Hvaljen Bog!
Danas se odlučih otvoriti riznicu monaške mudrosti. Napisao sam par malih pričica iz knjige „Životna pomoć iz pustinje“, koju mi je poklonio, sada već obučen u habit, postulant kada sam prelazio iz franjevačkog u benediktinski red. Knjiga je ispunjena sitnim mudrostima koje me uvijek iznova iznenade svojom jednostavnošću i velikom poučnošću. Pa evo:
I. Netko je pripovijedao:Tri studenta koji su se međusobno voljeli postadoše monasi, i svaki od njih odluči da će činiti neko dobro djelo. Prvi je izabrao da će miriti zavađene, prema riječima Pisma: “Blago mirotvorcima!“ (Mt 5,9). Drugi je odlučio posjećivati bolesne. Treći je otišao u pustinju da bi ondje živio u miru. Onaj prvi koji je vodio brigu o zavađenima, ipak nije mogao od toga sve izlječiti. Svladan malodušnošću, pođe drugome monahu koji je dvorio bolesnike i nađe i njega u istom tjeskobnom raspoloženju, jer ni on nije bio u stanju svoju odluku posve provoditi. Obojica zato zajedno pođoše potražiti onoga trećeg koji se povukao u pustinju. Oni mu iznesoše svoje nevolje i zamoliše ga da im iskreno prizna što je on postigao. On je kratko vrijeme šutio a onda je nalio vode u jednu posudu te im rekao neka pogledaju unutra. Voda je, međutim, još bila posve nemirna. Nakon nekog vremena ih je pozvao da ponovo pogledaju vodu pa im je rekao: „Pogledajte kako je voda sada posve mirna.“ Obojica pogledaše u posudu i ugledaše svoje lica kao u nekom ogledalu. Nakon toga im je rekao: „Tako se to događa onome koji boravi među ljudima. Zbog nemira i zbrke ne može vidjeti svojih grijeha. Tko se drži smireno, a napose u samoći, taj ubrzo spoznaje svoje slabosti:“
II. Jedan je brat došao k starom ocu Poimenu i rekao mu: „Oče, salijeću me svakakve misli i dovode me u opasnost.“ Stari otac ga izvede u prirodu i reče mu: Raširi svoj ogrtač i zaustavi vjetrove koji pušu.“ Brat mu je na to rekao: „To ne mogu.“ Tada mu je starac kazao: “Ako to ne možeš, onda ne možeš ni svoje misli spriječiti da dođu k tebi. Ali, tvoj je zadatak da im se suprotstavljaš!“
III. Otac Isidor iz Peluzija je rekao: „Istina je, mnogi ljudi teže za krepošću, ali oklijevaju krenuti putem kojim se stiže do kreposti. Drugi opet smatraju da uopće ne postoji nikakva krepost: Treba dakle, na jedne djelovati da bi odbacili svoju lijenost, a druge valja poučiti da krepost zaista postoji.
IV. Otac Ivan govoraše: Jednom smo zgodom došli iz Sirije opatu Poimenu i htjeli smo ga nešto pitati o tvrdoći srca. No starac nije znao grčki, a tumača nije bilo. Kako je starac opazio našu zbunjenost, počeo je govoriti grčkim jezikom: „Narav je vode u tome da je mekana, a kamen je po svojoj naravi tvrd, ali posuda koja visi iznd kamena pušta da kap po kap voda pada na kamen pa ga dubi. Tako je i Riječ Božja mekana, a naše srce tvrdo. Ali ako čovjek često sluša Riječ Božju, onda mu se srca otvara za strah Božji.“
Eto, nadam se da ste našli poneku mudrost za sebe...
Adios!