Bog sluša Drum&Bass

Da, da, da... Potaknut uvijek nečim, nikad onim istim, odlučih napisati opet koji redak o ljubavi. Cijeli sam u tom nekom „điru“ otkako sam uveo revoluciju u svoj život. Stajao sam neki dan na tramvajskoj stanici sam, i onako, kako samo ja to znam, zadubljeno sam promatrao okolinu. Ne znam da li je okolina „kriva“ za moje misli, vjerojatno nije, mislim da je za sve misli „kriv“ naš duh i duša, a više duša (nadam se da barem znate da duh i duša nisu isto). Bilo kako bilo... Naslonio sam lakat desne ruke o lijevu, koja mi je bila na prsima, i uhvatim se šakom za bradu (onako filozofska poza), pogledam u pod i zamislim se: u što se mi zaljubljujemo? Da li vidite obzor po kojemu se kreću moje misli? Govorim o ljudima, o osobama. Što je to u što se mi zaljubimo u neku osobu? Naravno da prvo vidimo lice osobe koja je naš potencijalni ljubavni subjekt (objekt) ali lice nije to u što se zaljubimo, to bi bilo smiješno da je istinito. Ali kako onda objasniti ljubav na prvi pogled? Ona postoji, u to sam se sam uvjerio, tako da mi nitko ne može predbaciti da ne postoji. U što se zaljubimo kad je u pitanju ljubav na prvi pogled? Da li postoji to neko ljudsko zračenje koje osjetimo kod te posebne osobe. Znamo da mnogi duhovnjaci, a i poneki znanstvenici, tvrde da čovjek posjeduje posebni duhovni omotač, ili ti ga auru. A što mislite da je aureola na slikama svetaca nego izraz te snage i tog zračenja, to nije izmišljeno, to je plod ljudskog shvaćanja i gledanja samog sebe i drugih oko nas. Da li onda možemo reći da se zaljubimo u auru neke osobe? Od čega se sastoji ta aura? Da li je to izraz naše duše, vidljivi znak nevidljivog principa u nama, sami Bog? Ta misao mi se čak i sviđa: ne zaljubljujemo se u osobu nego u sami princip te osobe, u dušu, dakle u samoga Boga. E, mislio sam da ću puno kasnije doći do ovog zaključka, o čemu da sad pišem... Šalim se... Eto, došao sam do vrlo lijepog zaključka koji naravno ne mora biti točan, to su samo moje refleksije ali je misao lijepa. Ostavlja li taj Bog onda išta nama ljudima. Sve se na kraju svodi na njega. Nije da to smatram lošim, ne daj Bože, ali ima li išta da se svodi isključivo samo na čovjeka? Monasi kažu da se u svemu mora slaviti Bog...hm... ne bih ga baš u svemu ja slavio. Ne bih ga slavio recimo u trenutku kada nešto jako loše činim, to bi onda značilo da ja svojim lošim činom slavim dobrog Boga, a to je apsurd. Dobro, ne u svemu slaviti Boga, to je jasno. Znači li to onda da čovjeku preostaju onda samo loši čini kao čini slobode? Pod činima slobode mislim na one čini u kojima nema primjese Boga kao cilj. Možda sam sad otišao malo preduboko s obzirom da sam počeo pričati o ljubavi pa ću se vratiti, ali i ovo je zanimljiva misao koju bi trebalo detaljnije obraditi.
