Bog sluša Drum&Bass

Tko da nam utaži žeđ za onim nestvarnim osim nas samih. Gdje nam je domovina nego tamo gdje će nam tijelo vječno prebivati. Mi smo djeca Neba, iz njega smo izišli, k njemu se i vraćamo. Ovdje smo samo da bi osjetili kako je biti zatočen u svijetu promjena. Mi samo promjena, mi smo nosioci života koji se mijenja iz sata u sat, do vječnosti, do trenutka kad ćemo svi biti jedno, kad ćemo se svi voljeti bezuvjetno, kad ćemo svi vidjeti Istinu, izvor života. Gledat ćemo vječnost oči u oči, nećemo više žudjeti, bit ćemo mirni u sebi, stopljeni sa vjetrom, lebdjet ćemo kroz vrijeme, gledat ćemo prošle rane. Kako da se čovjek spremi na takvo savršenstvo u ovom prolaznom svijetu? Kako da se čovjek pripremi na takvu radost kad u ovom svijetu vidimo tek bljeskove radosti, sjenu radosti, onu koja ns obuzme samo na trenutke. Živjeti drugu stvarnost ovdje i sada, biti stopljen sa svijetom, sa dušom, s onim što je božansko u svijetu i ljudima –možda je to jedan način. Da li ima drugih načina? Kako da gledamo Boga u svijetu kad se on ovdje pokazuje samo u prolaznim stvarima...u vjetru, u izvoru vode, u ljudima. Kako da vidimo Boga u sebi kad stalno mislimo da smo grješni, da ga nismo dostojni, ili on nije dostojan nas? Kako da ga vidimo od grijeha?
Da li vi smrt čekate sa osmjehom na licu? Ja jesam!
Žedan sam Boga, žedan sam boljeg svijeta, žedan sam druge stvarnosti jer u ovoj nema utjehe. Jesam, sretan sam što sam živ, bio bih lud da nisam jer ne bih mogao čeznuti za drugim svijetom. Zašto da se odreknemo ovog svijeta za drugi kad će „gore“ ionako sve biti drugačije? Zašto da činim ovo ili ono da bih bolje izgledao „gore“? Zašto da glumim?
Ja sam dijete Neba, Nebo je moja zemlja, ja sam sin Vječnoga, ja sam Vječnost u malom, mikrokozmos Božje stvarnosti. Ja sam sposoban spasiti svijet isto kao i vi...zar ga treba uopće spasiti? Treba li svijet spasiti? Da li ga je Isus već spasio? Jednom da, ali je svijet opet zastranio i treba ga opet spasiti, i zato Biblija navješta drugi Isusov dolazak. No, dokle će Isus dolaziti, koliko puta treba svijet spasiti? Sjetimo se Noe, svijet biva uništen par puta, i potom Bog obeća da svijet više nikada neće uništiti u potpunosti, i daje nam znak tog saveza u šarenoj dugi na nebu. Svaki put kad vidim dugu sjetim se Božjeg saveza s ljudima i zamislim se: pa koliko više Bože, kad ćeš doći opet...
Sretan sam, lagao bih kad bih rekao da nisam. Ali nisam zadovoljan, nisam zadovoljan i imam pravo to biti jer me Bog prosvijetlio da gledam na svijet drugim očima, očima istine i stvarnosti u kojoj živimo.
Tko još ne vapi za Bogom? Ti? Ne dozvoli sebi da ne vidiš svoju dušu, na dozvoli sebi da te preuzme svijet, svijet te mrzi jer nisi od svijeta , ne podaj mu se. Vladaj njime, to je Božja volja, tebi ga je dao da u njemu spoznaš da nisi njegov nego da si Božji.
Živim za nešto više jer sam stvoren od nečeg višeg...
Ja sam mali mikrokozmos Božje stvarnosti u makrokozmosu Božjeg bića.
„Bože moj!“ Koja povlastica je izgovoriti ovakve riječi! Bože moj, ti si moj osobni Bog, i ja sam tvoj, tvoj osobni sin, sluga u pravednosti, leptir začahuren sjajem tvoga bića... Ne ostavi me, daj mi snage da ustrajem, da budem dostojan Neba.
Daj nam Bože da te vidimo očima tvoga sina Isusa, daj nam da se utješimo u Nebu koje si za nas pripravio, daj nam sebe, ovdje i sada... Mi smo te žedni Bože, u svijetu gdje kaplje sumnja i zavist...žedni smo tvoje pravednosti.
Oče naš koji jesi na Nebesima, neka je sveto ime Tvoje, neka bude Tvoja volja koje nas vodi u Nebo, daj nam smiraj u ovom svijetu, ne gledaj na naše slabosti nego nas od njih oslobodi. Hvala ti Bože na milosti što mi je daješ iako je nisam ničim zaslužio, ja samo živim za Tebe, možda ti je i to dosta, Bože, od nas da imamo u svijetu nadu i spas...
Neka je volja Tvoja Bože moj, neka je volja Tvoja...

Imam osjećaj da sam zadnjih dana posebno nagrađen Božjom milošću. Dogodilo se par stvari u mom životu za koje sam se iskreno nadao da će se dogoditi. I eto, strpljenje se uvijek isplati, posebno kad je riječ o Bogu i onome što se od njega očekiva. Ipak, razočaran sam nekim stvarima, i shvatio sam da Bog zbilja djeluje na sve tako da na kraju ipak bude sve dobro (onako kako On to hoće da bude). Razočarao sam se u prave stvari, o kojima ne razmišljam nego koje samo uzimam kao postojeće...stvar je u tome kad čovjek počne razmišljati o takvim stvarima, i počne im davati značaj koji zaslužuju, one postanu onakve kakve zapravo jesu...odvratne i loše. Znate da je nešto tako kako je ali to ne uzimate praviše k srcu, i onda kad to prislonite k srcu razočara vas nemilo i gadno. Neću govoriti o čemu je točno riječ, vama to nije bitno. Svijet mi se jednostvano nekad zgadi da poludim i skačem po kući ne znajući kako drugačije da izrazim svoj gnjev...vičem da samo Bogu i za Boga živim...i nakon delirija gnjeva shvatim da mi Bog šalje ponekad te loše spoznaje da Mu budem još bliži i još vjerniji. Živio ovaj pokvareni svijet! Živio felix culpa!!! Živio Bog, Krist!
Shvatio sam i da imam jedno sveto mjesto u sebi koje je rezervirano već odavno i da ga ne namjeravam dati drugome...
Vjerojatno vam je čudan ovaj izljev emocija...da, neobična je to pojava na mom blogu ali u životu mi to nije strano...zaživio sam otkad me pozvao Gospodin, probudio je u meni ono najbolje, najsjajnije i vječno...živio ti meni Gospodine! Bože, nekad sam zbilja sretan u ovom jadu od ljudi koji kvare svijet i čovječanstvo, nekad sve to jasnije vidim...hvala ti Gospodine!
Hvala ti Gospodine što me budiš, što mi bacaš svjetlo pod noge, što sam samo tvoj!
Misere nobis Gospodine što te nismo dostojni! Nedaj nam da se razdvojimo od tebe Gospodine! Za sebe si nas stvorio, u tebi Bože neka i skončamo!
Možda ne budem pisao jedno vrijeme pa vas pozdravljam i...
Hvaljen Bog u visinama i na zemlji!

