome da mi za života biramo vlastitu svrhu, vlastiti put, uz onaj put koji nam je Bog odredio. On nas pušta u život slobodne ali ne potpuno jer bi se inače samo izgubili. Mi zaista krojimo vlastitu sudbinu, mi smo ti koji biraju što će biti s nama, ne drugi. Ima onih, i uvijek će ih biti, koji žele nametnuti nam „njihov“ put kojim oni žele da mi kročimo, to je nametnuta svrha, i toga se moramo uvijek paziti i ne dati se zavesti.
Konkretno sada:što je stvarno cilj ljudskog postojanja? To je ono vječno pitanje „zašto postojim?“ Ne tako davno, dok sam još studirao filozofiju, na satu etike, profesorica je rekla jednu veoma jasnu definiciju razloga postojanja čovjeka, koju sam ja odmah upamtio za sve one koji bi se mogli to upitati. Kaže otprilike ovako: čovjekov je cilj, ovdje na Zemlji, da postaje sve više čovjek. Zvuči možda prejednostavno, ali evo što kaže poznati filozof K. Jaspers: „Biti čovjek znači postajati čovjekom“. Pokušat ću to razjasniti. Čovjek se rađa jadan i malen, razvija se u mladića ili djevojku i na kraju postane muškarac ili žena. Sve te etape praati određeni razvoj uma, duha i duše, kod nekoga više, kod nekoga manje. Stvar je u tome da se čovjek trudi u razvijanju tog trojstva u sebi: duh, um, duša. Razvijanjem tih osnovnih čovjekovih kategorija čovjek postaje više čovjekom. Isus nam poručuje da moramo biti kao Otac naš nebeski, biti što sličniji Bogu. To što je čovjek svrhovito biće znači da još nismo dovršeni, da imamo tu neku svrhu kojoj idemo, kojoj bi trebali svi težiti ali se, znamo, neki tome i odupiru. Nismo dovršeni na zemlji, stvoreni smo za nešto više, neku veću stvarnost. U tome je i bit redovništva, živjeti sada i ovdje neku veću stvarnost, za neki veći cilj. Tužno je to što su ljudi toliko okupirani prolaznim zadovoljstvima da ne mogu vidjeti ono ljepše što se krije iza toga. Da, krije se... Čovjekov je zadatak da izađe iz svoje sjene i da pronađe ono vječno u svijetu, da otkrije ljepotu svoje duše, svoga tijela, svoga duha. Ne može to svatko no da li se zapitate nekad možda da li se vi uopće trudite da bi to postigli? Koliko se trudite? Neki će reći „imam i ovako dosta briga o kojima moram razmišljti, još mi i to treba“...U tom se izrazu ravnodušnosti zapravo očitava današnje stanje čovjeka- mi danas nemamo vremena da razmišljamo o „glupostima“ kao što su vječni život, razvitak duše, smrt, „druga zemlja i drugo nebo“ itd. E, ako čovjek ne može naći sat vremena u tjednu da razmišlja o tome onda čemu on (ti?) živiš? Ako živimo samo da bi jeli, pili i zabavljali se onda i nemamo neku posebnu svrhu nego da kupimo prašinu ovdje na zemlji...
U čovjekovoj naravi je da se razvija, da raste duhovno...Što ti činiš za svoj razvoj? Ili možda nazaduješ?

Hvaljen Bog u vijeke!

Pozdrav svima!
Evo malo i zanimljivosti iz paranolmanog svijeta koje je vezano i za religiju.
