Bog sluša Drum&Bass

Iskreno, neću napisati neki pobudni tekst, prilično sam frustriran nedavnim razmišljanjem i činjenicama koje su proizašle iz tog razmišljanja.
Za sve one koji ne znaju, ja sam student na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, tako da je sve gledano kroz naočale tog prostora.
Od prve godine su nas upozorili da se na fakultetu neće učiti vjera, nego teologija, i to kao znanost, tako da nema mjesta pobožnostima i sentimentalnostima. Dobro, tako je sve do sada bilo (sad sam treća godina), i vjerojatno će i dalje tako biti. Ima iznimaka naravno, profesora koji, po mome skromnom mišljenju, i previše sentimentiziraju na predavanjima, al´ dobro, njih je jako malo pa nije strašno. Dosta studenata upiše ovaj fakultet upravo jer se traže u vjeri, žele saznati što više i postati bolji vjernik. E, tu su dva predmeta kriva. Pravi je samo ovaj u kojem studenti žele saznati što više o vlastitoj religiji (iako nas uče da kršćanstvo nadilazi pojam religije). No, ni tu se baš ne proslavljaju oni koji žele saznati što više. Sve se svodi na osobno istraživanje. Na predavanjima i nije predstavljen neki sustavan nauk, svaka čast izuzecima, ali do sada ih je jako malo bilo (izuzetaka). Sve se svodi na popovanje, i ono što me možda i najviše smeta, a to je da svaki profesor hvali područje u kojem on radi kao da je najvažnije i najbolje, npr.profesor dogmatike misli da je dogmatika najvažnija, profesor ekumenizma misli da je ekumenizam najvažniji itd. Ovo su samo primjeri, ne činjenice. Još više me živcira što na fakultetu imamo predmete koji, ajmo reći, nemaju veze sa faksom, a pridaje im se ogromna važnost. To su npr. likovna kultura i hrvatski jezik. Zar nije malo čudno da na teologiji najviše studente muče takvi predmeti? Ili izborni predmeti, to je priča za sebe. Sram me priznati, ali mnogima je tako bilo ili će biti, da im uspjeh iz izbornih predmeta bude jako slabiji od uspjeha na ostalim kolegijima, koji stvarno jesu važniji (ipak postoji neka hijerarhija u važnosti, mada je izvrnuta).
No dobro, malo kritike na račun fakulteta. Da ne bi pomislili da je sve tako strašno tamo moram ga malo i pohvaliti. Ja imam iskustvo u studiranju na filozofskom fakultetu (filozofija i njemački) i znam kako je studirati na „laičkom“ fakultetu. To osim toga znam i po pričama svojih prijatelja koji studiraju na drugim fakultetima. Uspoređujući teologiju sa ostalim studijima čini mi se teologija kao bolji izbor od svega ostalog. Ja sam ostao zapanjen nakon prve godine kolika je povezanost svih studenata na fakultetu, onih s prve s onim npr. s pete godine. Svi se znamo, svi smo tu zbog vjere, jedan je razlog, to nas povezuje. Kažem zbog vjere, tu mislim na vjeru u širem kontekstu. Naravno da svatko ima svoje razloge zašto je upisao taj faks, ali tih razloga, kad bi ih sve zajedno zbrojili, ne bi bilo mnogo.
Još jedna stvar, koja je zapravo bila povod ovome tekstu. Ne mogu se oterasiti dojma da teolgija ne može biti tipična znanost (ili znanost uopće). Znanost danas može biti bilo što što je uređeno sustavno i ima svoje kadrove i znanstvenike. Znanost o smrti recimo; postoji čak i fakultet za to, vjerovali ili ne. Što se točno tamo uči ne znam, mogu samo nagađati.
Ne znam, fakultet me još nije uvjerio da je teologija prava znanost. Stalno razmišljam o negativnoj teologiji koja tvrdi da se o Bogu ne može ništa reći budući da ne znamo što je. Postoje teorije i sve to ali Boga nitko nikad ne vidje, ni ču, kako da o njemu onda imamo cijelu znanost? Govoriti o Isusu Kristu je druga stvar, i svi kristološki (i isusološki) predmeti imaju velikog smisla. Hm, možda bi se teologija trebala zvati kristologija, budući da se sve ionako svodi na njega, na spasitelja, temelj i cilj teologije. Theos i logos mi ne daju baš nekog posebnog razloga da se njima bavim, ali Krist bome da.
Neću dalje pisat, mogao bi ovo postati dug tekst.... Mislim da će biti i drugi dio ovog teksta…
One God, one love!