Da li je moguće da se čovjek zaljubi u čovječicu bez da se govori o Bogu? Ateist bi rekao: što si ti lud, naravno da može, nismo svi vjernici, ja ne gledam u svojoj dragoj Boga nego gledam nju kao posebno, samostojeće i subzistentno biće, biće koje postoji samo za sebe, koje je samo sebi princip. Vidim da ovaj tekst neće biti nabijen emocijama kao neki prošli, i bolje tako... No, ateist dakle veli „nema Boga“. Vjernik će reći „ima Boga“. A da li i vjernik uopće gleda ljubav prema drugoj osobi kroz prizmu Boga, to se ja pitam? Ima li itko među vama tko je zaljubljen i da je makar jednom pomislio na to kako je u toj ljubavi Bog glavna uloga a ne ja ili ti? Čisto sumnjam... Ja kad sam bio zaljubljen bilo mi je jasno da je sam Bog morao imati ruke umiješane u taj... to razdoblje, taj događaj, kako li god već...ali opet nisam ni na kraju pameti imao da ja tu volim Boga posredstvom nje, a ne direktno nju. Čovjek je odraz Boga, na njegovu smo sliku stvoreni, tako kaže i Sveto pismo. Znači, logičan zaključak, mi se zaljubljujemo u Boga kad se zaljubljujemo u ljude, jer smo mi njegov odraz, njegova slika, njegovo biće (bića).
Sad imam ovu sliku pred sobom: Šime je završio teologiju, a Manda je frizerka koja nije baš upućena u „Božje stvari“:
Šime: „Draga, kako je lijep dan danas, baš ti prekrasno stoji ta bluza, ističe ti oči...“
Manda: „Da dragi, lijep je dan, i znam da mi ova bluza dobro stoji, ne bih je ni nosila da ne znam da mi dobro stoji..“
Šime sav zbunjen ovim riječima ušuti kao kad kuhalo za vodu maknete sa vatre u trenutku kad kuha voda.
Manda pak uvidje da je zbunila svoga ljubljenog pa ga htjede vrlo brzo navesti, dok je još zbunjen, da joj kaže one riječi (volim te), budući da on to još nije izrekao.
Manda: „Pa, Šime... Mi smo već dugo u vezi i volimo se... A da li ti mene voliš? Hajde, reci mi to u oči, sada i ovdje, reci ako si hrabar, reci mi „volim te Mande“! Reci mi to sada ili šuti zauvijek!“
Manda je naime stalno dosađivala tim nametljivim tonom da Šime izrekne te riječi. Nije nikad ništa direktno govorila ali je Šime shvaćao da ona jako želi da joj on to napokon kaže, i već mu je to ozbiljno počelo ići na živce.
Šime si uzme par sekundi da dođe sebi od današnjeg čudnog ponašanja Mande te nakon kratke stanke on uzme Mandu čvrsto za ruke, pogleda ju duboko u oči, i s ozbiljnim izrazom na licu, kakvog još nije imao nikad, kaže joj:
Šime: „Znaš što Mande... Ako te toliko muče te neiskazane riječi evo ti ih: VOLIM TE! Jesi li sad sretna? Ali znaj jedno, i to upamti za sve vijeke vjekova, uvijek ću u tebi više voljeti moga Boga nego tebe, ti si samo posrednik njegova postojanja i njegove ljubavi! Nisam ti to mogao prije reći, nisam ni htio, jer voleći Boga volim i tebe, samo što ti to ne shvaćaš. Bila si jako dosadna sa tim svojim navaljivanjem, sad napokon znaš što mislim. Sve je moglo ostati lijepo, divno, krasno da ti nisi tako napadna i da tražiš glupe riječi umjesto osjećaja...“.
Manda, pokorena, uništena, zbunjena, briznu u nevjerojatan plač. Nije ni riječi uspjela izgovoriti.
E, sad... Konačni kraj zamislite sami ali u mojoj verziji Manda nestaje zauvijek iz Šiminog života te je on ne vidje više nikad.
Eto mala sapunica za sve „sapunicoljupce“, nadam se da ste shvatili poantu. Nisam to baš detaljno smislio pa nije baš najuvjerljivije ali eto, ima svoju težinu...

