Bog sluša Drum&Bass

Potaknut komentarima u mojim zadnjim tekstovima odlučio sam održati malu katehezu svima koji me čitaju, u nadi da će bolje progledati što se kritike vjernika i Crkve tiče.
Najprije malo o samoj pojavi kritike. Svi je mrze! I ja je mrzim, ali samo onda kad je iskrena i istinita. Glabenici, književnici, sportaši, tv voditelji, političari i političarke...svi oni mrze kritiku. I „obični“ čovjek, u svom „običnom“ životu mrzi kritiku. Kritizira punica, majka, otac, djed, rodbina...svi. Zašto to rade? Neki radi istine, neki radi pažnje, a neki, vidite, radi ljubavi. Kritika je sastavni dio života. Zamislite samo da nema kritike...pa to bi bio horor života i svijeta. Nitko ne bi usta otvarao radi nepravde, radi zločina, radi dobrote ili zla, radi spasenja ili propasti... Dobro se zamislite i razmislite koliko možete podnijeti i dati kritiku. Koliko ste umišljeni i sebični, i ne date do sebe, ne date si pomoći, ne želite slušati loše stvari o sebi. E, pa ne ide to tako...usta ću svaki put otvoriti, a i vi bi trebali, svaki put kad vidite da nešto nije dobro urađeno ili rečeno, pod svaku cijenu. Nedavno sam dobio i e-poruku u kojoj se osoba x pravda i kaže da kad je prestala kritizirati u obitelji da je sve počelo ići nabolje...Nisam joj ništa odgovorio plašeći se da ne bih nešto krivo rekao ali zato sad ovdje to govorim, i ta će osoba ovo vjerojatno i pročitati. Sve je krenulo nabolje kaže...Znači, draga osobo x...svaki put kad ti muž nešto krivo uradi ti ćeš prešutjeti i odtrpiti, i tako će sve mirno proći, i „mirna Bosna“ što bi rekli neki. Ajde nek´ mi odgovore svi ovdje koji misle da je to u redu, da vidim koliko će vas biti. Koliko zbilja ima ljudi koji će reći da je bolje prešutjeti nego ispraviti na pravi put? Draga osobo x, tebi možda jest mir u kući sada ali jesi li ti zato sada i iskreno sretnija osoba? Ja isto cijeli život šutim samo da bi bio mir oko mene ali to nije u redu, jednostavno nije. U čovjeku se cijeli život samo glomila negativnost, sve one prešućene riječi, sve ignorirane emocije...i što se na kraju dogodi...Osijediš, ostariš, živčan, napet, u ne mogućnosti da digneš svoj glas kad je potrebno, ljudi te gaze jer vide da ćeš radije trpiti nego se suprotstaviti...to nije u redu, jednostavno nije.
Neću dalje, mogao bih još štošta dodati...važno je samo da čovjek nađe ravnotežu između te šutnje i kritike, tu je čarolija...zlatna sredina!

Mislio sam ovdje iznijeti i nekoliko citata iz raznih dijelova Biblije što se kritike tiče ali sam odustao od toga jer sam vidio da nema smisla. Skoro svaka knjiga Biblije sadrži neku kritiku. Htio sam posebno navesti sv. Pavla, psalme i neke evanđeliste ali nema smisla, svi oni govore o kritici, tj. sami kritiziraju. Sam Krist je i te kako kritizirao, samo prolistajte malo tu, toliko vam (očito) odbojnu knjigu zvanu Biblija.
Prvo što mi je zapravo palo na pamet kad sam mislio vaditi citate je bila Ivanova Apokalipsa i poznati dio gdje se opominju (kritiziraju) sedam crkava...
Eto...
Do slijedećeg puta...Jah bless!