Za sve one koji ne znaju o čemu se radi kad se govori o levitaciji...to je osporavani fenomen kad osoba bez ikakve pomoći lebdi u zraku, bilo u stajaćem bilo u ležećem položaju. Zvuči djetinjasto za one koji nisu toliko „zagrijani“ za paranormalne fenomene ali činjenica je da je uvijek bilo svjedoka za taj fenomen. O tim svjedocima bi se moglo voditi debatu da li su vjerodostojni ali pustimo to sad na stranu i pretpostavimo da je istina da postoje (su postojali) ljudi koji su bili kadri izvesti „trik“ lebdenja. Moram odmah napraviti distinkciju između modernih mađioničara kao Coperfield ili Blaine i onih uvjerljivijih za koje se tvrdi da mogu lebdjeti kao što su različiti yogiji, sveci i različiti mističari. Ti moderni „čarobnjaci“ koriste se uvjerljivom iluzijom kojom kontroliraju našu percepciju koju, moramo priznati, i nije tako teško prevariti. Negdje sam pročitao ili čuo da se navodno i velečasni Sudac dao u lebdenje, tj. da i on ima tu sposobnost. Mene ta vijest nije nimalo uvjerila, i u današnjem vremenu vjerujem (blijedo) jedino da je to možda moguće indijskim yogijima koji se zapravo cijeli život treninraju u takvim (nad)ljudskim disciplinama..duboka meditacija, druge razine svijesti itd.. Zašto ne, Božje sfere djslovanja su jako široke i bivaju nagrađeni oni koji se umiju upustiti u takvu blizinu božanstva bez da se izgube u beskonačnosti stvorenog. Za takvu sposobnost treba cijeli život odricanja i treninga.
U Katoličkoj crkvi najpoznatiji je primjer sv. Josipa iz Kopertina. Sv. Josip iz Kopertina (1603-1663) dizao bi se u zrak svaki put kada je bio emocionalno uzbuđen. Pošto se lako uzbuđivao, često je levitirao u prisustvu mnogih svjedoka. Ovaj svetac iz Apulije, proveo je mladost pokušavajuci da postigne vjersku ekstazu pomoću sredstava kao što je samobičevanje, izgladnjivanje i nošenje odjeće od kostrijeti. Postao je franjevac sa 22 godine. Jedne nedjelje, za vrijeme mise, podigao se u zrak i odlebdio do oltara, zatim je pao usred upaljenih svijeća, zadobivši ozbiljne opekotine.
Zbog cestih «letova», Josip je tokom 35 godina bio isključen iz svih javnih aktivnosti, ali su se priče o njegovim «izletima» ipak proširile. Dok je šetao s jednim benediktinskim svećenikom u vrtu samostana iznenada je uzletio na jednu maslinu. Kako nije mogao sletjeti, svećenici su morali donijeti ljestve. Proveo je cijeli život u molitvama a crkva je zaključila da Josipova levitacija mora biti Božje djelo.
Jedan drugi svetac koji je levitirao bila je Sv. Tereza od Avile. Evo jednog njenog opisa:
«Činilo mi se da me podiže neka snažna sila. Priznajem da sam osjetila strah, ali se taj osjećaj miješao sa osjećajem blaženstva. Pri tome sam bila prisebna, tako da sam posmatrala kako se dižem u zrak. Nakon što je taj zanos prošao, moje je tijelo bilo toliko lagano da sam, s vremena na vrijeme, bila jedva svjesna toga da mi noge dotiču tlo…»
Levitacije Sv. Tereza od Avile bile su tako ceste da je preklinjala sestre da je vuku naniže čim bi osjetila da se približava "napad", ali često nije bilo vremena za intervenciju - ona bi se jednostavno izdigla iznad tla i odlebdjela!
Većina svetih knjiga bilježi epizode koje se odnose na levitiranje i let ljudske duše, a svjedočanstva kazuju da je u svim vremenima bilo nadarenih ljudi koji su uspjevali da lebde ili da se u istom času pojavljuju na nekoliko različitih mjesta. U islamu su poznate paranormalne osobine nekih derviških šejhova i sufija, ali ništa manje uzbudljive epizode nisu vezane ni za neke kršcanske svece, hindu mistike, tibetanske lame ili spiritualiste.
Eto ostavljam vama na odluku da li ćete povjerovati ovomu ili ne. Ja mislim da se ne treba sključiti mogućnost levitacije budući da ima toliko stvari na ovom svijetu koje mi ne možemo razumjeti. Ti izleti u više sfere ipak ostaju otkriveni samo onima koji su došli na određeni stupanj svijesti, gdje im to znanje neće naštetiti. Neka tako i ostane...što bi bilo da svi počnemo lebdjeti...koji bi to KAOS bio u zraku...! he he
Hvaljen Bog!

