Kako moliti? Malo sam se dao na razmišljanje i shvatio da malo molim. Uostalom, mole oni koji imaju ralog za to, ja ga baš i ne nalazim u zadnje vrijeme. Dobro, razloga je beskonačno, i nije da ne molim nikako, stvar je u tome što ja molim uvijek za velike razmjere: siromašni, oni bez doma, bez hrane itd. To mi je uvijek bilo na vrhu popisa molitve Bogu. S vremennom sa uvidio da postoje i drugi ljudi za koje treba možda čak i više moliti nego ove već spomenute. To su ljudi koji još nisu upoznali Boga i Njegovu milost. Ljudi koji žive u zabludi da je ovaj svijet sve što smo dobili na dar od Boga, da poslije ovoga nema više ništa. Tih mi je ljudi još više žao. No kako moliti za njih ako je Bog htio da tako bude? Zašto moliti ako je sve predodređeno? Pustimo na stranu onu da sami krojimo svoju sudbinu, to nije baš tako jer je Bog uredio naš život, od točke A do točke B, mi ga samo sprovodimo našim odlukama koje su zapravo Njegove odluke. Da li mi mijenjamo život molitvom, tj. njegov tijek? Možda je molitva samo jedna sentimentalnost koju smo stvorili u svrhu prisnijeg odnosa s božanstvom.
Kažu ljudi da veći vjernici više mole. Neću reći da je to glupost ali je blizu toga. Što je uopće molitva? Za mene je molitva kad netko pun čežnje pogleda u nebo, kad dijete plače za majkom, kad umorni uzdahnemo, kad pogledamo voljenoj osobi u oči...za mene je to molitva. Na stranu uhodane recepture od 50 Zdravomarija, na pamet naučene formule i mantre, duhom i dušom se moli. Molim i ja Zdravomarije i Očenaše ali ih molim tako da svaka riječ odzvoni u meni, ja te molitve učinim prisutnim u svome duhu, zamišljam slike, razmišljam o likovima, o budućnosti... Jedan tako izgovoreni Očenaš sigurno nešto može promijeniti, ako ne u svijetu onda barem u nama samima. Treba moliti srcem za dobre stvari. Znam da stalno prigovaram na automatizam u našoj vjeri ali imam pravo na to. Kršćanstvo je postalo, tko zna otkada, blještavilo katedrala i biskupske robe. Crkva opet nije siromašna kao nekada pa se ne zna snalaziti u silnom bogatstvu koje joj je nametnuto s vremenom. Crkva je uvijek bila najjača i najbolja kad je bila bez bogatstva, i kad je bila najsličnija običnim ljudima (laicima), koji i jesu zapravo Crkva. Danas se svećenici i redovnici (redovnice) ograđuju od laika kao da su druga kasta: mi služimo vama, kažu oni... ne znam baš. Možda u molitvu treba ubaciti i kler jer su izgubljeni kao ovce. Bože moj, kako li samo žurno iščekujem dolazak Mesije...kad će više urediti ovaj svijet. I to mi je na vrhu molitvene ljestvice, Njegov dolazak i Njegova volja.
Da, Njegov dolazak... Da li je već tu ali ga od sebičnosti ne vidimo, da li ja govorim gluposti kad govorim ljudima da u svakom čovjeku gledaju Krista, da ne čekaju Njegov dolazak nego da se ponašaju kao da je već tu? Da li se ja tako ponašam? Uglavnom, ali teško je tako živjeti. Trudim se. Ne bi mi ništa na ovom svijetu bilo draže nego da doživim Kristov „zadnji“ dolazak...da ga vidim...vjerojatno bih samo pao u nesvijest kad bih ga vidio, he he...
Eto, molimo braćo i sestre srcem i dušom, osjećajima, molimo tako da sami sebe čujemo a ne da nas drugi čuju!
Hvaljen neka je Bog!
