Bog sluša Drum&Bass

Pluralitet istina. Pluralitet Biblija (razna tumačenja Biblije, npr. feminističko tumačenje). Pluralitet religija. Pluralitet ideologija i filozofija. Pluralitet svjetova. Da li stvarno živimo u vremenu kada ne možemo nikome u potpnosti vjerovati osim samima sebi? Imam osjećaj da je tako. Onaj tko misli da nije tako vjerojatno još...još...nije doživio da se prevari u nekome za koga je smatrao da je iznimno povjerljiva osoba. Kako da živimo normalno u svijetu koji nije normalan. Što je uopće normalno? Tko daje te definicije, granice? Društvo? Društvo je pokvareno ma što vi „pobožni“ rekli. Pod „pobožne“ stavljam sve one koji ne vide vlastitim očima, i koji smatraju da je ovaj život puko življenje sreće i blagostanja. Pod „pobožne“ stavljam sve one koji nemaju pojma što se događa u njihovom susjedstvu. Moram odmah reći da nisam nacionalist, ne daj Bože, mi kršćani smo kozmopoliti, mi ne smijemo imati granica. Moja domovina je cijeli svijet. Zato Rousseau kaže da su kršćani najgori ratnici jer nemaju (značajan) osjećaj nacionalizma. Ne bih nikada glasao za „Thompsona“- kvazi hipernacionalista sa nehrvatskim umjetničkim imenom, koje licemjerje s njegove strane. Svaka njemu čast na menadžerskim sposobnostima, i na ničem drugom. Opet se gubim u mislima...to mi se često dešava...svjestan sam toga...vjerojatno ću se jednoga dana samo spustiti na zemlju, okrenuti lice prema prašini, duboko udahnuti i isključiti se zbog svega toga- koji poetičan kraj. Tipično za mene. Nisam ogorčen, koliko to puta još moram reći. Svijet je tako stvoren da radi protiv nas. Ta i sam Isus kaže da je svijet protiv nas, a da ne govorim o sv. Pavlu („Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volje Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ Rim 12). Gledam na stvari pozitivno koliko je to moguće. Svjestan sam tragičnosti ljudske egzistencije, i nade koja nas drži živima. Može se gotovo reći da je nada egzistencijalni pokretač čovjeka. Ona je život, ona se ne gasi. Kaže se „nada zadnja umire“, ali ne, nada ne umire nikad jer onda to ne bi bila nada nego privremeno povjerenje. Nada je dubok i velik pojam. Još je i Kant pitao čemu se čovjek može nadati (što treba činiti). Neki se zalažu da je dosta samo naše postojanje, da ne treba ništa činiti (ne doslovno). Dosta je biti kažu neki. Nije ni loša zamisao. To je nešto kao „živi život i ne gledaj druge kako ga žive“.
Cijela povijest svijeta, barem ona nama poznata, se svodi na traženje čovjeka za smislom svoga postojanja. Zar nije došlo vrijeme da se bacimo na posao i da se okanimo tog traganja. Koje koristi od činjenice zašto živimo? Mišljenja sam da ako netko i dođe do te istine o smislu postojanja da bi umro istog trena od učinka te istine. No do toga neće nikada doći, kod nikoga pa, ne bojte se vi tragači. Smisao je ostao vječno zatvoren u ovom svijetu tako da bi mi imali čemu razmišljati, razbijati glavu, stvarati religije i tako te stvorevine koje popunjavaju tu prazninu. Da, religija je ljudska tvorevina, ne Božja. Božja je samo milost koja nam daje vjeru. Ja vjerujem u svaku religiju koja promiče dobro prema čovjeku i svijetu. Stvar je samo u tome što sam vjeran „svojoj“ religiji u kojoj sam rođen i odgajan. Otkud da ja znam što bih mislio o kršćanstvu da sam rođen kao npr. hinduist. Drugi vatikanski koncil proširuje (napokon) da je moguće da se spase ljudi izvan kršćanstva jer Duh Božji ne djeluje samo unutar kršćanstva, nego po cijelom svijetu. Ja sam uvjeren u svemoćnu milost Boga, i da će se svi, na svoj, od Boga odabrani način, spasiti. Da, i ubojice, i slovatelji, pedofili i ostalo smeće ljudstva. U to vjerujem jer vjerujem u ljubav Boga koja ne pozna granice, i Boga koji voli svako svoje stvorenje. Ne vjerujem u to jer želim da tako bude, nego zato jer vjerujem Bogu koji želi da tako bude. Pakao postoji ali to nije mjesto gdje se ljudi prže i pate, nego je to mjesto gdje će ljudi čeznuti za ljubavlju Božjom. Mišljenja sam da će sva ova bagra smećaroša jednoga dana Boga gledati licem u lice, i da će tada uvidjeti svoju grešnost i jadnost te da će ih tek tada Bog staviti na mjesto gdje neće više (tko zna koliko) gledati Boga, i svu Njegovu veličinu i božanstvenost... Toliko će čeznuti za tim da ga opet vide da će to za njih biti pakao, pravi pakao i jad...

