Bog sluša Drum&Bass

srijeda, 17.09.2008.

Poslanica Hebrejima

1. Što?

Poslanica Hebrejima je spis Novoga zavjeta za kojeg se ne zna tko je točno autor ali se ipak svrstava u djela sv. Pavla zbog tema koje su obrađene u tom spisu, koje su srodne ostalim pavlovskim spisima (kritika Zakona, Krist uzvišeniji od anđela, Kristova patnja kao čin poslušnosti itd.). Za autora se drži da je neki od Pavlovih učenika. Način navođenja Pisma je veoma različit od ostalih Pavlovih polanica. Pavao se inače predstavlja kao nevješt govornik, a ovaj spis je čista suprotnost nevještom govoru. Poslanica Hebrejima jedna je od najljepših i najčišćih grčkih spisa novoga zavjeta. Stil je jasan, lijep i bogat, i napisan je više kao jedan traktat ili riječ ohrabrenja.
Prvi svjedok ove poslanice je papa Klement Rimski iz 1. stoljeća poslije Krista, koji je spominje u svojim spisima. Spominju je također i Klement Aleksandrijski, Tertulijan i Origen, koji je već u svoje vrijeme uočavao razliku između ovog spisa i ostalih spisa sv. Pavla.

2. Kome, kada, gdje i zašto?

Spis Poslanica Hebrejima, kao i ostalee poslanice, dobila je naziv po adresatima kojima je taj spis upućen. Ipak, izraz Hebrejima treba pojasniti. Radi se o obraćenicima iz židovstva, Hebrejima. Oni dobro poznaju Bibliju, židovske zakone i propise, hram hram i kult. Ipak oni nisu dovoljno dobro prosvjetlili i produbili svoju vjeru. Vjera im je površna, početna i nesavršena. Oni oplakuju svoje liturgijske obrede koje su imali kao Židovi, i žao im je jer su sad u novoj vjeri izloženi progonima, te moraju ići po svijetu i propovijedati. Izraz Hebrej uostalom dolazi iz 2. st. i znači „lutalac“. Sve navedeno nije baš pobudno za te obraćenike. Sve nevolje koje ih snalaze u novoj vjeri tjeraju ih da posumnjaju u svoj izbor, da razmišljaju o povratku u sigurno židovstvo. Tu su najviše pogođeni obraćenici leviti i svećenici.
Pisac ove poslanice obraća se zajednici koja se nalzi u krizi i nepovjerenju. On ih potiče na vjernost, ohrabrenje i napredak u vjeri. Piše im prije počeka prvog židovskog ustanka, koji završava razaranjem Jeruzalema i hrama 70. godine. Vrijeme je to napetosti i stalnog nemira.
Spis je vjerojatno napisan između 63. i 67. godine, zajednici u Palestini. To možemo reći jer se samo razaranje hrama nigdje ne spominje, a u završnom pozdravu se spominju „ovi iz Italije“ (13,24), te time možemo pretpostaviti da je pisano u Aleksandriji, gdje su se nastanili mnogi židovi iz Italije.

3. Glavne značajke

Svakako je glavna tema ovog spisa Isus Krist- Veliki svećenik. To je izraz koji psac koristi da bi demonstrirao veličinu i slavu Isusa Krista. Ključ Kristova svećenstva jest njegova božanska narav, on je Sin Božji, koji je utjelovljen, i postao nama u svemu sličan: u patnji, tjeskobi i smrti. On je svojim svećenstvo postao jedini pravi posrednik između Boga i čovjeka. Bili su mnogi svećenici prije Krista ali je jedini on pravi. On je taj koji u sebi udružuje savršenstvo veze između Boga i čovjeka. On je taj koji nam je omogućio izravnu vezu sa Bogom Stvoriteljem. On posjeduje dva temeljna svojstva svećenika: u pashalnoj je slavi postao dostojan vjere u odnosu na Boga, a u muci je stekao duboko iskustvo boli te može ljude prihvatiti.

- 10:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 12.09.2008.

