Bog sluša Drum&Bass

To mi je jedna od dražih rečenica. Čovjek ima svoju svrhu ovdje u svijetu. Nismo tu bezveze, nije Bog bio ne zaposlen pa rekao sebi idem načiniti čovjeka, tek tako da me ima tko štovati. Dao nam je svrhu. Problem se javlja kada čovjek, ponukan udarima života, počne postavljati sebi pitanje „koja je moja svrha?“. I zaista, nema toga čovjeka koji se barem jednom u životu nije zapitao to pitanje,na jedan ili drugi način. Kako premostiti taj jaz između opće egzistencije i čovjekove evolucije? Kojim metodama se čovjek bori protiv života? Eto, nameće se i da je život odjednom neprijatelj čovjeka, da je on taj koji čovjeku ne da mira. Ljudi su razočarani onim što je stvoreno do sada jer nijedan produkt čovjekovih ruku nije riješio problem bolne egzistencije u njenoj dubini. Izmislili smo strojeve za pranje, prijevozna sredstva, sredstva masovne komunikacije, i mnoštvo drugih stvari koje nam olakšavaju svakodnevni život. SVAKODNEVNI! Ja se pitam gdje je u toj priči onaj element vječnoga. Olakšali smo si grijanje hrane pomoću mikrovalnih pećnica ali nismo osmislili npr. kako da se nosimo sa zlom u svijetu. Da li se uopće može govoriti o riješavanju takvih problema? Religija je ta koja daje čovjeku odgovore na njegovu egzistenciju i njegovu svrhu...no da li je religija čovjekovo djelo? Koliko je čovjek uopće sam za sebe učinio u ovom svijetu?
...
Koja je moja svrha? Da činim volju Boga ili da činim volju sebe? Možda je to isto ako to stavimo u korelaciju koju ćemo nazvati sudbina. Svaki moj pokret je već poznat Bogu, zašto da se onda zamaram tim pitanjem, bit će što bude. Svaki moj pokret bit će u svojem trenutku ono najbolje od mene što mogu dati ili ću barem misliti da je to najbolje što sam mogao uraditi...
Ja nemam problema sa osmišljavanjem smisla života. Iznosim samo razmišljanja. Za mene živjeti znači biti tu i biti sada, hrabro podnositi život, boriti se protiv sebe svaki dan sve više, voljeti što više, po mogućnosti biti voljen što više ali to ovisi o drugima.
Život je kao more, čas miran, čas divlji...na nama je da ostanemo što čvršće usidren brod na tom moru, i kad dođe trenutak da dignemo sidro bit će to pobjeda nad životom, pobjeda nad onim protiv čega se uopće nismo trebali boriti, protiv onoga što je stvoreno zbog nas i za nas.
Sami smo svijet načinili našim najljućim neprijateljem... Al eto, svaka pobjeda je vrijedna spomena, pa makar ona bila i pobjeda nad onim što je nam je cijeli život bilo saveznik.

Slava Vječnomu!