Htio bih u ovom teksu reći par riječi o smrti, i o značenju koje ona ima za nas kršćane. Tekst je potaknut jučerašnjom smrti jedne žene koju sam poznavao, i koja je bila obiteljska prijateljica. Prije nekih pola godine, ako se ne varam, dijagnosticirana joj je leukemija, i sad je nakon nekog vremena borbe, otišla u neko bolje mjesto, u neko bolje vrijeme.
Koliko god neki ljudi bili kruti i čvrsti kad je tema smrt u pitanju ipak to nije isto kad se dogodi slučaj smrti nekome tko ti je bio blizak. Svaka racionalnost nestaje, emocije poput vulkana izbijaju iz čovjeka tako snažno da čovjek doslovno jeca od boli, od jada i nesuvislosti svega što se dogodilo. Sam sam doživio smrt još dvoje osoba, i to iz obitelji s mamine strane. Prvi je bio moj ujak...a zatim prabaka. Kad je ujak poginuo, u kući je bila prestrašna atmosfera. On je netom bio oženjen i iza sebe je ostavio jedinog sina i ženu. Ujna je tako plakala slijedećih pet dana da takvo nešto nisam više nikad doživio niti vidio. Toliku tugu na jednom mjestu... A da ne govorim o baki i ostalim članovima obitelji. Toliko suza, toliko jada i očaja... Ja sam bio klinac tada, imao sam svega 12-13 godina, i nisam ništa kopčao. Nisam uopće plakao sve do trenutka kad su ujaka stavljali u grob...tada sam počeo jecati i suze su same od sebe išle jedna za drugom.
Ne mogu opisati tu drastičnu promjenu koja se dogodi u kući kad netko umre, posebno ako je osoba bila mlada, i ako je u kući bilo male djece. Sva ona razigranost, vika i galama u kući nestane, televizor se uopće ne pali narednih 30ak dana iz poštovanja prema umrlom, vlada tišina u kući. Ljudi pokušvaju biti normalni, pričati o normalnim stvarima...ali...svaki put kad bih pogledao svojoj baki u oči vidio bih crvenilo i suze kako samo čekaju da prasnu iz očnih šupljina...Svaki put kad bi se dotaklo u razgovoru nečega što bi se moglo ticati ujaka odmah počinju jecaji i glasni plač...
Kao da je sve jučer bilo...

Smrt bi za nas kršćane trebala biti, pretjerano je reći, vesela tema iako znamo da je i Isus žalio za umrlima. Smisao smrti za nas je da je ona samo prijelaz iz jednog stanja u drugo, bolje. To je uskrsnuće. To je ono što nam je donio Isus. Pobjeda nad smrću. Ja se ne usudim govoriti o tome što nas čeka poslije ovog života unatoč mojoj teološkoj izobrazbi...ja osobno sam zagovornik tzv. negativne teologije, u kojoj se o nekim stvarima i pojavama može reći samo ono što one nisu. Tako na primjer za Boga mogu reći da on nije neko stvorenje, da nije biljka, da nije neki starac koji sjedi na oblaku itd. Tako isto ne mogu reći za smrt da znam što je (osim da je prijelaz iz stanja u stanje). O tim stvarima znaju samo nebeska bića dati prikladan odgovor. To su stvari o kojima čovjek razmišlja cijeli život, a da ne dobije odgovor na njih sve dok ne dođu posljednji trenutci. Navodno da čovjek netom prije što će izdahnuti sazna sve što ga je ikada kopkalo, te tada u sebi može reći „a-ha, sad mi je sve jasno“. Sad mi je jasno zašto je ovaj ili onaj morao umrijeti, zašto sam živio u svijetu, tko je i kakav je Bog, itd. Niz egzistencijalnih pitanja koje se samo u jednom trenu razriješe okova tajnosti i skrivenosti, trenu smrti. Čudno je to kako se život ugasi kao na prekidaču. Sad te ima, sad te nema. Sad je duša tu, sad na drugom mjestu. I sam mogu naklapati o tim stvarima...meni je sve to nepoznanica. Sokrat je rekao kako se ne boji smrti jer ne zna što je ona, da li je dobra ili loša. Prilično dobar argument kojeg se i ja držim...Dok ne doživim, nemam pojma što da očekujem.
Lako je govoriti „bit će to i to“...no sve te priče nestaju onog trena kad shvatiš da ti je vrijeme došlo; da je došlo vrijeme kad te od drugog svijeta dijeli još samo par minuta ili sati...Tada, a u to sam jaaaaako siguran, željet ćeš živjeti kako nikad prije do tada nisi želio. Drugim riječima, željet ćeš da živiš makar još jedan dan, pod svaku cijenu... E, kad bi tako cijenili život dok smo živi i zdravi...
Dragi moji, svako dobro vam želim, God bless!

Opaska autora: ovaj tekst je napisan prije više od tjedan dana. Skupljao je prašinu neko vrijeme u mom računalu, i evo ga sada tu.