Da, teško je biti originalan danas. Ako želiš biti originalan onda se moraš baciti na potpunu nesuvislost ponašanja i govora, tešku kritiku svega pa i sebe, ali ni to više nije originalno, barem ne za mene. Danas je jedino moguće biti originalan u svijetu tehnike jer jedino to rapidno napreduje. Tko je to još danas originalan u pisanju? Ima pisaca koji navodno šokiraju...tu šokiranost ja pripisujem svima koji nisu dovoljno načitani pa stoga ne znaju da postoji neki tekst koji je deset puta šokantniji od tog upravo pročitanog. Eto mala digresija na originalnost danas.
Danas bi rekao nešto o posjećenosti misnog slavlja među narodom, napose među mladima jer su oni dans nositelji budućnosti, te po njima možda možemo vidjeti kako će sve izgledati u budućnosti. Odlazak na misu je danas još popularan, za razliku od ispovijedi o kojoj sam govorio nedavno. Razlog tomu je, po meni, što je misa javna, tj. što je tu riječ o zgusnutoj masi, u kojoj se ljudi uvijek osjećaju, po prirodi, sigurno i dobro. U masi nisu ugroženi, uvijek postoji mogućnost bijega i sakrivanja iza druge osobe. To je sad ipak uzdignuto na jednu psihološku razinu ali sve to ima smisla kad se zbroji. Kod ispovijedi ti si skriven na neki način i ne vidi te mnogo ljudi, sve je nekako obavijeno tajanstvenim velom. Na misu pak ljudi dolaze „uglajncani“, napirlitani, sređeni kao za subotnji izlazak i čak su u tom raspoloženju. Oni koji namjerno sjede odostraga pričaju kao na pazaru o svojim dogodovštinama od sinoćnjeg izlaska. Moram naglasiti da se ovdje ograničavam samo na misu nedjeljom koja je ipak najposjećenija u cijelom tjednu. Ponekad se pitam zašto ljudi uopće dolaze ne misu. To bih stvrano želio čuti, nisam nikada nikog pitao na žalost. Evo, ajd bar ti koji ovo čitaš ostavi komentar zašto ti ideš na misu? Ne zašto ne ideš, to mi je jasno donekle, nego upravo zašto ideš, ako ideš uopće. Da li je stvrano bitno samo se pokazati? Da te vide drugi, da pokažeš svoj novi šal? Možda ideš zato što drugi idu ili ti je baka rekla još u mladosti da moraš ići?
Evo, ne znam, stvrano ne znam zašto VI idete ali ću reći zašto ja idem,možda vam olakšam razmišljanje... Meni je misa prvenstveno sjećanje na Isusovu žrtvu za mene (za tebe) i što se više dajem tim sjećanjima tim više raste u meni privrženost Isusu. Osjetim njegovu blizinu, njegovu ljudskost. Zamislim ga tijekom mise ponekad kraj sebe (tada uglavnom daje smiješne komentare na svećenika koji vodi misu : ) Nadodajte tim osjećajima njegove prisutnosti još dobar smisao za glazbu i imate vrhunski vjerski transcendentni osjećaj na misi. Vinuti se visoko u nebo nikome nije zabranjeno. Zatvorite oči tijekom molitve Očenaša ili gledajte Rapetoga u lice kad se govori poslije Očenaša: I Tvoje je kraljevstvo i moć i slava u vijekove!
Pa pogledajte samo te riječi! Zamislite da ih govorite osobno Isusu, sada i tu.
Za mene je misa mističan događaj sjedinjenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sjedinjenje mnoštva u jednom liku-Isusu. Misa nije propovijed, to je još najmanje važno (ne ako je propovjednik dobar u svom poslu). Poslušajte malo riječi koje se izgovaraju tijekom mise, nemojte ih samo automatski ponavljati...bitno je dakle da smo prisutni dušom i tijelom u tom slavlju (koje je danas izgleda sve samo ne slavlje). Samo veća doza svjesnosti tijekom mise i promijenit će vam se cijeli pogled na Svetu misu, to vam jamčim!