Što činiti ovdje na zemlji? Kako živjeti?
Malo je čudno kad se čovjek odluči za svećenički ili redovnički život. Zašto je to čudno pitate se? Kako nije. Bog nas stvori, ovakve kakvi jesmo, od fizičkih tvari, i naposlijetku tek nam udahne dušu u to fizičko tijelo. U teologiji, kad se govori o tumačenju Biblije, uvijek su važni detalji, tako da bih ja ovdje naglasio i taj detalj da je Bog najprije morao stvoriti fizičko tijelo da bi u nj mogao umetnuti dušu, koja je princip života. Poslije vidimo da ženi nije udahnuo dušu nego ju je samo stvorio iz čovjekova (čovjekova NE muškarčeva) rebra. To je opet druga tema, koja nameće razmišljanje o prenosivosti duše, kako danas dojenčad „dobivaju“ dušu. Upravo tu mnogi zastupaju teoriju o prenosivosti duše s majke na dijete...no nije li to onda u suprotnosti sa prvim prenošenjem duše, koje je bilo na relaciji čovjek- žena? Možda se Bog zanio pa zaboravio dati „čovjeku“ (muškarcu) moć rađanja. Možda je time želio uvesti ravnotežu u važnosti obaju spolova: majka rađa tijelo dojenčeta, a muškarac dušu? Uvjeren sam da ću ovdje bubnuti kakvu glupost i uvrijediti ženski spol...unaprijed se ispričavam, ja ovdje samo iznosim trenutna razmišljanja, a ne čvrste stavove. Malo sam i skrenuo s teme.
Da, tijelo je dakle prvo. Prvo je ono fizičko. Naposlijetku, mi živimo u strogo fizičkom svijetu, samo su rijetke one pojave duhovnosti tipa ukazanja, duhovi i sl. E sad, kako je logično da se netko odluči upravo zanemariti sve fizičko, ili barem većinu, i živjeti po duhovnim načelima? Nije baš logično ali nije ni suludo. Živjeti život posvećen Bogu znači posvetiti se nečemu što je strogo duhovno, po tome to nije ludost ali ipak...Bog nas je stvorio da živimo u ovom svijetu po već ustaljenim pravilima, i da ne pokušavamo doseći Njegovu razinu. Svijet je atko uređen da imamo sve što nam treba. Imamo primarne uvjete: hrana, piće i kisik, imamo sekundarne uvjete (ipak je to sekundarno): ljubav, pažnju i suosjećanje drugih ljudi (mada je toga sve manje). Što odbacuje onaj koji se odlučuje na svećeništvo? On odbacuje ustaljeni način života većine, i bira neženstvo. No, nije li Bog u Bibliji naglasio da je savršena ljubav jedino moguća između dvoje ljudi, između mladenaca? Zašto se onda odlučiti to odbaciti? Radi žrtve možda ili pokore? To su gluposti, Bog želi da smo svi maksimalno sretni, i da ne radimo ništa sebi na štetu. To je dakle djelovanje sebi na štetu. Znamo i koje su posljedice toga, neću ih spominjati ovdje.
Ne znam, meni je to pomalo... neozbiljno spram Boga. Ja, koji sam se isto odlučio za tu „žrtvu“ pomalo uviđam da to nije tako savršeno koliko se čini da jest. Velika misao koja mi se vrti po glavi zadnjih dana je ova: pa moj Vedrane (to sam ja)... živjet ćeš na zemlji, a da ne okusiš ono najljepše što nam je Bog ostavio na zemlji da okusimo- ljubav između dvoje ljudi... Kad dođeš u nebo samo ćeš žaliti što nisi iskoristio sve što ti je Bog nudio „dolje“, budući da u slijedećem životu nema fizičkoga, niti „fizičke“ ljubavi. Dobivaš samo jednu priliku na zemlji, nema povratka.
Da, nema povratka. I jedna stvar koju sam čvrsto davno odlučio jest ta da ne smije biti stvari za kojima bih poslije žalio. Neću sebi dopustiti da u starosti govorim: a jadan ja što sam to propustio učiniti. Jedna se takva stvar već dogodila ali nije isključeno još da se neće ponoviti. Ta mi je stvar i te kako dala na razmišljanje o stvarima koje ne smijem propustiti.
Ne bih ovdje htio da vrijeđam ljude koji su u redovništvu ili koji su svećenici ali zar govorim gluposti. Već sam prije pisao o tome kako se čovjek ne mora dati u redovništvo da bi mogao služiti Bogu ili čovjeku, i to mi je glavna misao vodilja čak. Jeli netko manje vrijedan Boga ako radi na „baušteli“? Ne, nije, on čak može više ljubiti Boga od nekog tko je svećenik.
Gledao sam na satelitskoj jučer neki program koji je posvećen samo Bogu, eto ima i toga, i baš je o tome bila riječ. Mnogi ljudi se odluče na poziv, idu u sjemenište, idu na teologiju, budu svećenici i redovnice ali NE UPOZNAJU BOGA. Nije presudno učiti da bi se došlo do Boga, presudan je život i vlastito posvećenje. Nećeš Boga nikad naći čitajući knjige o Njemu, nikad! Posveti se Njemu, otvori mu vrata srca i duše, i doći će brže nego što si ikada mislio da da će doći, i onda će ti se cijeli život promijeniti...
Živimo ovdje kao da smo ovdje jer na nebu ćemo živjeti nekim drugim životom.
Hvaljen Bog!