Uloge koje život znače

U prethodnom tekstu bilo je dosta govora o ulogama u društvu, dobrohotnom pretvaranju i tzv. pozitivnoj hipokriziji. U ovom tekstu malo ću detaljnije obraditi neke uloge s kojima sam najviše u kontaktu. To su uloge kolege na faksu, uloga studenta nasuprot uloge profesora, te možda za kraj i uloga prijatelja.
Studirati za mene znači izgrađiati se kao osoba, u kulturnom smislu, isto kao i u profesionalnom smislu. Tu se „obrađujemo“ za buduće zvanje, tj. profesiju. Tu nas tupe, oštre, ispiru nam mozak i daju nam kodove za buduće programirano ponašanje. Jedan moderni protestantski teolog govori o gubljenju vlastite svijesti i o (re)programiranju nove, nametnute, u našu „utrobu“. Tu misli baš na fakultet, da ne bi bilo zabune. Naravno da nas fakultet čini onakvima kakvim će nas naše radno mjesto htjeti ali po cijenu da izgubimo dio sebe. U fakultetskim danima mijenjamo svoja mišljenja, svoje vrijednosti, ono što smo znali do tada sada je dovedeno u pitanje, mijenjmo način ponašanja prema ljudima itd. Ovdje su jako pogođeni oni ljudi koji idu za profesorsko ili nastavničko zvanje. Oni se moraju uveliko reprogramirati i djelovati poslije po strogo određenim načelima metodike i programa. Tu ima malo mjesta za improvizaciju, za radost, za vedrinu života. Uloga učitelja ogromna je. Naša osobnost, naše viđenje svijeta utjecati će na mnoge generacije, tj. na one koji će biti podložni našim utjecajima. Mladima se mora prenijeti radost života. Oni moraju na nama vidjeti da živjeti i raditi ima smisla, da se posao može spojiti s radošću. To je, na kraju krajeva, dužnost svih starijih. U našoj naciji briga za mlade i nije baš najsjajnija. Svi se žale na obrazovni sustav. To smo vidjeli po broju demonstracija ove godine. I srednjoškolci i studenti su demonstrirali. Osnovnoškolci još fale, no oni su vjerojatno još premladi i ne shvaćaju sve to preozbiljno.
Uloga studenta, koja trenutno dominira u mom životu, je i sjajna i bezveze. Za sebe govorim kako bih najradije cijeli život studirao nešto, tj. svašta, budući da me sev živo zanima, od medicine, sociologije, poljoprivrede, informatike, jezika, psihologije itd. Jedino me matematika i ekonomija ne zanimaju, za to nema mjesta u mom malom mozgu... No, treba raditi i zaraditi novac, treba živjeti, a kao student se ne može baš previše zaraditi novca.
Jučer sam na verandi, uz bocu pive i zalazak sunca razmišljao o ljudskim ciljevima. Zaključio sam da bih volio imati sposobnost ulaska u tuđe mozgove i da vidim koji su ciljevi unutra zabilježeni. Također sam svečano zaključio svoje ciljeve za život. Jednostavni su i ima ih tri:
imati svoj auto, imati svoj stan, i imati posao u kojem ću uživati. Sve ostalo poput ljubavi i prijateljstva dolazi samo od sebe, tu se čovjek ne treba previše truditi da bi to imao, to ili dođe ili ne dođe, ne mogu se svrstati u ciljeve. Ova moja tri „imati“ su zaključena sa mojih 23 godine. Ni kasno, ni rano, rekao bih, nego taman.

Jah bless!

- 12:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.09.2008.

