Poštovani i poštovane...
Izdah vas kad sam rekao da ću češće pisati, a nisam razmislio o tome gdje i kad idem. BIo sam doma cijelo vrijeme, na selu, i nisam imao internet. zato i nisam ništa "objavljivao". Ali evo, nova sezona je počela, opet sam u Zagrebu, opet imam pristup internetu, pa evo, prvi tekst u nizu... Lijep pozdrav!
„Kad ne bi bilo žena, dijamant bi bio obični kamenčić.“
„Muškarci žele da budu prva ljubav jedna žene. Žene su pametnije: one žele da budu posljednji roman jednoga muškarca.“
Ove dvije izreke uzimam za početak ovog teksta jer ću sad malo pisati o ženama i njihovom poimanju ljubavi. Ne želim se pretvarati da znam mišljenje svih žena o ljubavi, to je fikcija, ali ću reći onoliko koliko sam ja imao prilike čuti na vlastite uši. Ja sam dosta radoznao čovjek pa u društvu, kad mi dođe inspiracija, volim postaviti neka pitanja koja se baš i ne pitaju često u društvu. Jedno od meni najzanimljivijih je bilo i ovo. Pitao sam svoje društvance, u kojem je bilo 4-5 žena i nas dva muškarca, kako oni poimaju ljubav, što je za njih ljubav. Objasnio sam odmah da mislim na ljubav između muškarca i žene, da ne bi otišli u puko teoretiziranje. Odgovori su bili očekivani jer sam do te spoznaje i prije došao, i prije sam to pitanje postavljao ljudima. Većina žena, svaka čast izuzetcima kako se kaže, ali tih izuzetaka ima nevjerojatno malo po mome iskustvu, se uglavnom slažu u tom poimanju ljubavi prema muškarcu. Većina ih izjednačava ljubav sa zatreskanošću. E, taj pojam sam morao uvesti u razgovor jer me inače nitko ne bi razumio-zatreskanost. No, ni tada se nismo mogli sporazumjeti. „Mojoj“ grupi žena je zatresknost i zaljubljenost ista stvar. Ja nisam mogao vjerovati svojim ušima i očima da se baš sve u tome slažu. Bio sam doslovno izbezumljen, i opet sam počeo vikati u kafani, kako ja to već znam, kad se nekome nešto ne može lijepo objasniti. Konobar je već navikao jer uvijek visimo na istom mjestu blizu faksa, a i mlad je pa neka i prati o čemu debatiramo. Uglavnom, samo je jedna cura, jedna jedina otkad se ja pitam da li je to zbilja kod svih žena tako, dala odgovor koji sam ja tražio. Ona je tu ljubav opisala kao ljubav prema majci, ljubav koju nitko ne može raskinuti, i koja traje bez obzira na sve. Ostale cure je nisu komentirale, koliko se ja sjećam, a ja sam je u tom trenutku htio zagrliti od sreće jer sam napokon naišao na nekoga tko vidi ljubav mojim očima. Ipak sam se suzdržao, ali sam je barem pohvalio. Što je još zanimljivo, ta cura nije tako nikad bila zaljubljena ali ipak ima viziju kako bi to trebalo izgledati. Čak je rekla kako za to nema baš previše nade da se tako nešto njoj može dogoditi. Eto, a sve druge tvrde kako se stalno zaljubljuju, kako vole svakog frajera s kojim budu u vezi. Dobro, doza ljubavi tu bude, ali ona prava zaljubljenost se ne može mjeriti sa nekim površnim vezama. Biti zaljubljen za mene znači ne vidjeti druge žene uopće, osim one u koju si zaljubljen, ne pomisliti da bi bilo kad u dogledno vrijeme mogao biti kraj veze, ne pomisliti uopće na mogućnost da budeš u aferi s nekim drugim dok si s tom osobom koju voliš, ne pomisliti uopće na takve stvari, to je ljubav. Kažu da je ljubav slijepa, i to vjerujem... Kad se čovjek zaljubi, uopće nije bitno kakva je osoba, to se jednostavno dogodi, ne biramo u koga ćemo se zaljubiti. „Ljubav nema lice“, stih je iz jedne pjesme Damira Urbana. Da, nema lice, ali samo dok se neko lice ne pojavi koje će nam tu ljubav probuditi. Tada izjednačavamo ljubav sa osobom, koliko god to možda bilo pogrešno jer je ljubav nepresušni izvor s kojeg se napaja cijeli svijet.
Nikad mi neće biti jasno kako netko može tvrditi da se stalno zaljubljuje.
Tekst završavam sa, meni dvjema jako dragim, izrekama:
„Nije mi žao što me ljudi ne poznaju, već što ja njih ne poznajem.“
„Oni koji žele nešto da nauče, nikad nisu besposleni.“
To je moj moto, želim znati zašto ljudi ramišljaju tako kako razmišljaju, želim se uvijek pitati kako i zašto, tako mi nikad neće biti dosadno, a i uvijek ću nešto novo naučiti...
Bog s vama!