Kako moliti? Malo sam se dao na razmišljanje i shvatio da malo molim. Uostalom, mole oni koji imaju ralog za to, ja ga baš i ne nalazim u zadnje vrijeme. Dobro, razloga je beskonačno, i nije da ne molim nikako, stvar je u tome što ja molim uvijek za velike razmjere: siromašni, oni bez doma, bez hrane itd. To mi je uvijek bilo na vrhu popisa molitve Bogu. S vremennom sa uvidio da postoje i drugi ljudi za koje treba možda čak i više moliti nego ove već spomenute. To su ljudi koji još nisu upoznali Boga i Njegovu milost. Ljudi koji žive u zabludi da je ovaj svijet sve što smo dobili na dar od Boga, da poslije ovoga nema više ništa. Tih mi je ljudi još više žao. No kako moliti za njih ako je Bog htio da tako bude? Zašto moliti ako je sve predodređeno? Pustimo na stranu onu da sami krojimo svoju sudbinu, to nije baš tako jer je Bog uredio naš život, od točke A do točke B, mi ga samo sprovodimo našim odlukama koje su zapravo Njegove odluke. Da li mi mijenjamo život molitvom, tj. njegov tijek? Možda je molitva samo jedna sentimentalnost koju smo stvorili u svrhu prisnijeg odnosa s božanstvom.
Kažu ljudi da veći vjernici više mole. Neću reći da je to glupost ali je blizu toga. Što je uopće molitva? Za mene je molitva kad netko pun čežnje pogleda u nebo, kad dijete plače za majkom, kad umorni uzdahnemo, kad pogledamo voljenoj osobi u oči...za mene je to molitva. Na stranu uhodane recepture od 50 Zdravomarija, na pamet naučene formule i mantre, duhom i dušom se moli. Molim i ja Zdravomarije i Očenaše ali ih molim tako da svaka riječ odzvoni u meni, ja te molitve učinim prisutnim u svome duhu, zamišljam slike, razmišljam o likovima, o budućnosti... Jedan tako izgovoreni Očenaš sigurno nešto može promijeniti, ako ne u svijetu onda barem u nama samima. Treba moliti srcem za dobre stvari. Znam da stalno prigovaram na automatizam u našoj vjeri ali imam pravo na to. Kršćanstvo je postalo, tko zna otkada, blještavilo katedrala i biskupske robe. Crkva opet nije siromašna kao nekada pa se ne zna snalaziti u silnom bogatstvu koje joj je nametnuto s vremenom. Crkva je uvijek bila najjača i najbolja kad je bila bez bogatstva, i kad je bila najsličnija običnim ljudima (laicima), koji i jesu zapravo Crkva. Danas se svećenici i redovnici (redovnice) ograđuju od laika kao da su druga kasta: mi služimo vama, kažu oni... ne znam baš. Možda u molitvu treba ubaciti i kler jer su izgubljeni kao ovce. Bože moj, kako li samo žurno iščekujem dolazak Mesije...kad će više urediti ovaj svijet. I to mi je na vrhu molitvene ljestvice, Njegov dolazak i Njegova volja.
Da, Njegov dolazak... Da li je već tu ali ga od sebičnosti ne vidimo, da li ja govorim gluposti kad govorim ljudima da u svakom čovjeku gledaju Krista, da ne čekaju Njegov dolazak nego da se ponašaju kao da je već tu? Da li se ja tako ponašam? Uglavnom, ali teško je tako živjeti. Trudim se. Ne bi mi ništa na ovom svijetu bilo draže nego da doživim Kristov „zadnji“ dolazak...da ga vidim...vjerojatno bih samo pao u nesvijest kad bih ga vidio, he he...
Eto, molimo braćo i sestre srcem i dušom, osjećajima, molimo tako da sami sebe čujemo a ne da nas drugi čuju!
Hvaljen neka je Bog!