Ludost u očima ljudskim

Ljeto je. Dani neobično dugo ili neobično kratko traju, kako koji dan, kako koje raspoloženje dođe. Kad čovjek živi na moru onda mu pred ljeto strašno zavide svi oni koji nemaju priliku mirisati čarobnost plavetnila svaki put kad dođu doma. Blago tebi- govore. I zaista, blago meni. Doma nisam bio pola godine, pola godine... Previše za moj pojam. Sve te mjesece mi je nedostajao upravo taj miris mora i borova. Zapravo više miris mora, posebniji je. Kad sam prvi put došao do obale ovog ljeta, bio sam očaran neobično velikom razlikom u disanju na tom mjestu i u, recimo, Ilici, ili Vlaškoj, gdje svaki dan barem jednom prođem. Naišao sam na dosta primjera u raznim knjigama naših autora gdje se glavni lik ili sporedni mora preseliti u toplije krajeve, topliju klimu, radi svoga zdravlja, da brže ozdravi od bolesti od koje boluje. Sad to napokon mogu u potpunosti shvatiti. Život koji mi se udahnjuje pri svakom udisaju tog Bogom danog blaga ne može se usporediti s nijednom drogom... Nije da sam ijednu probao ali pretostavljam da svaka droga djeluje isto: nije to stvar okusa ni mirisa, to je stvar kemije koja stvara ovisnost. More ne stvara ovisnost, ono ne razara čovjeka, ono daje samo dobro. Osim kd je u pitanju prirodna kataastrofa, a to je već stvar slučaja a ne namjernosti mora. More jest živo biće, nadima se i prazni, u njemu živi milijun vrsta raznih životinja. Ono je život u životu. No dosta o moru, samo ću nekoga načiniti ljubomornim...
Ljeto je kad ljudi „pošandrce“, polude, da se razumijemo. Obično se kaže da je za ludost pravo godišnje doba proljeće. Ja se s tim ne slažem. Dobro, čovjek kad je „lud“ onda je lud 365 dana u godini. Riječ je o specifičnom ludilu ljeta. Moral kao da nestane sa jakom burom s Velebita, te se traži nešto što će ljude zadovoljit bez velike muke. Što god ljudi tražili, da sad ne ulazim u ukuse, i u pitanje što je za koga zadovoljstvo. Možda je stvar u ljetnoj toplini, tj. vrućini. Ne znam, psihologija zna odgovor vjerojatno, meni se trenutno ne da lomiti mozak o tome. Ljeti je također specifično da ljudi manje idu na bogoslužje. Kako pak to objasniti. Vjerojatno je povezano sa onim, prije spomenutim, opadanjem morala. Čovjek možda osjeća da je malo više u grijehu nego inače, pa se ne usudi doći Kristu pred lice.
Ovo ljeto mi je specifično zbog dosta toga. Neću nabrajati razloge, koliko god ih vi možda željeli čuti.
Dosta toga sam vidio i čuo, budući da češće slušam nego što govorim. Čovjek se zbilja mora naučiti „začepiti“, tek tada počnete dobro čuti što se govori oko vas. Ovog ljeta sa bio svjedok hipokrizije u dobrom obliku. Kako to? Hm. Pa lijepo. Znate situaciju kad dođete kod nekoga „u goste“ koga ne znate baš dobro, i k tome još tu bude ljudi koji su dosta stariji od vas. Ljudi se u takvim situacijama pretvore u teške licemjere, ali ne u skroz lošem smislu. Počnemo se pretvarati finima i uljudnima, govorimo stalno „hvala“ ili „ne, hvala“, smješkamo se iako nam ništa od rečenog nije toliko smiješno da bi se mogli iskreno tomu nasmijati. To je, ajmo reći, pozitivna hipokrizija, pozitivno licemjerje. Pokušavamo se predstaviti u najboljem svjetlu, ili barem boljem nego što smo inače. Bez obzira što sam to nazvao s pozitivnim predznakom, meni to ipak nije ništa za pohvaliti. To ipak spada u ljudsku umjetnost glume, a je ne volim glumu kad je riječ o stvarnom životu. Radije bih da netko podrigne za stolom ako to čini i u svojoj kući, to nije smak svijeta. Meni je to znak opuštenosti. Dobro, nije sad tu riječ o podrigivanju i sličnim tjelesnim funkcijama. Riječ je o opuštenom i iskrenom ozračju koje se stvara kad ljudi jesu ono što jesu. Ako psuješ pred svojim roditeljima, možeš i preda mnom, ja te neću osuditi jer to nije na meni da radim, Bog sudi- čovjek zamjera ili ne zamjera (ili oprašta). Naveo sam primjer k dođemo u kuću nekih starijih ljudi, to i ne mora biti tako. Ljudi se non stop pretvaraju. Pred profesrorima, pred kolegama, pred roditeljima, pred samima sobom itd. Cijeli nam se život sastoji od glume (to je ona poznata da je cijeli svijet samo jedna velika pozornica).
Čak nam i znanost, sociologija, govori o fenomenu uloga u društvu. Uloga roditelja, vjernika, građanina, učenika, profesora, sestre, brata, prijatelja, porotnika itd., itd. To nije ništa novo.
S kolegama, tj. s kolegicama sam jednom raspravljao što to znači biti lud, tj. poseban. Zašto neki ljudi odudaraju od većine. Zaključak je ostao visiti negdje u zraku. Moje je pitanje zapravo bilo zašto se neki ljudi uopće klasificiraju kao drugačiji, kao čudaci. Tkoim daje pravo da to govore. Što znači uopće biti čudan ili lud? Ludost jednih je razumnost drugih, i obratno, to je zatvoreni krug iz kojeg nema izlaza. Ja, sve da hoću biti drugačiji ne mogu, nešto me koči, i drago mi je da me koči. Ne kažem da se čovjek ne smije ili ne može promijeniti, to se stalno događa, iz sekunde u sekundu. Riječ je zapravo o vrijednostima i načinu ponašanja, ophođenju s drugim ljudima. Moramo uvažavati Drugoga kao samoga sebe, bez obzira kako se zvao i što on činio. Zapovijed ljubavi je zapovijed iznad svih zapovijedi, i nje se jedino u životu moramo slijepo držati kao „pijan plota“.

Vaya con Dios!

- 10:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2008.

Amor ne pogađa svakog...

Poštovani i poštovane...
Izdah vas kad sam rekao da ću češće pisati, a nisam razmislio o tome gdje i kad idem. BIo sam doma cijelo vrijeme, na selu, i nisam imao internet. zato i nisam ništa "objavljivao". Ali evo, nova sezona je počela, opet sam u Zagrebu, opet imam pristup internetu, pa evo, prvi tekst u nizu... Lijep pozdrav!