Poštovanje želim svima koji stupište u moj skromni blog.
Evo i drugog dijela o sektama u kršćanstvu. Iako je veoma vruće, veoma, veoma vruće, dao sam se na piskaranje za još vrelijim računalom, koje jedva da funkcionira na ovoj žegi.
Prvi dio je bio znakovit po Moonu, čovjeku koji misli da je reinkarnacija Krista, i po Fillmoreu koji misli da je drugi apostol Pavao. Ne mogu se dovoljno načuditi tome...
Evo sad još nekih bisera, na kraju možete odabrati svog miljenika, te se pomoliti za njegovu dušu, ako imate volje...
Slijedeća sekta je posebna op jednoj ženi. Ime joj je Elizabeth Clare Prophet (koje ime). Ipak, ona nije osnovala ovaj pokret, osnivač je Mark L. Prophet, njezin muž. Elizabeth, koja se još naziva „Guru ma“, smatra sebe, po uzoru na sve ostale osnivače sekti, reinkarnacijom neke biblijske osobe. Ona je odabrala da to bude Marta, Lazarova žena. Tu dakle opet imamo segmente hinduizma. Ime sekte ne bih se usudio prevoditi pa ću ga napisati na engleskom: „Church universal and triumphant“. Broji preko 150 tisuća priklonika, i ima budžet od preko 50 milijuna dolara. Poznati su po tome što grade ogromna skloništa zbog navodnog atomskog napada koji bi mogao uslijediti. U tim skloništima može se smjestiti do 100 000 ljudi! Ta skloništa se uglavnom nalaze u Montani gdje ima i najviše sljedbenika. Nauk ove sekte samo ću ukratko iznijeti. Elizabeth je posrednik između ljudi i Boga, ona je jedini pravi izvor istine na ovom svijetu, Isus nije pravi Bog, nego je samo bio ono što je dobra misses Elizabeth sada, posrednik. I spasenje se postiže dobrom karmom, gdje je cilj čovjeku utjeloviti se u što boljem obliku živog bića, dakle opet hinduizam.
Slijedi „Metropolitan Community Churches“ (MCC) ili ti ga „Crkva za homoseksualce“. Zašto za homoseksualce? Zato što je 80% sljedbenika ove sljedbe homoseksualno usmjereno. Nastala je u Los Angelesu, 1968. Utemeljitelj je Troy Perry, baptistički svećenik koji ima dvoje djece. Broji 35 tisuća sljedbenika u preko 250 kongregacija. Ova je sekta usmjerena uglavnom na problem homoseksualizma u kršćanstvu. Biblija nasuprot tom “problemtizmu“ ima jasan stav: homoseksualnost je moralna izopačenost. Pokojni papa Ivan Pavao 2. ocijenio je homoseksualnu aktivnost kao zlo, a sama homoseksualna usmjerenost nije sama po sebi zla. Evo što kažu neki biblijski tekstovi:
Levitski zakonik (18, 22): „Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota.“
Poslanica Rimljanima (1, 26-28): „Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći- muškarci s muškarcima- sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude.“
Onda još imaju i 1Kor 6, 9-11, 1 Tim 1, 10, i dr. Neću ulaziti dublje u „problem“ homoseksualnosti u kršćanstvu, jer smatram da tu nema problema, sve je jasno.
Za kraj jedan biser, nije kao „naš“ Moony ali je jednako bizaran. Nazivaju se „Djeca Božja“, „Children Of God“ (COG). Nekad se ih zovu i „Obitelj ljubavi“. Još samo da mi je znati gdje je tu ljubav...
Radi se o „prostitutkama za Krista“! Dobro ste pročitali- prostitutke, znate ono, gospoja stoji kraj ceste u „minjaku“, naiđe „rođo“ i pokupi je da bi se seksualno zadovoljio, i sve to za novac. Upravo te prostitutke, samo je ovdje nadodano „za Krista“. Nevjerojatno. Ovo čudo je osnovano 1969., a gdje drugo nego u SAD-u. Osnivač je „Mo“, David Berg, koji se prozvao Mojsije Berg (Moses Berg). Godine 1982. imali su 72 tisuće članova u 72 države. Tiskali su 60 milijuna „Mo“ pisama na godinu kao reklamu, a dans je to zamijenio časopis „Royal Family“. Ovaj lik „Mo“, kako ga nazivaju, organizirao je stvarnu prostituciju gdje bi se djevojke prostituirale i pri tom vrebale nove sljedbenike za ovu sektu. Pri tome naravno, sav zarađeni novac išao je Mosesu u ruke. Bio je pristaša incesta, pedofilije, poligamije itd. Osim toga, za ovu sektu kažu da je anti- semitska i da je agresivna. Danas djeluju u Engleskoj pod nazivom „Heaven´s Magic“ (rajska magija). Kao još jedno sredstvo vrebanja koriste ta svoja „Mo“ pisma na ulicama govoreći „Isus vas voli“...stoga pazite!
Mo je svoj nauk o seksu, kao sredstvu pomirenja, opravdavao riječima da je seks dobar jer ga je Bog svorio. E, koliko znači gledati na Boga i Bibliju prolaznim očima...
Eto, s ovim biserom završavam sagu o čudnovatim sektama, nadam se da sam osvijetlio neke stvari i da ćete imati koristi od ovoga ako se ikada susretnete s ovakvim čudacima.
Hvaljen Bog!