Odlučio sam ovaj blog napraviti ipak malo osobnijim, na kraju krajeva, zašto ljudi uglavnom i ovaraju blogove nego da bi imali neko mjesto gdje će se izjasniti i reći nešto, a da ih nitko u tome ne sputava i ograničava. Malo više ću o sebi pisati ali ne presebično tako da i vama bude zanimljivo mada moj cilj nije da budem vama zanimljiv...barem to nije moj glavni cilj. Volio bih da netko, barem netko, od vas može izvaditi nešto poučno o životu od mene. Ne mislim da sam pametan, ne mislim u tome smislu, nego onako, život... i sve što on nosi, da vidite kako se ja s njim nosim, da vas potaknem na bolje, da vam budem jedna mala svijetla točka u internetskom ludilu, e to bih volio, biti svijetla točka. Očito da nisam ni ja najsjajnija zvijezda u sazviježđu ali se trudim, i zbilja mi je jedan od ciljeva u životu da mogu biti barem mali izvor svijetla za druge. Što bi bilo ljepše od toga?
Za sada toliko. Čovjek inače može najviše o sebi pričati, i tu samo svi veliki govornici...ja ne mogu puno govoriti ali mogu puno napisati....haha! Ja zapravu uživam slušati druge ljude dok govore, ocijenjivati im kakvoću glasa. Sjećam se prije dok sam bio mlađi uvijek bi prije spavanja upalio radio i tražio stanicu na kojoj ljudi pričaju puno, i onda bih tek legao u krevet i zaspao s tužim riječima u ušima. To me je smirivalo. Volim to i sada ponekad uraditi ali čovjek se mijenja, kako starimo tako više ljudi oko sebe moramo slušati tako da nam sekund mira zapravo dođe kao luksuz.
Salut! Hvaljen Bog!

Samo da se izjadam najprije...em mi neće da skida slike s mobitela, em mi neće da "digne" sve slike na net, tako da ćete ostati uskraćeni za pokoju sliku, al sve u svemu bolje išta nego ništa, zar ne...

Ovo je pogled s vrha Kule, najviše točke grada Ljubuškog. Na tom brdu se redovno roštilja i planinari, nedavno je čak obavljeno i jedno vjenčanje tu (kakve li romantike)...

Ovo je brdo zvano Klobuk (mislim da je očito zašto ga tako zovu), tu se također nalazi i istoimeno selo. Ovo je pogled iza kuće moje bake i djeda. Između brda i kuće nalazi se, nekoć državno, sada privatno, veliko ribogojilište na kojem radi moj ujac. Tu smo ja i brat stalno kao djeca dolazili pomagati hraniti ribu..Tu sam jednom čak umalo poginuo...duga priča...sam Bog me spasio, i sad kad se sjetim...uf!

Ovo je mali bazen kraj kuće u kojem se nalaze ribe...

A to su ribe, napose šarani. U mom selu ima dosta malih ribnjaka...ljudi prodaju ribu, najbolja je prodaja kad su svetačka slavlja ili posebno u korizmi. Ja sam tu prodao tko zna koliko kila ribe...

To smo ja i moja mala rodica Lidija...Načuvao sam se ja male djece dok sam živio s bakom i djedom...i previše...

Bio sam i na jednoj svadbi, ženio se moj krizmani kum, a ovo je detalj s momačke...pogodite na kojeg su izvođača izveli ovaj ležeći policajac? Thompson... Cijelu noć je svirao, i naučio sam skoro sve njegove nove pjesme... Bilo je veselo, plesalo se i blesalo...

I na kraju...ja, moj frend Adis i treći veliki manijak, prijatelj Škujo. Adis je ovaj lijevo, ja sam u zelenom...To je uslikano na koncertu Željka Samardžića (nisam nikad prije čuo za njega ali kad sam mu čuo pjesme zavolio sam ga, uglavnom je to ljubavna tematika...ima jedna posebno mi se svidjela, zove se Ljubavnik...). Tu je isto bilo veselo, sve dok nisu udarili po cajki...onda sam se samo dosađivao i zirkao okolo ko izgubljeni pas...
Eto, nadam se da vam se sviđaju slike...A zašto i ne bi...
Na kraju sam se ipak dobro proveo u Hercegowini...
Hvaljen Bog!