Nedavno je bio film o Martinu Lutheru, i jedino što sam čekao cijeli film bio je trenutak u kojem ću vidjeti hoće li prikazati ono famozno prikucavanje njegovih teza na vrata crkve, i dočekao sam... Taj događaj nema svoju povijesnu činjeničnost, niti je itko vidio taj događaj, no i o tome sam pisao već. Ono što je meni zapelo za oko je bio jedan dio filma kad se o Lutheru govori kao o nekome tko je slobodna uma. Od filma nisam prestao o tome razmišljati. Što znači biti slobodna uma? Da li to znači da organizirana religija nije potrebna, kad svi imamo svoj um i svoj način kako ćemo izraziti svoju religioznost? Da li sloboda uma znači biti vječni skeptik na zemlji ili je to oblik doživotne nesigurnosti, gdje se možemo i moramo osloniti samo na svoj jadni mali um, kakav on zaista i jest u odnosu na ono u što vjerujemo.
Druga je opet stvar biti slobodna uma u okvirima nekog sustava, kao što je kršćanstvo recimo. To je Lutherov slučaj. Bio je slobodouman u svojoj vjeri, slušao je svoju savjest, kao i Descartes poslije, i bio siguran da je ono što misli, i osjeća, dobro i istinito. Na sudu je rekao, po meni ključne riječi u svojoj obrani: ako igdje u Bibliji nađu mjesto na kojem se njegovo učenje ne poklapa sa Pismom, on će odustati od svega i pokoriti se. Nisu se jadnici snašli...jer je bio u pravu.
No, dobro...
Da li smo mi slobodna uma u našoj vjeri? Da li je hrvatski narod slobodan u svojoj vjeri? Da li je itko? Naišao sam u Kanonu na dio o Božjem narodu: Kan.212 u kojem se kaže da su ljudi dužni izreći svoje mišljenje pastirima Crkve (biskupima, svećenicima) ako misle da nešto nije u redu s Crkvom. Uglavnom, u tom je smislu napisano. Tko danas išta govori ikome u vezi vjere? Narod? Biskupima? Hah! Kako da ne...Koga briga kako Crkva u nas živi. Briga samo kler i one hiperpobožne ljude, kojih je ipak malo, suprotno uvriježenog mišljenja da ih je cijela masa. No, koliko zapravo kler brine o Crkvi kao Crkvi? Najveća im je briga danas kako da se svakodnevno brane od novinarskih patki. Tko je koga optužio za nešto, čije je koje vlasništvo itd. Sve redom nebitne stvari. Tko to danas diše kao Crkva, tko se uopće trudi da bude Crkva? Ljudi uopće ne znaju što je Crkva... Luther je vidio devastirani narod kao ovce na polju, ovce koje ništa ne znaju, i slijepo slijede svog pastira bez pitanja...Tome je htio stati na kraj. Htio je stati na kraj manipulaciji klera nad jadnim priprostim pukom. Simonija, kupovina oprostima, relikvijama... Kao da danas nema toga... Kao da danas ljudi imaju pojma o Bibliji, o vjeri, o spasenju, o vječnom životu...

Užasno sam razočaran...užasno...
Čemu vjera, čemu Krist ako ga većina ne vidi!?
Da li ima Krista ako ga narod ne vidi!? Zar Krist nije među nama!? Među nama??? Ako je Krist zbilja među nama...onda ...ne znam...Ja ga ne vidim među drugim ljudima...nažalost ga tu ne vidim...Vidim ga samo kad ja se sam upregnem da ga vidim u drugome...ali ako taj drugi nema Krista u sebi onda...čemu moj napor, čemu „moj“ Krist...Čemu Krist ako nema odjeka, ako nema odraza!? Krist je zajedništvo, Krist je svjetlo koje obasjava svakoga...kako je moguuće da ga ljudi ne puštaju u sebe...

Zašto šutiš Bože?

Psalam 43
„Dosudi mi pravo, Bože,
I povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne,
Izbavi me od čovjeka zlobna i opaka!
...
Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima?“

Šta se može... Istekao mi internet doma tako da baš i nemam ni vrijeme ni mjesto da pišem...pak evo izdvajam malo vremena da se javim vjernim posjetiteljima...
Zapazio sam neke komentare, tj. kritike...
Ma uvijek su mi bile drage osobe koje kontriraju mome mišljenju...to znači da ima dobrog temelja za raspravu...a to je dobro...barem kad sam ja u pitanju.
Ovdje neka "bodulka" napada moju malu karikaturu kardinala Bozanića..baš slatko...Daj malo stišajte strasti i počnite mućati vlastitiom glavom ljudi...
Ovdje sam samo iznio dio onoga što sam čuo vlasitim ušima na misi kod "Boze Joze"...i šala nema granica kad je u pitanju istina...
Tek toliko od mene...Svako vam dobro želim...i ne izlazite previše vani ako baš ne morate, hladno je, mogli bi se prehladiti haha...
God bless!