Bog sluša Drum&Bass

Tako ga zove jedna od mojih milih kolegica na faksu. Radi se o „uzoritom“ kardinalu Bozaniću. Bez uvrede „uzoriti“...ništa osobno! Taj nadimak mi je danas došao kao svjetlo u mraku. Ja i kolegica (Danijela) bili smo skupa na misi u zagrebačkoj katedrali, koja se držala povodom zaziva Duha Svetoga za novu akademsku godinu. Na misi je bila prisutna većina studenata KBF-a. Dali su cijelom fakultetu slobodno u ta doba (18h) što se tiče predavanja jer su misu koncelebrirali većina profesora s fakulteta. Tako smo se i nas dvoje našli u tom mnoštvu. Katedrala je bila skoro puna. Mi smo stajali na dnu crkve. Promatrao sam malo ljude oko sebe i uočio neko čudno njihovo držanje tijekom molitve krunice prije mise. Sve mi se nekako činilo statičnim i monotonim. Kolegica mi se isto požalila na monotonost krunice, o čemu sam ja već pisao prije... Nije nikome za zamjeriti kad tako nešto kaže jer su to činjenice koje bodu u oči i dušu. Ja, da budem iskren, nisam ni molio, samo sam šutio i podikad bacio koji komentar na što me kolegica ušutkavala ;). Sve je počelo svečano. Zbor koji je pjevao misu bio je sastavljen od studenata sa fakulteta, što bogoslova, što studenata i studentica crkvene glazbe. Pjevali su lijepo i složno, eto da ih pohvalim.
Misa je bila posebno snažna u trenutku molitve Očenaša: snažan udar glasova svih prisutnih u jednom trenutku počeo je da moli „Isusovu molitvu“. Zatvorio sam oči u pokušao upiti te trenutke... Nekad zaželim da takvo nešto traje puno više nego samo minutu, no to se rijetko može dogoditi.
Jozo Bozo. Htio sam pisati o njegovim porukama koje je izrekao u propovijedi, koja je, usput rečeno, trajala više od 20 minuta. Da, to se prigovara svim svećenicima ali kad je u pitanju „uzoriti“ onda o tome nitko ne govori, njegova je poruka važnija od ostalih...moš´ mislit!
Naviještao je o bolonjskom procesu i njegovim kršćanskim aspektima...nije mi baš bilo jasno što je htio reći...taj dio propovijedi se vjerojatno dogodio zbog svega što se događalo sa bolonjcima koji su prosvjedovali nedavno. Ustao je dakle u obranu „bolonje“...sami zaključite što je time htio reći. Neću duljiti o njemu, nije vrijedno spomena.
Ono što sam na početku htio reći, o monotonosti mise, jest to kako bi se moglo nešto i stime moglo učiniti. Ovaj glamur koji sam vidio večeras na misi i nije u skladu sa mojim viđenjem Crkve i mise ali mi se učinio ipak, na trenutak, kao izlaz iz krize u kojoj se danas nalazi misa što se tiče njene posjećenosti. Kad usporedimo grkokatolički obred sa našim možemo uočiti da se njihov obred odulji i na dva sata u prosjeku. To ima i prednosti i mane. Ja razmišljam ovako: bilo bi dobro kad ne bi bilo misa preko tjedna, svaki dan, barem ne javnih. Redovničke zajednice mogu imati i svoje mise, unutar samostana, kako neki i prakticiraju. Misa je postala kao nešto što možemo učininti usput, kad idemo s posla ili iz škole. Mnogi tako odu jednom u sredini tjedna na misu i onda misle da ne trebaju ići u nedjelju na misu. Ma ne treba se ništa, da se razumijemo ali ako već misliš ići jednom tjedno na misu onda idi nedjeljom kad je i propisano da se ide. To je dan Božji za nas ljude, dan na koji smo posebno zbliženi s Bogom i Njegovim stvaranjem. Uglavnom... No mise tijekom tjedna ili eventulano dva puta tjedno...(pitam se što bi župnici onda radili tijekom tjedna???, jači katekumenat i župni vjeronauk ne bi škodio, fakat ne bi škodio!), uvesti novi, svečaniji obred da se vidi da je to na što smo došli ipak nešto mnogo uzvišenije nego što mislimo. Možda griješim što se raskoši tiče ali kad je Crkva već u takvom stanju (stanju nesiromašnosti) onda neka to barem usmjeri kako treba. Čak ni veliki, preveliki, broj crkava mi nije jasan... Zapravo mi nije jasno kako se „crkvenjaci“ mogu čuditi hrvatskom katoličkom pučanstvu kako ne posjećuju mise... Pa naravno da ih posjećuju: baba Manda ide utorkom i nedjeljom, Šime ide ponedjeljkom i srijedom, Kata ide samo petkom, a pobožni Marko ide samo nedjeljom...i ne idu uvijek u ista doba na misu tako da je razvodnjenost naroda na misi još veća... Pa zar to nije očito. Ja zbilja ne znam u koju crkvu ovdje da idem na misu kad ima toliko misa i toliko „termina“...
Ne bi škodilo kad bi broj crkava bio manji, tad bi popunjenost crkava bila znatno veća nego jest. A, mislim, ovo su stvari obične i jednostavne matematike samo što to nitko ne uviđa. Umjesto da obnavaljaju stare crkve grade se neki hibridi crkava koje niti ne liče više na crkve nego na svemirske brodove. Eh...tako jednostavno to sve zvuči... Pitam se tko bi se to usudio zatvoriti neku crkvu... Kao da je to nešto loše... Oni na vrhu ne razmišljaju glaavom nego osjećajima, a to i nije baš zdravo ako je u pitanju narod i veće dobro.
Ma, valjda sam uspio reći ono što sam mislio...