Hvaljen Bog!
O čemu je riječ? Očito o sektama. Ali ne bilo kakvim sektama, nego o sektama koje su otišle u krajnost, odnosno u beskrajnost gluposti i... gluposti. Malo sam istraživao po internetu i naišao sam na mnoštvo sekti za koje uopće nisam znao ni da postoje. Osnivaju ih manijaci koji su si umislili da su proroci novog doba, da su utjelovljenje Krista bla, bla... Imao sam čast upoznati jednog čovjeka na faksu, dok sam studirao filozofiju, koji je tvrdio da je on anđeo, ili da s njima ima kontakta, tako nešto. Uglavnom, nije mi bio nimalo uvjerljiv pa sam se samo nasmijao na te njegove tvrdnje. A ako je možda kojim slučajem ipak imao tu sposobnost, ja mu se sad javno ispričavam. Nego da ja idem dalje...
E, jeste ikad čuli za sljedbenike koje nazivaju „moonies“? To je Crkva ujedinjenja (osnovana 1954.), barem se tako nazivaju, naš papa se ne bi baš složio s time da su Crkva (nedavni potvrđeni dokument o jedinstvenosti Katoličke crkve). Ovi se još nazivaju Udruga Duha Svetoga za ujedinjenje svjetskoga kršćanstva. Imena postaju sve šarenija i šarenija. Osnivač im je Sun Myung Moon, koji je već stoti po redu Koreanac koji se proglasio Kristom u ovom stoljeću. Treba li uopće nastaviti? Ma hoću, lik je baš zanimljiv (posprdno). Imaju preko 2 milijuna pripadnika u preko 120 zemalja, 30 000 tisuća ih je u SAD-u. Navodno ih stalno možete vidjeti kako prodaju cvijeće, slike, nakit, prose za „rehabilitaciju“ od droge itd. Moon je inače potrošio milijune i milijune da bi utjecao na medije, to mu naravno i uspjelo. Tako se proširio po cijelom svijetu. Za sebe tvrdi da je čak zaslužan za odabir Georga Busha za predsjednika.
O čemu se radi zapravo u toj sekti. Za Isusa tvrde da je on neuspio plod Marijin. Križ je simbol poraza kršćanstva. Isus je postigao samo duhovno uskrsnuće, dakle niječu da je Isus i tijelom uskrsnuo. Isus je trebao i tjelesno uskrsnuti te osnovati savršenu obitelj sa Marijom Magdalenom (a s kim drugim) ali je tu podbacio. Moon za sebe smatra da je drugi Krist, i da će donijeti tjelesno spasenje svem narodu; on će ujediniti sve religije u jedan savršeni socijalni sistem. To još nije toliko smiješno koliko su sljedeće njegove postavke. Trojstvo ne postoji, Bog je i pozitvno i negativno, on je Bog u patnji, i njemu treba netko tko će ga usrećiti, a taj netko je, nitko drugi doli, Moon. Ha ha... ne mogu se suzdržati... Ima još bolje. Kako postići spasenje prema Moonu: žene postižu spasenje tako da imaju spolne odnose s Moonom; muškarcima je pak spasenje osigurano ako spavaju sa ženom koja je imala spolne odnose s Moonom, i treći način spasenja je da se zaposlite kod Moona i radite puno radno vrijeme kod njega, i da na svadbi popijete malo krvi Moona, obično su to dvije kapi njegove krvi pomiješane sa kojekakvim sastojcima. Ovaj zadnji je i najčešći način kako se ljudi žele spasiti u njegovoj vjeri.
Ima toga još o njemu, no mislim da nije potrebno dalje ništa govoriti. Idemo dalje.
Ujedinjena škola kršćanstva. Jeste za ovu ikad čuli? Osnovana je 1889. u Kansas City-u, od Charlesa i Myrtle Fillmore. Ovo mi je isto novo bilo kad sam pročitao- Charles smatra da je on reinkarnacija apostola Pavla...hm...obično se ljudi „furaju“ na to da su Krist, stoga mi je ovo novo. Ova sekta nije toliko raširena kao „mooniji“, imaju svega 300- tinjak svojih centara ali su zato jako aktivni. Šalju poštu prema 6 milijuna ljudi, imaju svoju tv stanicu i svoje časopise (Wee Wisdom, Daily Word i dr.). Što se nauka tiče: uveli su hinduizam u kršćanski nauk, Bog je neosobni bog, on je samo Zakon, Logos, on je hinduistički bog koji je prisutan u svemu u svijetu (panteizam); nema trojstva. Za Isusa tvrde da je bio samo čovjek koji je uspio doći u stanje „Krista“, to je stanje koje možemo svi postići, stanje svršanstva. Isus je postojao više puta povijesti, kao npr. u Davidu; Isus je bio inkarniran u Davidu. Isus nije umro za ičije grijehe, nije fizički uskrsnuo (očito se većini ne sviđa ideja uskrnuća tijela), i neće u fizičkom obliku više nikada dolaziti. Spasenje se postiže tako da svaki pojedinac shvati da je on sin Božji isto koliko je to bio i Isus, potrebno je samo doći do tog stanja savršenstva do kojeg je došao i Isus. Sotona i zlo ne postoje za njih. O smrti kažu da je ona samo rezultat krivog razmišljanja, nema ni raja ni pakla, čovjek se reinkarnira sve dok postigne potpuno očišćenje. Tu se vidi očito ubacivnje hindu doktrine. To se oslobođenje naziva „mokša“ u hinduizmu.

Eto, neka ovo bude dosta za ovaj put, spremio sam još dvije- tri sekte za vas ali njih ću u drugom dijelu obraditi. Nadam se da su vas ove dvije, a posebno prva uspjele nasmijati. Ima još jedna sekta koju ću opisati u drugom dijelu koja je isto prilično apsurdna. Za sada ću reći samo da se radi o homoseksualcima...
Do slijedećeg puta, ostajte mi dobro...