Može li se uopće govoriti o duhovnoj situaciji vremena? Ma, može, zašto ne. Dok god ima ljudi, bit će i duha, a dok god ima duha, bit će i duhovne situacije. Referiram se naime na knjigu Karla Jaspersa, filozofa egzistencije, koja se zove Duhovna situacija vremena. Nedavno sam držao referat (seminar) na temu te knjige i samog filozofa pa rekoh da se bacim mo na filozofiranje. Nisam odavno ništa pisao, ni za sebe ni za javnost. Trag čovjeka od prošle godine se potpuno izgubio u meni. Znam koji je razlog. Prošle godine sam bio slobodniji, nisam ulagao sebe u druge ljude koliko ove godine. Znate, u celibatu se uvijek hvali ona sloboda koju čovjek ima. Neokupiranost vezama, stvaralačka potencija u svako doba, neovisnost. To su presudne stvari za nekog tko želi svoju energiju usmjeriti na nešto kreativno, u smislu riječi kreatio (stvaranje). Ne kažem da nemam energije, da nemam potencije, nego jednostavno dio te energije ide u nekom drugom smjeru. Ja sam ovisnik o slobodi, i to me pomalo i plaši jer sloboda traži svoj danak, veliki danak. Sloboda je ljubomorna, želi cijelu osobu, ne vezanu, neovisnu. Reklo bi se da je sloboda dvosjekli mač. Uostalom, zagovornik sam teze da je osobna sloboda nemoguća. Čovjek je stalno prožet nekim zakonima, bili oni državni ili moralni. Slobodni smo samo u djelovanju. Raditi možemo što hoćemo ali ćemo snositi posljedice, no o posljedicama sad nije govor. Mogu ubiti ako hoću, mogu ukrasti ako hoću, mogu hodati ulicom, tražiti gljive po livadama, mogu kupiti jahtu od 20m... Dobro, za jahtu ipak sumnjam da ću ikad moći izdvojiti lovu ali dobro, rekao sam što sam htio. Moja vizija slobodnog čovjeka bi bilo nešto kao ovo: iznad svih ljudi, i iznad zemlje i prirode, iznad svih zakona, na tronu sjedi slobodan čovjek. On je zakon, on je moral, on promatra svemir ali njime ne upravlja jer onda ne bi bio slobodan već bi imao zadaću upravljanja, a zadaća je nešto što svi mi mrzimo pa tako i on. Na njega ne utječu vjetrovi, ni kiše, on je inad toga. On ne treba društvo, on je iznad njega, on je samo društvo. Ne treba ljubav jer je on ljubav, on ima osjećaje ali nikad ne pretjeruje jer nema razloga pertjerivati u njima. Ne trebaju mu kisik, tekućina ni hrana jer je slobodan, ne ovisi o ničemu. On ne upravlja ničim, on samo promatra; on je bog deista, ideal antropo-opsjednutih ljudi, ateista i neznabošca. Itd. Da li je ovo moguće? Dakako da nije. Neki dan sam malo lutao internetom, nakon dugo vremena izbivanja. Tražio sam nešto o tzv. pinelanoj žlijezdi ili ti ga epifizi (trećem oku, kako to vole zvati spiritualisti i yoga sljedbenici), i naletim na neki forum gdje se o tome raspravlja na veliko, čak se i svađaju. Bilo je dosta kvalitetnih komentara, što s duhovnnog gledišta što s medicinskog, koje me je zapravo više zanimalo. Uglavnom, naletio sam tako žučne rasprave o tome tko je na višoj razini svijesti, tko je više „otvorio“ svoje „treće oko“ pa onda ima komentara tipa „ja sam imao vizije drugih entiteta (bića) i drugih svjetova“. Onda netko trijezan odgovara kako i oni koji uzimaju droge isto tako vide razna bića i