1. Što?
Poslanica Hebrejima je spis Novoga zavjeta za kojeg se ne zna tko je točno autor ali se ipak svrstava u djela sv. Pavla zbog tema koje su obrađene u tom spisu, koje su srodne ostalim pavlovskim spisima (kritika Zakona, Krist uzvišeniji od anđela, Kristova patnja kao čin poslušnosti itd.). Za autora se drži da je neki od Pavlovih učenika. Način navođenja Pisma je veoma različit od ostalih Pavlovih polanica. Pavao se inače predstavlja kao nevješt govornik, a ovaj spis je čista suprotnost nevještom govoru. Poslanica Hebrejima jedna je od najljepših i najčišćih grčkih spisa novoga zavjeta. Stil je jasan, lijep i bogat, i napisan je više kao jedan traktat ili riječ ohrabrenja.
Prvi svjedok ove poslanice je papa Klement Rimski iz 1. stoljeća poslije Krista, koji je spominje u svojim spisima. Spominju je također i Klement Aleksandrijski, Tertulijan i Origen, koji je već u svoje vrijeme uočavao razliku između ovog spisa i ostalih spisa sv. Pavla.
2. Kome, kada, gdje i zašto?
Spis Poslanica Hebrejima, kao i ostalee poslanice, dobila je naziv po adresatima kojima je taj spis upućen. Ipak, izraz Hebrejima treba pojasniti. Radi se o obraćenicima iz židovstva, Hebrejima. Oni dobro poznaju Bibliju, židovske zakone i propise, hram hram i kult. Ipak oni nisu dovoljno dobro prosvjetlili i produbili svoju vjeru. Vjera im je površna, početna i nesavršena. Oni oplakuju svoje liturgijske obrede koje su imali kao Židovi, i žao im je jer su sad u novoj vjeri izloženi progonima, te moraju ići po svijetu i propovijedati. Izraz Hebrej uostalom dolazi iz 2. st. i znači „lutalac“. Sve navedeno nije baš pobudno za te obraćenike. Sve nevolje koje ih snalaze u novoj vjeri tjeraju ih da posumnjaju u svoj izbor, da razmišljaju o povratku u sigurno židovstvo. Tu su najviše pogođeni obraćenici leviti i svećenici.
Pisac ove poslanice obraća se zajednici koja se nalzi u krizi i nepovjerenju. On ih potiče na vjernost, ohrabrenje i napredak u vjeri. Piše im prije počeka prvog židovskog ustanka, koji završava razaranjem Jeruzalema i hrama 70. godine. Vrijeme je to napetosti i stalnog nemira.
Spis je vjerojatno napisan između 63. i 67. godine, zajednici u Palestini. To možemo reći jer se samo razaranje hrama nigdje ne spominje, a u završnom pozdravu se spominju „ovi iz Italije“ (13,24), te time možemo pretpostaviti da je pisano u Aleksandriji, gdje su se nastanili mnogi židovi iz Italije.
3. Glavne značajke
Svakako je glavna tema ovog spisa Isus Krist- Veliki svećenik. To je izraz koji psac koristi da bi demonstrirao veličinu i slavu Isusa Krista. Ključ Kristova svećenstva jest njegova božanska narav, on je Sin Božji, koji je utjelovljen, i postao nama u svemu sličan: u patnji, tjeskobi i smrti. On je svojim svećenstvo postao jedini pravi posrednik između Boga i čovjeka. Bili su mnogi svećenici prije Krista ali je jedini on pravi. On je taj koji u sebi udružuje savršenstvo veze između Boga i čovjeka. On je taj koji nam je omogućio izravnu vezu sa Bogom Stvoriteljem. On posjeduje dva temeljna svojstva svećenika: u pashalnoj je slavi postao dostojan vjere u odnosu na Boga, a u muci je stekao duboko iskustvo boli te može ljude prihvatiti.
Post je objavljen 17.09.2008. u 10:42 sati.