Hvaljen Bog!

Dosta sam se bavio tematskim pisanjem i mislim da ću sada malo opustiti što se toga tiče, pa ću tako i priču o Evi malo odgoditi.
Malo ću si dati slobode i ubaciti svoja neka lutanja mislima. Pade mi baš na pamet, dok sam stajao u svojoj sobi u tišini, gledajući kroz prozor, kako se nešto čudno događa sa svijetom. Ljudi su ujedno popustili što se tiče vjere i poludjeli za vjerom. Negdje sam naišao na pojam „sajam religija“. To je današnja stvarnost- danas si ljudi dopuštaju toliko slobode da sami biraju sa polica raznih religija što je za njih najbolje i najprihvatljivije te to skupljaju u jednu, svoju neku, osobnu religiju. Možda je to znak da je ljudstvo doseglo kriznu razinu kritičnosti te su napokon uvidjeli da im netko poput Crkve ne može zapovijedati? Možda je do toga došlo zbog nekog masovnog bunta ljudi. Možda ipak zbog mode...znamo koji značaj moda ima danas, a i kroz vjekove. Nekad je biti kršćanin bilo u modi, a sad je u modi vjerovati u svoga boga, svoju religiju, svoj um i svoje vlastito opravdanje pred Bogom. „Ja kažem da je to tako za mene“ je rečenica koja opisuje modernog vjernika. Pitam se kako to suzbiti...i ne nalazim rješenje, osim nekih apokaliptičnih čuda...za koje ja nažalost nisam sposoban da ih izvedem. Čuda! Da, to treba ljudima da bi se trgnuli iz sadašnje uspavanosti...uvijek su ljudi tražili čuda, tako da ih danas nalazimo i tamo gdje ih nema. Tona vidjelaca, ukazanja, prikazanja, mističnih ozdravljenja, oboljenja, opsjednuća, i bogtepitaj čega sve ne. Sve je za to Bog zaslužan ali ljudi to sve krivo shvaćaju i na kraju iz svega toga ispadne dobar članak u novinama, dobra emisija na tv-u, dobar biznis ukratko. Zašto trčati za čudima kad su nam čuda toliko blizu, pored nas svaki dan. Čovjek je čudo. Ono što je u čovjeku je najmističnije u ovom svijetu što se može dati. Zvuči jako prizemno...da, čudim se sam sebi ponekad jer sam i ja bio jedan od onih koji traže čuda tamo gdje ih nema, dok nisam uvidio čudesnost jednog običnog čovjeka kojeg pogledaš u oči i shvatiš da je on POLUBOG. Ne znam, možda se krivo izražavam ali ono bitno ne ispuštam iz vida. Volio bih kad bi svi mogli tako gledati čovjeka (čovječicu- M. Ladan) kraj sebe.
Možda sam samo sanjar...ali sve dobre i prizemne ideje su izvedive...stvra je samo u tome koliko smo voljni i koliko imamo snage...Treba se boriti za bolje sutra, a ne samo gledati što će netko drugi uraditi.
Hvaljen bio i jest i bit će- Bog!

Ispovijed je jedan od sakramenata Katoličke crkve ( sakramenat Pokore i Pomirenja) i time praktično postaje obveza svakom pravom vjerniku. Ipak se ostavlja na slobodnu volju koliko ćemo se ispovijedati dok Crkva kaže: ispovijedi se jednom na godinu i za Uskrs pričesti. To je dakle minimalac koji nam je dala Crkva. Uvijek se iznova pitam što znači ta riječ „Crkva“...na koga se misli kad se kaže npr. „Crkva nam je rekla“ ili „Crkva nam je odredila“... Teško da se tu vidi ono jedinstvo koje bi trebalo biti među laicima i klerom...jer očito je da (viši) kler donosi sve odluke u Crkvi kao takvoj, te se na njih može misliti kad se pitamo tko to donosi odluke tamo. No to je opet jedna od onih samostalnih tema koje ću obraditi...ako se sjetim...