čuda, a ipak nisu na višoj razini svijesti, štoviše u paklu su (droge). Tvrdi kako su to obične halucinacije do kojih je lako doći uz razna sredstva. Meni je cijela ta konverzacija bila pomalo i smiješna. Svađaju su poput male dijece a za sebe tvrde da su n višoj razini svijsti...hm... Ja da sam na višoj razini svijsti (što god to bilo) sigurno ne bi provodio vrijeme na internetu hvaleći se time, nego bi lutao tim nekim drugim svjetovima i razmjenjivao iskustva s drugim entitetima. Uspoređivao bi način življenja „kod nas“ i „kod njih“. Ma, smiješno... Dobro ajde, ne niječem da ima yoga-majstora (yogiji) koji cijeli život posvete meditaciji da bi postigli nirvanu i bili zapravo na nekoj drugoj raznini postojanja. Ali tu je riječ o cijelom životu meditacije i odricanja. I kad o tome pričaju neka dječurlija na internetu dođe mi da rigam. Baš me zanima koliko oni vremena posvećuju svom ljudskom usavrašavanju, usavršavanju duha i duše, jer je o tome zapravo riječ.
A što se tiče moje vizije slobodnog čovjeka... Oni pobožni će reći „svi smo slobodni u Kristu“ i takve stvari, a ja im kažem da ni sam Bog nije slobodan. Kako to? Da bi mi znali za Boga on se MORAO objaviti. Eto mudrosti. Bog je bio prisiljen da nas stvori jer se morao nekome obajviti. Morao je nekome reći svoje ime inače bi bio sveden na vječnu subzistentnost samo za sebe, i za nikog drugog, a svi znamo da postojimo tek u odnosu na nešto ili nekog.
Jučer se zamislih kako bi bilo da na svijetu postoji samo jedan čovjek, muškarac ili žena, svejedno je. Da li bi on znao što je? Naravno da ne bi. Ne bi našao odjeka u drugoj osobi, ne bi nikad vidio nekog slična sebi osim u odrazu vode, ali odraz vode ne odgovara, ne može hodati i mahati rukama. Znamo da smo ljudi jedino po tome jer se vidimo u drugim ljudima.
Kako se onda u ovo uklapa moj slobodni čovjek. Da li bi on onda bio čovjek kad ne bi bio u dodiru s drugim ljudima, kad ne bi bio „privezan“ zakonima, kad ne bi gledao drugog čovjeka u oči, kad ne bi komunicirao s nikim. Mislim da to onda ne bi bio čovjek nego neko čudno stvorenje. Čovjek je stvoren da bude „privezan“, da ima zakone, da viče i jauče, da hvata i ispušta, da čini dobro i zlo, da se hvali i žali, da bude sretan i tužan. Ljudi smo po tome što osjećamo ovaj život, što osjećamo druge ljude kao samoga sebe (neki manje neki više), ljudi smo po našem umu, po mislima i govoru, po suosjećanju, po slabostima i prednostima itd.
Sloboda- da, ali ne potpuna, jer je potpuna sloboda samo za potpuna bića kao što je Bog. No, da li je Bog slobodan sad kad nas je stvorio ili ne? Mislim da je još odgovoran za nas, i da nad nam bdije, stoga baš i nije potpuno slobodan ali možda je baš sve to njegov vid slobode. On iz ljubavi prema nama nije potpuno slobodan. On ima svoj moralni zakon u sebi koji mu brani da svoja bića, koja je za sebe stvorio, ne može u potpunosti napustiti ili uništiti.
Da, zvuči kao naklapanje o „Božjim stvarima“... A toliko smo kao ljudi i u mogućnosti govoriti o Bogu... Mucati o Bogu, rekao je netko mudar, je sve što mi kao ljudi možemo.

Do slijedećeg puta, Jah bless!