Nu molitve, odzvanja svijetom i svemirom, sv. Augustin, pokajnik prve klase, pomolio se Bogu u cijelosti svoje patnje. Ogorčen je, i to se vidi iz ponekih grubih riječi…Njemu se može oprostiti, ako mu je Isus oprostio onda možemo i mi…


"Ti si Krist, moj otac sveti, moj Bog milostivi, moj kralj veliki, moj pastir dobri, moj učitelj jedini, moj pomoćnik predobri, moj miljenik prekrasni, moj kruh živi, moj svećenik vječni, moj vođa u domovinu, moje svjetlo pravo, moja slast sveta, moj pravi put, moja mudrost prejasna, moja prostodušnost čista, moj mir slatki, moja sigurnost svakolika, moja baština lijepa, moj spas vječni ...
Kriste Isuse, ljubazni Bože, zašto sam ljubio, zašto želio za svega svoga života išta osim tebe, Isusa, svoga Boga? Gdje sam bio, kad nisam mislio na te? O vi, sve želje srca moga, barem odsad usplamtite i gorite za Gospodinom Isusom. Poletite, dosta ste okasnile. Žurite se za ciljem kojemu idete. Tražite svojski koga tražite. Isuse, proklet bio koji tebe ne ljubi; gorčine se napunio koji tebe ne voli. O slatki Isuse, ljubila te, u tebi uživala, za tobom se zanosila svaka dobra duša, posvećena tvojoj hvali. Bože srca moga i dijele moj. Kriste Isuse, umrlo sebi srce moje, i ti bio moj život! Užegao se u mojoj duši živi ugljen tvoje ljubavi i razgorio se u savršenu vatru! Plamsao on vazda na žrtveniku moga srca! Upalio on svu moju unutrašnjost i buktio do u dno moje duše. Na dan moga konca došao ja k tebi skončan od tvoje ljubavi ... Amen."

A evo i latinske verzije za ljubitelje latinštine...ako takvi postoje uopće

"Tu es Christus, pater meus sanctus, Deus meus pius, rex meus magnus, pastor meus bonus, magister meus unus, adjutor meus optimus, dilectus meus pulcherimus, panis meus vivus, secordos meus in aeternum, dux meus ad patriam, lux mea vera, dulcedo mea sancta, via mea recta, sapientia mea praeclara, simplicitas mea pura, concordia mea pacifica, custodia mea tota, portio mea bona, salus mea sempiterna ...
Christe Jesu, amabilis Domine, cur amavi, quare concupivi in omni vita mea quidquam praeter te Jesum Deum meum? Ubi eram quando tecum mente non eram? Jam ex hoc nunc, omnia desideria mea, incalescite et effluite im Dominum Jesum; currite, satis hactenus tardastis; properate quo pergitis; quaerite quaeritas. Jesu, qui non amat te anathema sit; qui te non amat amaritudinibus repleatur ... O dulcis Jesu, te amet, in te delectetur, te admiretur omnis sensus bonus tuae conveniens laudi. Deus cordis mei et pars mea, Christe Jesu, deficiat cor meum spiritu suo, et vivas tu in me, et convalescat in spiritu meo vivus carbo amoris tui, et excrescat in ignem perfectum; ardeat jugiter in ara cordis mei, ferveat in medullis meis, flagret in absconditis animae meae; in die consummationis meae consummatus inveniar apud te. Amen."

Hvaljen Bog!

Mislim da sam „svog“ župnika već negdje pohvalio ali nema veze, pohvalit ću ga opet. Danas je na misi bilo govora o dobrom Samarijancu, i don Tomislav je tu priču zbilja odlično prilagodio današnjem stanju i vremenu. Mnogi kršćani ne žive kao kršćani, naglasio je, i puno mi znači kad se to kaže sa oltara, to nosi onaj prizvuk priznanja da je vjera postala nešto kao bedž koji okačimo o svoju jaknu- mi ga nosimo ali nakon nekog vremena na njega zaboravimo, kao da ga nema. Samarijanac nam poručuje da i oni koji nisu kršćani, i oni koji ne idu na misu i ne pričešćuju se, mogu biti dobri ljudi. Dobrota ne ovisi o tome u kojoj smo vjeri, i jesmo li uopće u vjeri, ona ovisi o tome koliko smo ljudi, koliko sam ja čovjek. Uglavnom, propovijed je bila dobra, ne mogu je sasvim prenijeti. Don Tomislav ima svoj skromni stil, ne mnogo riječi ali veoma snažne riječi, poučne, i zbog toga ga cijenim. Imali smo dosta prilika razgovarati i vidio sam, uvjerio sam se, da nije takav samo na misi nego je uvijek isti, skroman, tih, voli prirodu i piše pjesme. Možda se jednom domognem njegovih pjesama pa ih objavim...neće se on ljutit. Podsjeća me na jednog svetog oca...Origen je mislim bio jako tih i nije volio preveliku govoranciju...
Eto, nisam raspoložen za neku pisanciju danas pa vas ostavljam s ovim.
Adio! Hvaljen Bog!

