Iskreno, neću napisati neki pobudni tekst, prilično sam frustriran nedavnim razmišljanjem i činjenicama koje su proizašle iz tog razmišljanja.
Za sve one koji ne znaju, ja sam student na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, tako da je sve gledano kroz naočale tog prostora.
Od prve godine su nas upozorili da se na fakultetu neće učiti vjera, nego teologija, i to kao znanost, tako da nema mjesta pobožnostima i sentimentalnostima. Dobro, tako je sve do sada bilo (sad sam treća godina), i vjerojatno će i dalje tako biti. Ima iznimaka naravno, profesora koji, po mome skromnom mišljenju, i previše sentimentiziraju na predavanjima, al´ dobro, njih je jako malo pa nije strašno. Dosta studenata upiše ovaj fakultet upravo jer se traže u vjeri, žele saznati što više i postati bolji vjernik. E, tu su dva predmeta kriva. Pravi je samo ovaj u kojem studenti žele saznati što više o vlastitoj religiji (iako nas uče da kršćanstvo nadilazi pojam religije). No, ni tu se baš ne proslavljaju oni koji žele saznati što više. Sve se svodi na osobno istraživanje. Na predavanjima i nije predstavljen neki sustavan nauk, svaka čast izuzecima, ali do sada ih je jako malo bilo (izuzetaka). Sve se svodi na popovanje, i ono što me možda i najviše smeta, a to je da svaki profesor hvali područje u kojem on radi kao da je najvažnije i najbolje, npr.profesor dogmatike misli da je dogmatika najvažnija, profesor ekumenizma misli da je ekumenizam najvažniji itd. Ovo su samo primjeri, ne činjenice. Još više me živcira što na fakultetu imamo predmete koji, ajmo reći, nemaju veze sa faksom, a pridaje im se ogromna važnost. To su npr. likovna kultura i hrvatski jezik. Zar nije malo čudno da na teologiji najviše studente muče takvi predmeti? Ili izborni predmeti, to je priča za sebe. Sram me priznati, ali mnogima je tako bilo ili će biti, da im uspjeh iz izbornih predmeta bude jako slabiji od uspjeha na ostalim kolegijima, koji stvarno jesu važniji (ipak postoji neka hijerarhija u važnosti, mada je izvrnuta).
No dobro, malo kritike na račun fakulteta. Da ne bi pomislili da je sve tako strašno tamo moram ga malo i pohvaliti. Ja imam iskustvo u studiranju na filozofskom fakultetu (filozofija i njemački) i znam kako je studirati na „laičkom“ fakultetu. To osim toga znam i po pričama svojih prijatelja koji studiraju na drugim fakultetima. Uspoređujući teologiju sa ostalim studijima čini mi se teologija kao bolji izbor od svega ostalog. Ja sam ostao zapanjen nakon prve godine kolika je povezanost svih studenata na fakultetu, onih s prve s onim npr. s pete godine. Svi se znamo, svi smo tu zbog vjere, jedan je razlog, to nas povezuje. Kažem zbog vjere, tu mislim na vjeru u širem kontekstu. Naravno da svatko ima svoje razloge zašto je upisao taj faks, ali tih razloga, kad bi ih sve zajedno zbrojili, ne bi bilo mnogo.
Još jedna stvar, koja je zapravo bila povod ovome tekstu. Ne mogu se oterasiti dojma da teolgija ne može biti tipična znanost (ili znanost uopće). Znanost danas može biti bilo što što je uređeno sustavno i ima svoje kadrove i znanstvenike. Znanost o smrti recimo; postoji čak i fakultet za to, vjerovali ili ne. Što se točno tamo uči ne znam, mogu samo nagađati.
Ne znam, fakultet me još nije uvjerio da je teologija prava znanost. Stalno razmišljam o negativnoj teologiji koja tvrdi da se o Bogu ne može ništa reći budući da ne znamo što je. Postoje teorije i sve to ali Boga nitko nikad ne vidje, ni ču, kako da o njemu onda imamo cijelu znanost? Govoriti o Isusu Kristu je druga stvar, i svi kristološki (i isusološki) predmeti imaju velikog smisla. Hm, možda bi se teologija trebala zvati kristologija, budući da se sve ionako svodi na njega, na spasitelja, temelj i cilj teologije. Theos i logos mi ne daju baš nekog posebnog razloga da se njima bavim, ali Krist bome da.
Neću dalje pisat, mogao bi ovo postati dug tekst.... Mislim da će biti i drugi dio ovog teksta…
One God, one love!