Gospodine, smiluj se...

P.S. tekst o Amenofisu će ipak malo pričekati...

Budući da se ne sjećam točno što sam najavio kao nastavak, a mrsko mi ići na internet samo zato (pišem inače po načelu „copy/paste“ iz worda“). Uglavnom, reći ću nešto o mistici Egipta, tj. o mistici njegove prastare religije, o principu dobra (Maat), i općenito o tome kako Egipćani gledaše na život.
Sjećam se da sam govorio o tome kako egip. Religija zapravo i nije toliko mistična koliko se od nje drži da jest, tu utjecaja imaju uglavnom mediji, koji Egipat prikazuju samo onda kad je nešto misteriozno posrijedi (ne mistično), kao što je recimo tzv. Tutankamonovo prokletstvo, za koje je dokazano znanstvenim putem da tu nema ničega misterioznoga. Zašto egip. religija nije mistična? Život svakog Egipćanina bio je prožet liturgijom, tj. praktičnim dijelom religije, koji se odvija u materijalnom smislu. Sve je bila jedna velika ceremonija. Prinošenje žrtava, kađenje svetih mjesta sa tamjanom, polijevanje krvlju, klanjanje faraonu... Njihova religija je bila religija prakse. Sve se odvijalo jednim savršenim redoslijedom događanja. Tu nije bilo mjesta za neko osobno tumačenje ili neki duhovni smjer tumačenja, kakvih imamo u drugim religijama na pretek. Faraon je bio veliki svećenik, i jedini je on imao direktnu i indirektnu vezu sa božanstvom. On je bio poveznica ljudi i Boga. Ljudi su religiji imali samo ulogu posmatrača, i onih koji čine religiozne radnje, koje sam već spomenuo. No, ipak nije sve tako jednostavno kako se čini. Već su Egipćani imali pojam „božjeg stada“ i „pastira“. Naravno, ulaga pastira je bila faraonova, a stado je bio narod. Svi su bili prožeti sngom „Ka“.
To je životna energija koja se u svakom ljudskom biću nalazi. To je dio božanstva u ljudima. I upravo taj Ka dovodi nas do one druge strene medalje religije Egipta. Ka je snaga, duh, duša, ono što nas pokreće. Doseći razinu na kojoj smo stopljeni sa svojim Ka bio je vrhunac čovjekova napora da sam dosegne Božiju bit, a ne da bude ovisan o uspješnosti faraonova prijenosa molitava naroda k Bogu. Tu se također spominju i pojmovi kao ljubav, srce, dah, vjetar, ili vrt, koji ima posebno mjesto u religiji. On zapravo označava ono posebno mjesto gdje će se čovjek spojiti sa svojim Bogom. Ovo je zapravo onaj dio mistike Egipta, u kojemu je se govori o čežnji čovjeka za Bogom, neutješnosti na zemlji, koja je očito tema otkad postoji Zemlja. Poznato je egip. pjesništvo, u kojem je sve to opjevano (slijedeći put ću napisati dio jedne pjesme poznatog Amenophisa IV., u sklopu teksta o njemu).