Sama riječ nam sve kaziva- to je prazna vjera. Neki bi rekli da je praznovjerje religija ludih. Ja bih rekao da je to normalni čovjekov odgovor na čudne slučajnosti, koje se događaju povremeno. Tako susjed ispriča kako mu je jednom crna mačka prešla preko puta i par metara dalje se spotakne i razbije nos. Sutradan se mi šećemo i crna mačka nam prijeđe preko puta, što mi činimo: pljunemo tri puta ili što li već, ili se ekstra oprezno nastavimo kretati dalje, pazeći na promet s nevjericom. Ono što je susjed možda zaboravio reći jest to da je, recimo, u svojih 40 godina života, vjerojatno vidio na stotine mačaka drugih boja kako prelaze cestu, i da mu se tako nekad znalo dogoditi nešto loše nakon tog susreta sa „običnom“ mačkom. Stvar je u tome da se neka siva mačka nikada ne bi uočila prije nesreće , a crna bi sigurno. Primjer takve psihologije je isto kad nam premazani kruh padne na pod uvijek na stranu na koju je premazan nečim. Tako nam se bar čini. Psiholozi bi to protumačili ovako: kad nam kruh padne na stranu na kojoj nije premaz onda nam to ne prouzrokuje neku upečatljivu emociju u mozak, mi podignemo kruh, malo ga obrišemo i zadovoljno ga nastavimo jesti, dok kad padne na premazanu stranu onda se lako i afektivno naljutimo, osim toga, ostane i mrlja na podu i drugo- sve to ostaje upečatljivije od prvog iskustva, tako da svaki put kad nam se to isto dogodi mi se brzo prisjetimo istog ili sličnog događaja te dobijemo osjećaj da nam se uvijek kruh okrene na premazanu stranu. To je donekle i odraz čovjekova današnjeg stanja- sve loše se više i bolje pamti od onog dobrog. Rijetko ćemo reći da nam se iste dobre stvari događaju često, zar ne?!
Ovo pišem povodom jučerašnjeg petka 13. (triskaidekafobija-strah od broja 13). Naravno, ništa mi se loše nije dogodilo (osim što sam izgorio kao pekinška patka na plaži), a i da mi se dogodilo sigurno ne bih za to krivio nekakav datum i dan... Neki kažu da su Židovi krivi za ozloglašenost tog broja, navodno zbog nekog trinaestog apostola...Istina je pak da omraženost spram broja 13 ide daleko u staronordijsku mitologiju, gdje se govori da je jednom zasjedalo 12 bogova i da je došao neki Loki (osobno ime) i posvađao sve bogove. Stari Rimljani su isto vjerovali u zlu narav broja 13. U Španjolskoj i Italiji mnoge loto igraone nemaju broj 13 u igri. Ono što je suprotno tome je kršćanski pogled na taj broj: 12- kao sibol dvanaest mjeseci i dvanaest apostola, plus 1- simbol Božje jedinstvenosti i unitarizma. Naravno tu je i 13. 6., datum i broj sv. Ante Padovanskog. Za kršćane bi tako broj 13 trebao biti sretan broj, a ne neka nuspojava koje se treba bojati. Jel znate da u Kini, čini mi se, nema nijedan neboder sa katom i sobom broj 13. Eto što radi praznovjerje.
Evo još neki primjeri praznovjerja: omrčeni dimnjačar donosi sreću (ako ide u istom smjeru kao i mi, u suprotnom donosi zlo), čisti dimnjačar je neutralan (nema nikakvu moć), zlo donosi i kad se vidi leptir u noći, kad pijetao kukuriče u ponoć, kad nam krava mukne tri puta u lice, kad se dvoje ljudi gleda u ogledalo, kad navodno vidimo „svoju“ zvijezdu kako pada, kada troje ljudi posprema jedan krevet, kad nam crna bubamara prijeđe preko cipele itd., itd. Sreću pak donosi, recimo, potkova. Prije se smatralo da su konji svete životinje, i da je ta svetost prelazila i na kopito. Također su kopita sveta jer se povezuju sa vatrom, jer se kuju u vatri. Sreću donosi djetelina s četiri lista. Nesreću donosi kad se prođe ispod uspravljenih ljestvi, jer one označavaju put u nebo. Nesreća je kad mladenka susretne vjevericu ili svinju. Ona također ne smije istupiti iz kuće lijevom nogom najprije, nego desnom. Ne smije također susresti mrtvačka kola itd., itd. Ajde, evo još jedan: kad se poklanja nož treba priložiti i jednu kovanicu uz taj dar, inače dolaze problemi jedan za drugim Tko to daruje noževe pitam se...?
Zaključak.
Praznovjerja ima u svim narodima i svim kontinetima. Jedina prava borba protiv toga je čvrsta i ispravna vjera. Vjerovati da će nas zlo „strefiti“ ako utroje pospremamo krevet je i više nego smiješno...tko uostalom utroje posprema krevet (koliki je to onda krevet!). No, život sa praznovjerjem je sve samo ne dosadan. Paziti na svaki mogući korak i postupak... ne hvala.
Ja inače nemam nekih svojih ustaljenih rituala, kad je recimo sport u pitanju, i inače. Uglavnom sportaši imaju dosta rituala koje obavljaju i za koje vjeruju, da ako ih ne urade, neće dobro proći na utakmici ili u igri. Sjetimo se Gorana Ivaniševića i njegovih ustezanja čarapa prije servisa! Neki nose omiljene majice ispod dresova, neki omiljene steznike, kao Michael Jordan- on je u svojoj profesionalnoj karijeri nosio svoj steznik koji je koristio još kao igrač sveučilišne košarke. Jedini moj ritual je da prije svakog važnijeg čina bacim misao na Boga i Njegovu volju: „Nek bude Tvoja volja“...ispada da mi je to moto cijelog mog života...tako volim taj izraz...
Eto, drage i dragi, moji...neka bude Njegova volja i dalje...pozdrav, i ne budite praznovjerni, jer, praznovjerje je religija ludih!

Hvaljen Bog!
Danas se odlučih otvoriti riznicu monaške mudrosti. Napisao sam par malih pričica iz knjige „Životna pomoć iz pustinje“, koju mi je poklonio, sada već obučen u habit, postulant kada sam prelazio iz franjevačkog u benediktinski red. Knjiga je ispunjena sitnim mudrostima koje me uvijek iznova iznenade svojom jednostavnošću i velikom poučnošću. Pa evo:

I. Netko je pripovijedao:Tri studenta koji su se međusobno voljeli postadoše monasi, i svaki od njih odluči da će činiti neko dobro djelo. Prvi je izabrao da će miriti zavađene, prema riječima Pisma: “Blago mirotvorcima!“ (Mt 5,9). Drugi je odlučio posjećivati bolesne. Treći je otišao u pustinju da bi ondje živio u miru. Onaj prvi koji je vodio brigu o zavađenima, ipak nije mogao od toga sve izlječiti. Svladan malodušnošću, pođe drugome monahu koji je dvorio bolesnike i nađe i njega u istom tjeskobnom raspoloženju, jer ni on nije bio u stanju svoju odluku posve provoditi. Obojica zato zajedno pođoše potražiti onoga trećeg koji se povukao u pustinju. Oni mu iznesoše svoje nevolje i zamoliše ga da im iskreno prizna što je on postigao. On je kratko vrijeme šutio a onda je nalio vode u jednu posudu te im rekao neka pogledaju unutra. Voda je, međutim, još bila posve nemirna. Nakon nekog vremena ih je pozvao da ponovo pogledaju vodu pa im je rekao: „Pogledajte kako je voda sada posve mirna.“ Obojica pogledaše u posudu i ugledaše svoje lica kao u nekom ogledalu. Nakon toga im je rekao: „Tako se to događa onome koji boravi među ljudima. Zbog nemira i zbrke ne može vidjeti svojih grijeha. Tko se drži smireno, a napose u samoći, taj ubrzo spoznaje svoje slabosti:“

II. Jedan je brat došao k starom ocu Poimenu i rekao mu: „Oče, salijeću me svakakve misli i dovode me u opasnost.“ Stari otac ga izvede u prirodu i reče mu: Raširi svoj ogrtač i zaustavi vjetrove koji pušu.“ Brat mu je na to rekao: „To ne mogu.“ Tada mu je starac kazao: “Ako to ne možeš, onda ne možeš ni svoje misli spriječiti da dođu k tebi. Ali, tvoj je zadatak da im se suprotstavljaš!“

III. Otac Isidor iz Peluzija je rekao: „Istina je, mnogi ljudi teže za krepošću, ali oklijevaju krenuti putem kojim se stiže do kreposti. Drugi opet smatraju da uopće ne postoji nikakva krepost: Treba dakle, na jedne djelovati da bi odbacili svoju lijenost, a druge valja poučiti da krepost zaista postoji.