„Kad ne bi bilo žena, dijamant bi bio obični kamenčić.“
„Muškarci žele da budu prva ljubav jedna žene. Žene su pametnije: one žele da budu posljednji roman jednoga muškarca.“

Ove dvije izreke uzimam za početak ovog teksta jer ću sad malo pisati o ženama i njihovom poimanju ljubavi. Ne želim se pretvarati da znam mišljenje svih žena o ljubavi, to je fikcija, ali ću reći onoliko koliko sam ja imao prilike čuti na vlastite uši. Ja sam dosta radoznao čovjek pa u društvu, kad mi dođe inspiracija, volim postaviti neka pitanja koja se baš i ne pitaju često u društvu. Jedno od meni najzanimljivijih je bilo i ovo. Pitao sam svoje društvance, u kojem je bilo 4-5 žena i nas dva muškarca, kako oni poimaju ljubav, što je za njih ljubav. Objasnio sam odmah da mislim na ljubav između muškarca i žene, da ne bi otišli u puko teoretiziranje. Odgovori su bili očekivani jer sam do te spoznaje i prije došao, i prije sam to pitanje postavljao ljudima. Većina žena, svaka čast izuzetcima kako se kaže, ali tih izuzetaka ima nevjerojatno malo po mome iskustvu, se uglavnom slažu u tom poimanju ljubavi prema muškarcu. Većina ih izjednačava ljubav sa zatreskanošću. E, taj pojam sam morao uvesti u razgovor jer me inače nitko ne bi razumio-zatreskanost. No, ni tada se nismo mogli sporazumjeti. „Mojoj“ grupi žena je zatresknost i zaljubljenost ista stvar. Ja nisam mogao vjerovati svojim ušima i očima da se baš sve u tome slažu. Bio sam doslovno izbezumljen, i opet sam počeo vikati u kafani, kako ja to već znam, kad se nekome nešto ne može lijepo objasniti. Konobar je već navikao jer uvijek visimo na istom mjestu blizu faksa, a i mlad je pa neka i prati o čemu debatiramo. Uglavnom, samo je jedna cura, jedna jedina otkad se ja pitam da li je to zbilja kod svih žena tako, dala odgovor koji sam ja tražio. Ona je tu ljubav opisala kao ljubav prema majci, ljubav koju nitko ne može raskinuti, i koja traje bez obzira na sve. Ostale cure je nisu komentirale, koliko se ja sjećam, a ja sam je u tom trenutku htio zagrliti od sreće jer sam napokon naišao na nekoga tko vidi ljubav mojim očima. Ipak sam se suzdržao, ali sam je barem pohvalio. Što je još zanimljivo, ta cura nije tako nikad bila zaljubljena ali ipak ima viziju kako bi to trebalo izgledati. Čak je rekla kako za to nema baš previše nade da se tako nešto njoj može dogoditi. Eto, a sve druge tvrde kako se stalno zaljubljuju, kako vole svakog frajera s kojim budu u vezi. Dobro, doza ljubavi tu bude, ali ona prava zaljubljenost se ne može mjeriti sa nekim površnim vezama. Biti zaljubljen za mene znači ne vidjeti druge žene uopće, osim one u koju si zaljubljen, ne pomisliti da bi bilo kad u dogledno vrijeme mogao biti kraj veze, ne pomisliti uopće na mogućnost da budeš u aferi s nekim drugim dok si s tom osobom koju voliš, ne pomisliti uopće na takve stvari, to je ljubav. Kažu da je ljubav slijepa, i to vjerujem... Kad se čovjek zaljubi, uopće nije bitno kakva je osoba, to se jednostavno dogodi, ne biramo u koga ćemo se zaljubiti. „Ljubav nema lice“, stih je iz jedne pjesme Damira Urbana. Da, nema lice, ali samo dok se neko lice ne pojavi koje će nam tu ljubav probuditi. Tada izjednačavamo ljubav sa osobom, koliko god to možda bilo pogrešno jer je ljubav nepresušni izvor s kojeg se napaja cijeli svijet.
Nikad mi neće biti jasno kako netko može tvrditi da se stalno zaljubljuje.
Tekst završavam sa, meni dvjema jako dragim, izrekama:

„Nije mi žao što me ljudi ne poznaju, već što ja njih ne poznajem.“
„Oni koji žele nešto da nauče, nikad nisu besposleni.“

To je moj moto, želim znati zašto ljudi ramišljaju tako kako razmišljaju, želim se uvijek pitati kako i zašto, tako mi nikad neće biti dosadno, a i uvijek ću nešto novo naučiti...

Bog s vama!

- 09:52 - Komentari (17) - Isprintaj - #