Neka ovaj post bude kao odgovor na vaše komentare i znatiželju.
Da, Hercegovac sam ali sam i Dalmatinac, ta mješavina zove se „hedal“, prema prvim slovima tih riječi. Dakle, ja, „hedal“, ipak se više osjećam kao Dalmatinac, i taj mi atribut više odgovara naravi. More, maslinovo ulje, riba, i pomalo sangvinična narav, sve mi to više odgovara nego hercegovački krš, „šverc komerc“ itd. U Herc. sam ipak doživio svu radost tinejdžerskog života. Tu sam dobivao silne jedinice iz matematike i drugih predmeta, tu sam bježao sa sata ili cijeli dan čak, tu sam se zaljubio i ostao zaluđen do danas, tu sam trenirao košarku, upoznao najboljeg prijatelja... dakle, tu mi je sve ono što obilježi čovjeka u mladim danima, što ostane sve do smrti, i ne da se zaboraviti. Zbog svega toga volim se vratiti tamo, eto, samo da bih osjetio miris prošlosti ako ništa drugo. Sentimentalan sam i previše.
Evo konkretno malo o studiju na KBF-u...
Tu se studira prvenstveno teologija, no ima ona izreka da je filozofija učiteljica teologije, tako da se u prve dvije godine ili tri stavlja naglasak na filozofiju. Nabrojat ću par predmeta samo s prve godine: povijest filozofije, kozmologija, ontologija, logika itd. Sve su to striktno filozofski predmeti. Kraj njih imamo naravno i teološke predmete kao što su: uvod u Novi zavjet, uvod u Sv. pismo, uvod u Stari zavjet, teodiceja, opća crkvena povijest, misterij Krista i povijesti spasenja itd. Kraj svega toga postoje još i predmeti kao što su metodologija znanstvenoga rada, znanost o religijama i dr. Također su vam dostupni, tj. obavezni izborni predmeti kao latinski, grčki, hebrejski (oni su obavezni za teološko-filozofski smjer), biblijska arheologija, novi putevi evangelizacije itd. Možete sve te predmete provjeriti na stranicama KBF-a, tamo imate i mali opis (skoro) svih predmeta.
O čemu se zapravo govori na faksu? Iz naziva predmeta može se zaključiti, o početku religije, o početku kršćanstva i njegovj povijesti do danas, o Isusovom djelovanju, o pravednosti Božjoj (teodiceja), o tome kako je nastalo Sveto pismo, pod kojim povijesnim uvjetima, o Crkvi i crkvenom uređenju, o vjerničkom životu, o crkvenim dokumentima itd.
Na studiju uvijek ima prostora za naša osobna pitanja, na koja će, ipak samo poneki, profesori stručno odgovoriti. Vode se dijalozi i debate u proseminaru, iznose se vlastite ideje i komentari, no i to je opet ograničeno na poneke profesore jer ne rade svi na isti način, to je poznato u cijelom sustavu školstva- postoje točni načini na koji se nastava mora voditi ali svi „teraju vodu na svoj mlin“, što ponekad zna biti frustrirajuće.
Sve u svemu, ja bih ovom prilikom pozvao sve zainteresirane za ovaj studij da se odvaže i da ga upišu jer je zbilja sjajan, od samih profesora, koji su uglavnom svećenici (što je nekim curama, meni neshvatljivo zašto, posebno privlačno), do samog ozračja koje je na faksu uvijek nekako intimno i mistično, svi smo tu radi iste osobe, povijesnog Isusa Krista, i ta činjenica nas neizbježno povezuje u jedan vjerski krug, jedno veliko prijateljstvo među svim studentima. Tu se prijateljstva zbilja brzo sklapaju. Sada kad pogledam unazad, bilo bi mi jako žao da sam nastavio studirati filozofiju i njemački u Zadru jer ne mogu zamisliti da postoji bolji studij od ovog sadašnjeg. Na faksu također postoje i druge aktivnosti, rade se igrokazi ili predstave svake godine, tu mogu sudjelovati svi koji imaju talenta ili volje za glumu, pisanje pjesama, pjevanje ili slikanje, postoji i časopis studenata KBF-a, Spectrum, u ljetnom semestru počinju i tjelesne aktivnosti, tj. razna natjecanja u sportu, igranju bele i sl. Posebno su popularne utakmice ženskog nogometa...moram se pohvalit da sam bio trener naše ženske ekipe u nogometu...nismo uspjeli osvojiti ništa jer su ostale ekipe zbilja bile u izvrsnoj formi, no važan je uvijek trud i zezancija, bilo je veselo! Eto dragi i drage moje, zar ovo ne zvuči predivno? Dođite i uvjerite se u ljepotu studiranja na Katoličko- bogoslovnom fakultetu! Zvuči kao reklamna kampanja...a zašto i ne...
Sutra stavljam slike da malo gledate, a ne samo čitate...
Hvaljen Bog!