Važnu ulogu u mistici, za koju sam rekao da je ipak ima, no nije ni približno onome što danas imamo u religijama kao što su židovstvo, islam ili kršćanstvo, ima također božica Maat.
To je jedna od najstarijih božica uopće. Predstavlja simbol pravde, one koja je na drugoj strani vage kad se vagaju duše za Podzemlje ili Had. Može se razaznati po velikom peru koje joj strši iznad glave. Ona je personifikacija dobra i pravednosti. „Provoditi u život načela (božice) Maat, to je pravi dašak vjetra u nosnice.“ Ova simbolika se može naći i u Knjizi postanka, te i u pojedinim evanđeljima, gdje se dah ili vjetar (rouah) odnosi na Boga ili Duha Svetoga, koji su princip našeg djelovanja i života.
Sve u svemu, zna se da je kršćanstvo „posudilo“ podikoju stvar od egipćana, i da je Egipat zapravo bio kolijevka religije kao sustava. Poslije su se razvile i druge religije koje su posvajale sve ono što im se činilo da bi moglo poboljšati njihovu privlačnost i snagu. Egipat je imao velikog utjecaja na Grčku i Rim, na predodžbu bogova i zagrobnog života. No, te dvije civilizacije su ipak bile evolucijski korak dalje od Egipta, što se tiče religije (filozofije).
Osobno sam uvijek bio za tezu da su Egipćani bili najpovezaniji sa božanstvom (neutralan pojam), no što sam dublje ulazio u njihov sustav to sam bolje uviđao da su zapravo oni bili robovi religije, koja je bila sve samo ne osobna povezanost s Bogom. To je bila neka vrst kolektivne svijesti o Bogu, koji se zrcalio u liku sjajnoga faraona. Aton ili Amon Ra, bogovi Sunca, zrcala ili odsjaj Sunca, faraoni koji blješte na svom prijestolju sa vladarskom palicom u ruci. Utjelovljenje Vječnoga. To je bila slika koju je imao narod. Tu nije bilo previše mjesta za razglabanje o vječnosti i spoznaji, kao što su to Grci radili. Sve je bilo svedeno na rutinizirano slijeđenje točnih pokreta i radnji u prinošenju žrtvi, umatanja i seciranja mrtvaca, pokopa itd. itd.
Zaključak: Egipat je toliko mističan koliko mi o njemu ne znamo. Možda najmističnije je pitanje nastanka piramida, koje do dan danas nije razjašnjeno. Kako su ih napravili, zašto su ih napravili tako kako su ih napravili itd.
Ono što nas uvijek ponovo zabljesni je svo ono blago koje je pronađeno u grobnicama, mumije, koje nas uvijek iznenade svojom stravom i dobrom očuvanosti, daleko vrijeme čudne tehnologije, čudni sustav hijeroglifa, i monumentalne građevine.
Sve to ipak nije toliko mistično ali je vrijedno velikog divljenja.
O mistici, točnije o MAGIJI, Egipta još govora slijedeći put.

Next: Echnaton ili ti ga Amenophis IV., jednoboštvo u Egiptu-san jednog faraona;
magija kao sredstvo postizanja vječnog života (još o ritualnoj praksi)...