Malo o ispovijedi dakle...Rodila se iz čiste potrebe ljudi, napose redovnika pustinjaka (monaha) koji su bili, na neki način, obavezni reći svome duhovniku što ih sve muči. Malo pomalo rodila se „privatna“ ispovijed laika u samostanima irskih redovnika koji su bili nadahnuti monaškom tradicijom. Do tada su ispovijedi bile javne i zadana se pokora vršila javno. Pokora bi znala trajati i nekoliko godina, a onaj tko je bio u pokori morao je nositi posebno pokorničko odijelo i nije bilo dozvoljeno da se pričesti. Hvala Bogu Irci su to sredili uvevši osobnu ispovijed koja se tako mogla i više puta ponavljati i pokore nisu bile više javne.
Tada su se uvele i famozne pokorničke knjige koju je morao svaki ispovjednik imati. U tim se knjigama, na način cjenika, nalazio popis grijeha i odgovarajući im pokora tako da se točno znalo koja i kolika pokora ide za koji grijeh. Praktični su bili nema što!
Neću previše pametovati podatcima nego ću se samo osvrnuti na danšnji značaj koji ima sakramenat ispovijedi. Pa kakav ima značaj? Ja bih rekao mali, sudeći po promatranju današnjeg vremena. Naravno tu kontrira ona stara garda famoznih bakica koje se ispovijedaju svaki dan...što je mogu slobodno reći pretjerivanje. No ako pogledamo većinu mladeži danas i ako ih pitamo kad su se zadnji put ispovijedili dobili bismo vjerojatno odgovor:“zadnji put je bilo na Krizmi“... Moram priznat da nisam ni ja oduševljen današnjim ispovjednicima i kažu mi ljudi da je to zapravo jedan od glavnih razloga zašto ne idu na ispovijed. Pa dobro, nitko te ne sili da ideš samo za Uskrs ili Božić na ispovijed gdje ionako ne možeš baš birati tko će te ispovjediti, a kamo li se tada možeš normalno ispovjediti kad sve ide kao na brzoj blagajni. Imaš čovječe cijelu godinu da mirno odeš do nekog svećenika za koga se zna da je dobar ispovjednik i da se s njime ispričaš kao čovjek u miru. Dakle potrebno je uzeti si vremena i učiniti ispovijed jednim razgovorom, što je ispovijed u svojim počecima samo i bila. Moja preporuka je da odete u neki samostan, ako ste u mogućnosti, i zatražite glavnog ispovjednika, svaki samostan ga ima i on bi trebao svugdje biti dobar.
Reći ću još samo ovo... Ako i ne idete na ispovijed nikako, ne bojte se za svoju vječnost. Bog je tako milostiv da nemate pojma, nemam ni ja pojma, ali znam da je i premilostiv za naše razmišljanje. Ispovijed je osobna stvar svakog pojedinca, njezini su učinci čudesni za našu dušu samo ako se unesemo s pravom vjerom u nju. Bog nas čuje i ovako, i ispovijediti se po meni možemo i sami- odemo u crkvu i skrušno, skrušeno se ispovijedimo pred raspelom i sami činimo pokoru poslije...zašto ne. Stvar je ta da kad se pred drugim čovjekom otvorimo osjećamo se mnogo bolje i znamo odmah da nas je netko, tu i sada, čuo...stvar je dakle malo i psihološke naravi. Preporučam ispovijed sa (dobrim) ispovjednikom jer se čovjek osjeća sigurnijim kad je još netko tu dok izgovaramo naša propuste i grijehe.
Ispovijed je stvar jačine naše vjere i osobnog nastojanja za savršenstvom...ako netko ne želi težiti boljem to je njegov vlastiti odabir...koji je sve samo ne dobar.

NEXT: Adam i Eva? Da li je žena zapravo kriva za grijeh?