IV. Otac Ivan govoraše: Jednom smo zgodom došli iz Sirije opatu Poimenu i htjeli smo ga nešto pitati o tvrdoći srca. No starac nije znao grčki, a tumača nije bilo. Kako je starac opazio našu zbunjenost, počeo je govoriti grčkim jezikom: „Narav je vode u tome da je mekana, a kamen je po svojoj naravi tvrd, ali posuda koja visi iznd kamena pušta da kap po kap voda pada na kamen pa ga dubi. Tako je i Riječ Božja mekana, a naše srce tvrdo. Ali ako čovjek često sluša Riječ Božju, onda mu se srca otvara za strah Božji.“

Eto, nadam se da ste našli poneku mudrost za sebe...
Adios!

O snovima bi se zbilja moglo mnogo toga napisati. Sa strane psihologije, religije, hermetike i drugih disciplina. Ajd da se pohvalim, pisao sam maturalnu radnju u gimnaziji s temom „Tumačenje snova kod Siegmunda Freuda“, i naravno položio s odličnim jer mi je psihologija bio jedini predmet koji me iskreno zanimao tada (pokraj filozofije naravno). Volim sanjati, al´ ono stvarno volim. Odlutaš na trenutke u neku drugu stvarnost, živiš tu stvarnost i ponekad ne želiš iz nje ni izaći koliko je privlačna. Svake večeri lijegam u krevet s nadom da ću bilo što sanjati, pa taman to bili ružni snovi. Sinoć sam sanjao, ma zamislite, tajnika Ujedinjenih naroda, ali u ulozi pedofila...I sad recite da snovi nisu ludi! Probudio sam se sa smješkom na licu jer je to zbilja bilo jako čudno, ali sam se probudio i sa gnušanjem u duši jer sam bio svjestan ljudi koji iskorištavaju malu djecu....Uglavnom, jako čudne kombinacije osjećaja budu nakon odsanjanih snova. Imao sam priliku odsanjati i dva likvidna sna (snovi u kojima postanete svjesni da sanjate te tako dobijete potpunu kontrolu nad snom, i tad možete u biti sanjati što god hoćete). Pokušao sam letjeti ali nisam uspio. Uspio sam samo učiniti ogromne skokove, što je isto izvanredan osjećaj. To mi se zbilo sasvim spontano ali kažu da postoje posebne metode za postizanje likvidnih snova. Ja sam probao ali mi se nije dalo nastaviti, rekoh sebi ako je suđeno da ih sanjam onda nek se i dogode. To je zbilja poseban osjećaj.
U predantičko vrijeme vjerovalo se u magično svojstvo snova, da predskazuju buduće događaje. U srednjem vijeku se nisu daleko odmakli od takvog vjerovanja, tek u novom vijeku se došlo do mišljenja da su snovi izraz naše podsvijesti te da su oni „samo“ kondenzatori svega onog što smo doživjeli tokom cijelog života. Time se objašnjava i čudnost snova, tj. njihovu čudnu kombinaciju događaja i likova. U snovima se u pravilu mogu pojaviti i najsitniji događaji iz naše „daleke“ prošlosti: poklonjeni autić kad smo imali 2 godine, slatkiš koji smo dobili kad smo krenuli u školu i dr. I sad zamislite koja je to zbrka u našoj podsvijesti kad se izmješaju događaji iz prošlih 22 godine (ili koliko ste već stari-mladi). Sve filmove koje ste gledali, svi crtići, sve knjige, svi događaji iz stvarnog života. Na snove naravno utječu i naše želje, naše neostvarene težnje, tegobe i problemi. Sve je to jedan veliki lonac misli, koji se zakuha kad usnemo.
Ipak nije isključena njihova tajnovitost i možebitna nadnaravna uloga u našem životu. Sjetimo se biblijskog Josipa koji predsakzuje faraonu 7 godina suše i gladi, ali i 7 godina obilja i bogatstva. Dobro, Josip je bio vođen Jahveom ali to ukazuje koliko su važni snovi i u kršćanstvu. Bog je sve to Josipu mogao reći i u budnom stanju ali nije, dao je snovima veliku važnost u prenošenju svoje volje.
Što su uopće snovi? Neka zasebna stvarnost? Možda ipak samo podsvjesni „bućkuriš“ misli i želja? Odgovor nije ni crn ni bijel, snovi su kombinacija nekog drugog stanja svijesti i osjećaja. Oni su stanje u kojem se mi pretvaramo u promatrača samog sebe- to je dakle introspektivan događaj. Mi uranjamo u same sebe i vidimo sebe i stvarnost drugim očima.
U snovima se također nerijetko pojavljuje i seksualna stvarnost. To je naglasio Freud u svojim knjigama. Tako nerijetko imamo priliku odsanjati nešto što bismo željeli da nam se dogodi ili nešto što se sami ne bi usudili uraditi u stvarnom životu. Prikriveni smisao predmeta i ljudi može se otkriti psihoanalizom. To je proces u kojem se događaji iz snova stavljaju u jednu stvarnu logičnu cjelinu. To je dugotrajan proces jer zahtijeva poznavanje gotovo cijele prošlosti onoga tko se podvrgava psihoanalizi. Zato, svi oni koji misle da mogu iz jednog sna iščitati nešto posebno, su u zabludi i nije im vjerovati.
Meni je posebno draga misao o tome kako je Bog snovima dao posebno značenje kroz priču o Jospiu i faraonu, no to nije jedini primjer iz Biblije u kojem se snovi spominju kao medij kroz koji putuju Božje poruke i Njegova volja. Taj je primjer samo najpoznatiji. Danas ipak ne možemo baš reći da Bog djeluje kroz snove kao što je to bilo u Prvom zavjetu. Danas su ipak aktualna razna viđenja i vidioci, sve je dobilo neku realnu dimenziju u prostoru i vremenu.
Meni snovi ostaju kao nešto neobično u životu, što nas prati cijeli život, te nam može biti mistična hrana u ovom prerealnom svijetu gdje prava osobna mistika biva zamijenjena znanstveno-fantastičnim filmovima i crtićima. Tu se čovjek napoji tuđim idejama tako da zapostavi svoju fantaziju i svoje umijeće stvaranja fantastičnog svijeta. To je sad opet pitanje globalizacije u što neću dublje ulaziti.
Eto, dragi moji i moje...hvaljen Bog, do slijedećeg puta!
Sanjajte dobro i ne zapostavite nikad svoje umijeće fantaziranja, to je izvrstan način treniranja mozga i duše!