Kad pomislimo na drevni Egipat obično nam odmah padne na pamet njegova mističnost i izvanredne građevine kao što su piramide. Zamišljamo njegov sustav „državnosti“ koji se temelji na robovlasničkom društvu, predivne palače u kojima je sve okićeno zlatom, zamišljamo faraona kao enigmatičnog vođu kraljevstva kako sjedi na svom uzvišenom i nedodirljivom tronu. Sve to ipak znamo sa televizije. Što mi uistinu znamo o toj drevnoj civilizaciji? Televizija je takva da nam daje samo one informacije koje su obrađene na subjektivan način i selektivno, dakle nikad nije govor o sveukupnosti te civilizacije nego se uvijek govori o samom jednom dijelu, npr. samo o piramidama ili samo o društvenom uređenju. Taj se Egipat ipak ne može tako razdijelivati. Razlog je taj da je cijeli društveni život Egipćanina bio prožet religioznim činima. Sve što su radili, radili su u sastavu svoje religije. Piramide su, može se reći, bile vrhunac tog religioznog osjećaja kod Egipćana.
Zašto su piramide uopće građene? Tu se postavljaju mnoge teorije. Jedni govore da je riječ o grobnicama, drugi pak kažu da su piramide služile kao akumulacijski „strojevi“ kozmičke energije, treći opet kažu da su to obične građevine koje bi samo naglasile veličinu te civilizacije (sjetimo se antičke Grčke i Rima). Danas je ipak uvrijeđeno mišljenje da su piramide bile grobnice. Velike su bile za ljude velikog značaja, kao što s faraoni, a male su bile za ljude manjih pozicija, kao što su upravitelji ili veliki svećenici. U velikim piramidama kao što su one u Gizehu nisu samo bile tipične grobnice, one su služile kao neka vrst današnjeg trezora. U njih su se spremala velika blaga, koja su bila jako dorbo čuvana. Tu je riječ o raznim mehanizmima koji su bili napravljeni u samim utrobama piramida kojima je bio cilj očuvanje blaga (o tome znamo iz filmova Indiane Jonesa). Razne podprostorije, kanali i tuneli... Sve je to bilo potrebno jer su Egipćani vjerovali da se čovjek budi poslije smrti u istom tijelu (stoga i balzamiranje i mumificiranje, da se tijelo što bolje očuva). Brigalo ih je da se vladar ne bi probudio i uvidio da nema svega svog blaga koje je stekao tijekom zemaljskog života.
Kako je zapravo izgledala njihova religija, i koje su joj glavne značajke?
Za sada ću samo reći nešto o ulozi koju je imao faraon. Slika božanstva koju su imali Egipćani bila je politeistička, no ipak je uvijek bila u pozadini, u sjeni, bila ideja o monoteizmu, koju će, kao jednini vladar koji se usudio na to djelo, sprovesti Amenophis IV. Echnaton, na kojeg ću se posebno osvrnuti. Ideja je to bila o vječnom jednom i jedinom Suncu iz kojeg sve izlazi. Prilično je koplicirano opisati kako su nastala sva ta božanstva jer se tumačenje religije zapravo razlikovalo od grada do grada, tako imamo posebnu sliku nastanka božanstva u Memphisu recimo. Faraon se smatrao sinom bogova. On je ta poveznica između bogova i ljudi, jedini zapravo veliki i pravi svećenik u kraljevstvu. Mnogi znaju tu sliku usporediti sa Isusom Kristom, koji je također čovjek i bog, čovjek sa dvije naravi, božanskom i ljudskom. Ipak je ulog Krista sasvim drugačija nego faraonova, faraon nema ulogu otkupljenja grijeha kao Krist, on je samo posrednik molitava svog naroda koje su oni uputili bogovima. Tu milost izričito ovisi o volji bogova, i o tome da li je dobro ili loše posredovao faraon. On je jedan jedini, odraz vječnog svjetla, bog na zemlji, kao što su to smatrali rimski carevi...čovjek bi rekao da su ljudi napradovali što se toga tiče ali... Tu je uvijek u pozadini priča o moći, tj. o nadmoći. Znamo da je jedna od glavnih optužnica protiv kršćana u počecima Crkve bila i ta da se ne klanjaju caru kao jedinom bogu. Kršćani su odbijali da se klanjaju toj bezvezariji jer je njihov bog samo jedan i jedini, bog Jahve, bog Isusa Krista, Sina Božjega.Svi znamo što je tada uslijedilo, stoljeća krvavih progona i ubijanja sve do 4. stoljeća kad kršćanstvo nije priznato kao jedna od religija carstva (313. Milanski reskript).