Predragi moji...
Evo mene jopet. Bio sam u kraju gdje sam završio osnovnu i srednju školu, tako da sam obilazio malo stare drugare iz škole i okolice. Bilo je lijepo opet se sastati s njima, nije nas previše bilo, bio sam samo s nekolicinom iz razreda, dok sam vrijeme uglavnom provodio kod svog najboljeg prijtelja Adisa (to je onaj musliman što sam ga spominjao). Bio sam ipak prije toga pet dana na selu u bake, upijao malo seoski Hercegovački život. Predivni mali potočić kraj kuće, čija je temperatura tokom cijele godine oko15 celzijevih stupnjeva, davao mi je toliko željenu energiju koja će mi biti potrebna za slijedeće dane u gradu kod frenda...grad me, koji god bio, uvijek iscrpi. Počeo sam jesti smokve, do sad sam samo jeo suhe ali sam sada zavolio i „obične“, ne znam kako mi se prije nisu sviđale, vjerojatno zbog unutrašnjosti smokve koja nekako strašno izgleda. Čak je i podikoji grozd bio zreo te sam se i toga okusio. Dida je posadio dosta nove loze tako da će ove godine imati ohoho za trgati. Ja se nadam da neću morati u Zagreb u vrijeme kad se bude trgalo, htio bih pomoći didi u tome, to me nevjerojatno opušta i nekako spaja s prirodom. Cijeli taj proces uopće, od grozda do vina. Sjećam se prije smo ja i brat „gazali“ grožđe te se od toga dobivao mošt, sad se to ipak sve radi strojevima, a i nema više tko gazati.
Tako napunjenih baterija, otišao sam kod prijatelja u grad. Kod njega sam naravno i spavao.
Išli smo u grad šetati gradom kao nekada, nije to Bog zna kakav grad ali smo u njemu doživjeli najljepše trenutke naših malih života. Pričali smo o svemu i svačemu, kako to već biva. Otišli smo jedne večeri i na jedan koncert, tamo se izblesali pošteno (malo smo i popili...a Bože moj, ne viđam najboljeg prijatelja svaki dan ;)
Prije, dok sam bio još gimnazijalac, običčavao sam sam šetati gradom uvečer. Upijao sam njegov miris, njegove ulice, ljude, i uvijek se nadao da ću sresti jednu posebnu osobu...mislim da sam jedino zbog toga i šetao gradom. Nekad mi se posreći, tj. rijetko, ali kad se dogodi miran sam slijedećih par mjeseci. Bio mi je dovoljan samo jedan kratko pogled na nju...
Ovaj put je nisam vidio mada sam htio da se nađemo ali ona nije mogla. Nadao sam se da će mi barem ona biti svijetla točka ovog cijelog putovanja, no vratio sam se samo frustriran i ljut doma zbog neuspjeha. Sjeta me uvijek uhvati kad sam u tom gradu.
Nisam ništa posebno doživio na putovanju, bio je to izlet u prošlost, i to će uvijek ostati, svaki put kad ponovo tamo dođem. Eh, ta prošlost...
Dosta razmišljam o sebi u zadnje vrijeme, o svom osobnom pozivu u ovom životu...no ne nazirem konačni čvrsti cilj. Znam što želim ali ne znam da li želim više od toga ili samo to, to me muči. Da li se zadovoljiti osrednjim željama, koje su sigurne ili velikim željama, koje su riskantne? Da je netko drugi na mom mjestu ja bih savjetovao da se treba usuditi na velike podvige ali kako to već biva, najbolji smo savjetnici drugim ljudima dok smo sami za sebe prazne ploča, loš liječnik (medice cura te ipsum).
Jedva čekam da počne faks da se mogu baciti na knjige, da se imam u što udubiti, ne volim ovo lijeno ljeto, ne volim velike temperature, iako izgleda da smo na njih osuđeni još dugo, dugo. Jedva čekam zimu, jesen- moje najdraže doba... Kad vjetar počne nositi lišće kroz grad, kad ti noga svaki put kad napraviš korak, napravi čudan zvuk hrskanja- to je suho lišće („.. što se zaboravlja...“, ima neka pjesma).
Eto, slijedeći put nastavljam s pričom, i bit će podikoja slika s putovanja...
Hvaljen Bog!

Živ sam, jesam...
Kratka obavijest svima: odlazim u Hercegovinu, odoh posjetiti stare drugove i drugarice, malo s njima pročavrljati pa se vraćam u roku tjedan dana, možda budem malo dulje...možete vi i bez mene...;)
Hvala svima na podršci i komentarima, ma divni ste!
Volio bih da mi sad padne nešto pametno na pamet pa da vam to napišem...ali ništa...nisam još postao pametan...valjda će me vanzemaljci "upgrejdati" kad me otmu...
Ostajte mi dobro i hvalite Boga u sve dane...
Hvaljen Bog!