Bill i Maxine McWethey, misleći da je riječ o neslanoj šali, odjurili su sa svojom osamnaestogodišnjom kćerkom Twylom i njezinom sestričnom Desiree u kuću. Kako su kamenja i dalje letjela prema njima, njihova prvotna zbunjenost pretvorila se u strah i ljutnju. Kamenovanje je trajalo cijela 24 sata, pri čemu su većina prozora porazbijana. Kad je „granatiranje“ prestalo, Bill je otišao provjeriti okolicu ali nije našao ikakve tragove bilo čije prisutnosti. Napadi su isprekidano trajala dva mjeseca. Jedne večeri se okupilo pedesetak znatižaljnika da se sami uvjere u napade stijenama. Jedan od prisutnih predložio je da se neka kamenja koja su im doletjela obilježe sa lakom za nokte i da se bace nazad. Sva kamenja su istom bila vraćena istog trena. Jedan drugi svjedok bacio je obilježeni kamen u jezero ali je taj isti kamen odmah vraćen k njemu. Tek nakon trećeg mjeseca tih napada, pozvali su policiju da provjere što se to događa sa druge strane, odakle su kamenja stizala. Kad su policajci se dovezli u svom automobilu odmah su se našli pod istom paljbom kakva je i prije bila. Jedan od njih se uspio izvući iz auta i provjeriti okolicu ali ništa i nikoga nije tamo našao. Vratio se u automobil te su se odvezli. Nakon kamenja, počele su letjeti kovanice, vijci i čavli.
Po dolasku zime ništa se nije promijenilo. Dva su reportera došli obaći to mjesto, koje se inače nalazilo u Oregonu, u Sad-u. I oni se odlučiše sami se uvjeriti da je istina to što se tu događa. Kad su stigli, napad nije izostao. Ovaj put je napad ipak bi usmjeren na određenu osobu, a to je bila Twyla. Reporteri su zaključili da se tu definitivno radi o poltergeistu. Nakon toga poltergeist je počeo proizvoditi razne glasne zvukove, u jednom naletu kao da se čulo da izgovara ime Michael Dale Sutherland. Ono što je ipak najvažnije jest to da je taj poltergeist učinio život ove obitelji teškim. Šarao je bojom po zidovima, navečer bi vukao deke s njihovih kreveta, šarao bi ružom za usne po ogledalima kupaone itd. Jednom je čak i progovorio Twyli kazavši joj da je on izvanzemaljac sa Saturna kojeg su zaboravili povesti nazad. Tu tvrdnju opravdava gospođa Wethey govoreći da on često laže. Eto, toliko se sprijateljio sa tom obitelji da se već poznaju kao normalni ljudi.
Istraživač Nandor Fodor (1930.) prvi se ozbiljno pozabavio fenomenom poltergeista. On je vjerovao da je moć mentalne energije nezamislivo velika. Osloboditi nesvjesno, potisnutu agresiju i ljutnju i seksualnu frustraciju mpže izazvati ogromnu štetu, kaže Nandor. Tu je teoriju 30 godina poslije potvrdio i upravitelj Društva za parapsihologiju u Durhamu, William Roll. Upravo za mlade je psihokineza (pokretanje predmeta pomoću mentalne energije) idealan ispušni ventil za frustracije i agresiju, a da ne morate zakonski ispaštati zbog toga.

Rezultati istraživanja.
Doazano je da u ponekim slučajevima, nakon psihoterapije, poltergeist nestaje. Teorija premoći duha nad materijom ne nalazi baš odjeka kod parapsihologa A. Gaulda i A. D. Cornella, koji kažu da se samo dio fenomena poltergeist time može objasniti. Zajedno su istražili 500 slučajeva poltergeista, koji su se dogodili u razmaku od 1800. do 1970. Ustvrdili su da u 75% slulčajeva poltergeist pokreće male predmete, dok u 36% slučajeva pokreću veće objekte. Šesnaest posto poltergeista direktno komunicira sa ljudima, 50% ih ipak komunicira putem kuckanja, i manje od 25% „napada“ nisu trajali više od godinu dana. Istraživale su se razne mogućnosti pojave kuckanja, kao što su kolebanja podzemnih voda i ploča, termiti, vrsta drveta itd. Ali ništa od tog nije dalo zadovoljavajući odgovor.