Next: mistika Egipta, životna snaga Ka, božica Maat i ikonografija.

Negdje sam pročitao da je osjećaj za estetiku sličan osjećaju kojeg nam daje religija. Dakle kad osjetimo Božju milost to je kao da vidimo nešto što smatramo iznimno lijepim, bila to nekakva slika, osoba, predmet ili bilo što drugo. Moglo bi se raspraviti o ovoj tezi ali za mene ipak ima jedna stvar koja me uzdiže do samog Boga a da to nije sami Bog. Upravo u ovom trenutku se to događa, i osjećaj je sasvim jasan i stvaran. Govorim o gregorijanskom pjevanju, napose o glazbi. Svoj život ne mogu zamisliti bez glazbe, bez pjesme, a osobito bez gregorijanskog pjevanja, koje je zapravo prvi stil u glazbi u zapadnoj Europi koji je bio popularan po cijelom kontinentu. Možda prva pop glazba ako riječ „pop“ shvatimo u njenom pravom značenju, dakle „pop-ularno“. Osjećaj koji mi ova glazba stvara u mojoj osobi ne mogu opisati. Znam samo da me uzdiže u visine Božjeg i Kristovog misterija. Svaka čast osjećaju za estetiku, svaka čast svemu što izaziva osjećaj divljenja ali religiozni osjećaj je nešto sasvim drugo, nešto sasvim ljepše i uzvišenije. Nisam veliki ljubitelj moderne religiozne glazbe, koju npr. prakticiraju mnogi mladi bendovi u sklopu Crkve. Svi ti instrumenti skreću pažnju sa najvećeg i najljepšeg instrumenta koji postoji, a to je ljudski glas. Ljudski glas je taj koji je u mogućnosti da izazove iskonski osjećaj religioznoga. Čisti ljudski glas, Božje djelo...
Ne mogu se dovoljno nadiviti ljudima koji imaju lijep glas, koji još k tomu znaju veoma lijepo koristiti u pjevanju. Oduvijek sam bio za to da se gregorijansko pjevanje vrati na „dnevni red“ mise ali ne pita se, niti će se ikad pitati mene za takve stvari. Znam samo da sam ostao začaran kad sam bio u benediktinsko samostanu kad sam čuo da časove mole u g. Koralu... Za sve one koji su pomalo u misitčnom življenju: zamislite sada malu, veoma staru crkvu, koja ima iz sebe cijelu povijest, predvečer, sunce je već zašlo, pomalo je mrak u svijetu, svijetla su upaljena ali crkva ne blješti kao sve današnje, osvjetljena je taman toliko da se dobro vidi; zamislite pet monaha u crnim dugim kapucama (ogrtačima) u pobožnoj šutnji prije molitve, kucanje priora koji daje znak za početak molitve, i molitvu moljenu na gregorijanski način...i ja u svemu tome... Nikad se nisam bolje osjećao kao tada... Mistična jednostavnost monaštva, odcijepljenost od svijeta, molitva, post, poniznost, vječna posvećenost... Osjećaj religioznoga na vrhuncu, blizina Božja, osjećam dah Boga na sebi, njegova me milost grli i daje mi na znanje da sam na pravom mjestu, daje mi saznanje da sam njegov sada, i u vječnosti, da sam voljen, da sam njegov, da sam od njega...
Ljudi moji, ne tražite pobožnost na krivim mjestima, u krivim ljudima...
Osjećaj religioznoga je samo za elitu, budite i vi elita, budite dio svijeta anđeoskoga mira, Božje pjesme nade i spasa...dajte se zavesti svojom dušom, dopustite da užitak zamijeni pozitivna praznina u koju ćete pustiti Krista da je ispuni...

Ave verum corpus, natum de Maria virgine.
Vere passum immolatum in cruce pro homine:
Cujus latus perforatum,
Fluxit aqua et sanquine.
Esto nobis praegustaatum
Mortis in examine!
O Jesu Fili Mariae!