Želim vam svako dobro danas i u buduće...
PozdraV!

Opet sam kritički raspoložen. Nisam ja kriv za to nego svijet u kojem živim. Jučer sam zasjeo sa par ljudi u jednom lokalu te smo se pošteno raspričali o duhovnom pozivu i homoseksualnosti, te o „korupciji“ u svećenstvu. Pod korupcijom mislim na one ljude koji ne žive svoj poziv u skladu sa normama koje su propisane od Svete Crkve. Pitali su me da li je stvarno istina da u samostanima ima homoseksualaca. Na to sam se samo nasmiješio, onako cinično, tj. sarkastično. Zašto sam se nasmiješio? Zato jer ljudi nemaju pojma što se događa po samostanima, a kako bi i znali kad nisu u njima. Ja sam bio gost u više samostana, a u jednom sam i živio jedno vrijeme pa znam što i kako se tamo živi, i tko tamo sve dolazi i tko postaje redovnik u svetom habitu. Danas je takva situacija da ljudi, a i prije je tako bilo, odlaze u samostane jer tamo ne moraju ništa plaćati, a imaju sve što hoće. Kad kažem sve, onda i mislim sve! Nisu kod kuće u najboljoj financijskoj situaciji, ne podnose roditelje, ne žele naći posao, i rješenje je fenomenalno-idem u samostan, tamo ću imati svoju slobodu, ispočetka će biti malo teže ali kad me prihvate i kad prođe neko vrijeme moći ću raditi što god hoću. Moj bivši „meštar“ u samostanu mi je pričao kako naravno ima tonu takvih ljudi i da ih nitko ne može, tj. nema smisla ih tjerati iz samostana! Molim!? Zašto ne bi odbili nekoga tko se pokaže da uopće nema poziv za život u samostanu? Zato da bi bilo što više redovnika. Pogledajte samo dominikance, ti ljudi su postavili „jumbo“ plakate po cijeloj Hrvatskoj gdje se prikazuju dva (ili jedan) „šesna“ (zgodna i mlada) redovnika sa laptopom u naručju. Ne mogu se sada sjetiti koji im je slogan na tom plakatu ali nešto je u smislu „dođite, postanite redovnik, vidite da nismo zaostali“. Uglavnom... I sam sam vidio ljude koji očito, ali zaista očito, nisu došli u samostan radi Boga nego radi sebe. Čemu držati takve ljude u samostanima. Radi broja, radi računice. To ne smije biti tako. Ja bih radije da imam dva „prava“ redovnika u cijeloj Hrvatskoj nego stotine „krivih“. Tako očito ne misle poglavari samostana. Što se tiče homoseksualaca, i tu sam sam vidio i doživio svašta, i čuo priče „iznutra“ o ljudima koji su došli u samostan tražiti nekakvu utjehu ili što već. Ne osuđujem ja nikoga, da se razumijemo, ali brate mili... Što ćeš ti u samostanu ako znaš da ćeš biti okružen samo muškarcima po cijele dane. Pa da, reći ćete, to je logično, to njima odgovara. Ovdje sam htio ukazati na one koji shvaćaju da je homoseksualnost „neprirodna“ i koji se žele toga riješiti. Crkva uostalom ukazuje na to da to nema smisla i da je to protivno Božjim i prirodnim zakonima. Na Bogu je da sudi što je dobro što nije, ja ovdje samo iznosim neke činjenice koje se tiču homoseksualnosti u samostanima. To ima, to postoji, to je činjenica. Ne samo da ih ima u samostanima nego i među drugim klerom. Samostane spominjem jer sam tu dobro upoznat sa situacijom.
U daljnjem razgovoru dotakli smo se i teme svećenika koji utjehu traže, htio sam reći u kosi (pjesma „Utjeha kose“), van župnog dvora. I to je činjenica, i to postoji. Tu se opet postavlja problem celibata o kojem sam već par puta pisao mislim. Čemu celibat ako to vodi tome da svećenici bludniče okolo sa ženama, a de ne govorim o onima što to rade s djecom. Čemu ta praksa celibata ako vodi ka zlu u većini slučajeva? Pa pogledajmo evangelike, ili ako vam ovi nisu dragi, pogledajte pravoslavce! Nitko se ne buni u, recimo, Rusiji, što njihovi svećenici imaju pravo imati ženu. Sve lijepo i normalno funkcionira, usudim se reći da kod njih sve to bolje funkcionira nego kod nas zapadnjaka. Za Ruse se zna da su veliki vjernici i da jako poštuju Svetu Majku Crkvu. Padne mi na pamet uvijek Dostojevski, velikan književnosti, po meni najveći pisac uopće. U njegovim djelima se tako duboko ocrtava taj ruski duh i religioznost. Od teme Krista, monaha i redovnika, zločina i kazne, praštanja i duhovnog uzdizanja...taj je čovjek sve obradio, i to na najbolji mogući način.
Mogao bih pričati i o nekim profesorima s moga faksa, svećenicima, koji nisu bogznašto pobožni i uzoriti ali to ću ostaviti za drugi put.

Dragi moji ljudovi, nije sve tako divno i krasno kako nam ljudi od utjecaja žele nametnuti da jest. Crkva kao institucija je zapala u mlitavost zbog svog blagostanja i bogatstva. Nema motiva, nema borbe, nema poticaja za duhovnu borbu, za duhovnu uzvišenost, za duhovno djelovanje u pravom smislu. Tijekom povijesti se pokazuje da je Crkva bila najjača onda kad je bila u tegobama i kad se morala boriti. Tako je vjerojatno i s ljudima. Kakav je to život bez briga, bez problema...to nije život, to je dosada. Ja želim iskusiti svaki dio života, želim se sam boriti za kruh, a ne da me svaki dan čekaju tri sigurna i topla obroka za koja ne moram ni prstom mrdnuti. Borba je borba, iz nje izađeš kao gubitnik ili dobitnik. Ono što te drži uspravno i nakon poraza je činjenica da si se borio, da si se okušao, da se nisi predao. To je bitno, htjeti boriti se, htjeti ući u život i živjeti ga....živjeti ga pobogu...

Svako vam dobro želim...
PozdraV u Kristu!