Evo, rekoh, svoje ću riječi dodati na kraju. Ovaj tekst sam preveo s njemačkog, koji je opet bio prijevod s američkog engleskog, tako da su rečenice bile užasne za prevesti al eto, dobro je ipak.
Poltergeist dolazi od kombinacije njemačkih riječi „polter“- kucati i „geist“- duh. To je ujedno i najkraći mogući opis o čemu se radi. To je duh koji se uprisutnjuje uglavnom kucanjem, no poznatiji je ipak po svom pokretanju predmeta i tvari kao što su blato i dr.
U filmovim se se to uglavnom prikazuje kao pomicanje pokućstva, što je zapravo i poltergeistova glavna okupacija. Također je bilo i slučajeva seksualnog napastovanja, jer poltergeist zna i ušipnuti, ugristi i tome slične radnje. Ima i slučaj (samo)ubojstva koji je pripisan jednom takvom duhu. Znanstvenik William Roll ovaj fenomen objašnjava spontanom psihokinezom. Ljudi tokom života skupljaju agresiju u sebi te se se dogodi da svojom mentalnom snagom spontano oslobode tu agresiju i izazovu pokretanje predmeta. Zanimljiva teorija. Inače sam oduvijek fan paranormalnih stvari, već sam u prvom srednje čitao knjige koje većina odraslih ljudi ne bi ni shvatili o čemu se radi. Telepatija, bilokacija, treće oko, psihokineza, radiestezija, prekognicija, astralna projekcija itd. itd. Sve je to nekako evoluiralo u moje sadašnje stanje vjere. Preduvjet religioznosti je vjerovanje u drugu stvarnost. To je prvi korak prema pojedinoj vjeri. Samo kršćanstvo ima svoju paranormalnu stvarnost. To je uskrsnuće tijela, anđeli i razna duhovna bića, od Isusa rado spominjani drugi svijet itd. U Bibliji također ima par mjest koji ukazuju na to da je moguće da postoje i druga bića u drugim dijelovima svemira. Poznat je prolog knjige proroka Ezekiela o poznatim „Jahvinim kolima“ za koja, ljubitelji NLO-a, tvrde da je opis svemirskog broda, kojeg je pisac vidio. To je ipak spekulacija ali je zanimljiva i ne može se isključiti. Ja osobno vjerujem da postoje druga bića u svemiru. Svemir je toliko velik da bi bilo glupo ne vjerovati da u takvom prostranstvu još netko ili nešto ne diše ili ne postoji.
Poltergeist je priča o vrsti duhovnog bića. Snimljen je i film istog naziva, i to Spielbergov, pa ga poslije ovog teksta posudite u videoteci pa će doživljaj biti jači ;)
Eto, to je sve...do čitanja... Hvaljen Bog!
P.S čovjek zvan Krešimir Mišak („Na rubu znanosti“) također ima svoj blog na kojemu imate pregršt ovakvih tema pa tko voli nek izvoli: Preko ruba znanosti

Hvaljen Bog!
Evo ga, došao sam doma napokon. Prva godina je iza mene, i kako to već biva, prošla je brzo, prebrzo, ali neka, tako i volim. Sve sam ispite riješio tako da se ne moram brinuti sve do 10. mjeseca za ništa. Predao sam i molbu za dom ali najvjerojatnije neću dobiti mjesto jer sam studirao godinu dana na drugom faksu pa to računaju kao pad godine, a to i nije baš najbolje za nekog tko želi dobiti mjesto u domu, no dobro...
Danas bi rekao nešto prikladno za razdoblje u kojem se ja sada nalazim, ali i većina školaraca, sudenata i profesora. To je razdoblje odmora. Ležao sam na trbuhu, onako mirno i nepomično, i razmišljao o prošlim stvarima i prošlim ljudima, kad, odjednom sine mi miso na pamet: da li je moguće uzeti odmor od vjere?... Onda razmislim dvije sekunde i sjetim se nekih stvari te odgovorim: da! Ne mislim da je moguće u potpunosti neko vrijeme biti ne vezan za vjeru, to je ipak trajno stanje, ali je moguće usporiti malo, ne mučiti se pokajanjem, mislima o Bogu, grijehom, (ne) pravdom itd. Dobro, ja ovdje govorim kao netko tko se potpuno predao Bogu, pa dobro znam što to znači biti zasićen takvim stvarima. Ali i drugim ljudima, koji vjeru malo manje prakticiraju nego ja, dođe „vjera“ do grla ponekad. To je sasvim u redu. Stvari koje su izvan naše kontrole uopće djeluju na nas tako da nas, na neki način, tlače, zato jer ih ne možemo kontrolirati. Pustiti mozak na pašu, kaže frazem. Jako lijepa slika: mozak na ispaši, pase travu i ne briga ga ništa, hrani se energijom za nove pobjede i poraze nakon ispaše...gotovo idilična slika.
Bog je ponekad prenaporan, njegova veličina nas izbezumljuje, ne znamo se postaviti prema njemu. Ponekad se zapitamo da li On uopće čuje naše riječi, i kako ćemo znati da li ih je čuo ili ne. To je sad stvar povjerenja, pomalo i pobožnosti. Bog čuje ono što mi želimo da on čuje, i ono što on mora čuti (kao u ulozi onoga koji sudi). Njegova nas djela ponekad „ubijaju u pojam“ (koja grozna konstrukcija)...tj. dosta nam je nasilja u svijetu pa onda vapimo Bogu: pa daj Bože, što si ti umišljaš više, daj učini nešto više u vezi toga! No, onda se opet primirimo. Došlo je do zasićenja i reagirali smo. Kad prođe to razdoblje, opet se vraćamo u rutinu vjere. Silna bombardiranja i pokolji nas opet ne zanimaju previše, tj. ne diraju nas previše jer smo ih uzeli kao nešto sasvim normalno što mi ne možemo spriječiti.
To je moralni teret koji nosimo na srcu. To je savjest koja nam lupa na vrata srca svaki put kad vidimo nešto loše. To je Bog u nama koji nam ponekad malo snažnije zatitra srce da postanemo još svjesniji toga da svo zlo koje se događa u svijetu nije normalno i da ga kao takvo moramo i vidjeti u svako doba dana i noći. To je moralna budnost čovjeka. Pozvani smo da bdijemo, a znamo da bdijenje nije lako, posebno ako je cijeloživotno bdijenje. Stalno držati srce otvorenim za svijet nije lako. Postoji opasnost da u njega uđe štošta loše i nevaljalo, stoga ga ponekad zatvaramo, pa pri tom zatvaranju lupimo vrata i Bogu pred nosom ponekad, nesvjesno ili svjesno. Ograđujemo se od okrutnog svijeta, a Bog je svijet (ne govorim o panteizmu), te se tako ograđujemo i od Boga samoga. To je odmor od vjere. Možda to zvuči čak malo loše- zatvoriti se pred Bogom...ali kažem, čovjeku je uvijek i svugdje i od svega, potreban odmor, pa tako i od Boga. Spustimo slobodno malo taj moralni teret na pod, neka se nosi sam, dozvolimo sebi malo vjerskog plandovanja, jer Božja stvarnost je sve samo ne laka za naš mali i ograničeni um. Neće nam Bog to uzeti za zlo, ta tko to shvaća ako ne on...
Pozdrav svima!
P.S. odmorite svoje male glave ponekad i ne razmišljajte previše (ako uopće razmišljate...)