Nisam veliki um, niti ću to ikad biti, barem se tomu ne nadam. Nisam veliki filozof, ni teolog. Ja samo slušam glas svoje savjesti i svog razuma. Ta savjest i razum me uvijek iznova iznenađuju svojom jasnoćom i točnošću, nepogrješivošću. Tko je taj glas u nama, tko je taj um u nama što nam upravlja stazama? Možda Bog, ne znam. Nisam neki veliki pristaša onih koji misle da znaju mnogo toga o Bogu. Ja o Bogu gotovo ništa ne znam, ali ono što znam jest da postoji, i to mi je dosta, zbilja jest. Filozofija i teologija Zapada se slažu u tome da Bog nužno mora biti jedan, inače nije bog. Pozivam se tu na Aristotela i njegovog nepokrenutog pokretača, i na sve kršćanske teologe kroz povijest koji nisu otpisani zbog hereze dualizma i sličnih zastranjenja. Svaka čast indijskom budizmu i sličnim religijama, ali njihove vizije božanstva nisu najlogičnije.
U ovoj priči nema previše mudrovanja. Ipak, najviše problema ljudima koji ne shvaćaju kršćanstvo predstavlja Sveto trojstvo. Kako se „odjednom“ jedan Bog pretvorio u tri?
I tu su stvari prilično jasne. Bog jest jedan, ali se on pojavljuje u tri dimenzije: bog, logos, čovjek. Logos je posrednik između Boga i čovjeka, to je Isus Krist. Ta tri bića postoje svaki za sebe, nisu eksplicitno jednaki, tj. ne možemo reći da je Duh Sveti Isus Krist, niti da je Isus Krist Bog. Oni se nalaze u tzv. justa poziciji, nešto kao ulje u vodi, jedno su ali su ipak odvojeni. Možda neke zbunjuje što sam napisao da Isus nije Bog. Ta tvrdnja je Biblijska, a ne moja. Isus nikada za sebe nije izričito tvrdio da je bog. Prolistajte Drugi zavjet i sami se uvjerite. Isusa su „pobožanstvenili“ teolozi zbog njegove univerzalne spasenjske misije. Da Isus nije bog onda on ne bi bio spasitelj svih ljudi, nego samo odabranih, kako su u Isusovo vrijeme neki i mislili. Ipak kaže sv. Pavao: „Nema više ni Židov, ni Grk...“, svi smo jedno u Isusu Kristu. On je spasitelj onoga tko ga prihvati kao spasitelja, neće on nikoga siliti da se obrati mada sv. Pavao nekad zna i oštro govoriti, prijetiti, da se svi moraju pošto poto obratiti, ali tako istuppa samo zto jer je zabrinut za spasenje svih ljudi.
Stari stav Crkve da izvan nje nema spasenja je napušten Drugim vatikanumom, gdje se u dokumentu o drugim religijama kaže da se spasenje može postići i u njima ukoliko netko, iako zbog svog neznanja o Isusu kao spasitelju, teži dobroti, poštovanju života i drugih ljudi.
To je, može se reći kao nekakav kompromis. Spasenje da, ali zbog neznanja. Napreduje Crkva laganim korakom u poniznosti što se naučavanja tiče. Vjerujem da je slijedeći na redu celibat, koji će se staviti na osobnu odluku svećenika, hoće li ga ili ne prakticirati.

Bog s vama!