Bog sluša Drum&Bass

ponedjeljak, 30.04.2007.

Sudnji dan-kad će?


Još jedno jutro, oko 7i30h, budim se na isti način već mjesecima: otvorim oči, pogledam kroz prozor u još ležećem stavu, gledam glupo u plafon par sekundi, odjednom se otkrivam desnom rukom i rapidno se stavljam u sjedeći položaj gledajući u pod i razmišljajući: pa dok ću se ja ovako buditi, već mi je dosadilo... Ne smeta mi što se budim svako jutro, to je prekrasno, nego me smeta način na koji se budim i ustajem. Kao da sam postao robot. Donekle mi to i odgovara ali...ali...Zamislite sad ovo, isti tekst: budim se, otvorim oči, pogledam kroz prozor u još ležećem stavu, gledam glupo u plafon par sekundi, odjednom se otkrivam desnom rukom i rapidno se stavljam u sjedeći položaj gledajući u pod i razmišljajući: pa dok ću se ja ovako buditi...ali kad bolje pogledam kroz prozor vidim krvavo sunce, planine tamo gdje ne bi trebale biti, vulkani izbijaju, lava teče, hitna vozila prenose mnogobrojne ranjene,helikopteri i kanaderi gase požare, vatrogasna vozila pokušavaju ugasiti požar blizu moje kuće, susjedi nariču i kukaju, djeca izbezumljeno plaču, ne znaju što se događa. Ja sam još u fazi buđenja i još mi se ništa od toga ne čini čudnim, mislim u sebi da je to san i pokušavam se malo razdrmati, iskolačio sam oči da bolje vidim ali prizori su isti...S osmjehom na licu govorim u sebi: „Apokalipsa...“.
Zvuči kao dobar kraj nekog romana. Može li ovo sve biti stvarnost? Može, zašto ne. To već jest stvarnost. Uzmimo da su kanaderi i helkopteri zvijeri što salijeću s nebesa, da su vozila hitne pomoći brze zvijeri što vrebaju progutati ljude u svoju utrobu...itd. itd. Što ako se apokalipsa već sada događa. Zar ne izgledaju helikopteri kao kakva čudovišta u viziji čovjeka koji je živio prije oko 2000. god. Tko zna što je sve vidio pisac Otkrivenja (grč. Apokalypsis) kad ga je Bog nadahnuo, koliko se uzbudio od svih tih silnih slika o kojima nije imao pojma što predstavljaju nego ih je samo vjerno prenosio za slijedeće generacije. Vjerujem da bi nam sve u detalje objasnio da to nije zbilja bio jedan izvanredan osjećaj koji graniči s našom predstavom mogućeg. Stavite se samo u njegovu kožu u tim trenutcima: zamislite da idete na putovanje 2000 god. unaprijed i da vidite slike koje nikad prije niste mogli ni zamisliti. Predmete kakvi se još ni u najluđem SF filmu nisu prikazali...Zamislite da ste toliko povlašteni da to doživite...Da li bi se vi mogli izraziti jednostavnim rječnikom o tome što ste vidjeli??? Kako dati ime nečemu za što nikad niste ni čuli a kamo li to i vidjeli?
Ovime sam samo želio objasniti zašto je Otkrivenje toliko slikovito i mistično djelo.
Ono jednostavno nadilazi čovjeka i sadašnjost i nitko ga danas ne može potpuno razumjeti. Znamo za silne pokušaje mistika i astronoma da predvide Zadnji dan, no nitko ne bi u pravu. Od velikog Parazelsusa i Nostradamusa do modernih milenarista koji mijenjaju datum svrašetka svako malo-jako uvjerljivo znanje kod njih..ha ha. Ali...ali...ipak postoji jedno proročanstvo koje bi moglo biti uvjerljivije od drugih...hm...Da, ne sjećam se njezinog imena ali on je Nostradamus, naime postoji jedna kršćanska mističarka i svetica čije se proročanstvo poklapa s Nostradamusovim (nisam siguran je li on u pitanju, davno sam to pročitao, upamtio sam samo ono glavno). Po tom proročanstvu Apokalipsa bi se trebala dogoditi za vrijeme „vladanja“ drugog, nakon sadašnjeg pape Benedikta XVI. oko 2030. god. Dakle još dvojica papa će bit nakon sadašnjeg, tako veli proročište.
NO, meni su draže ove Isusova i njih se treba držati:
„Zaista, zaista, kažem vam, dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvaci slušati glas Sina Božjega...“ Iv 5,25
I ona meni najdraža i najrealnija koja sva proročanstva od strane čovjeka baca u vodu:
„Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac.“ Mt 24,36
Tu Isus i za sebe kaže da ne zna kad će doći Zadnji dan...što više tražiti ako je tako...
Sve što mi trebamo jest da živimo u povjerenju u Oca i njegovu milost, da stavimo svoj život u ruke Isusa, da ga priznamo kao spasitelja i kao onog tko je umro da bi mi imali život vječni.
Isus je umro da bi mi imali vječni život, Isus- nitko drugi, ni Budha ni Krishna ni Shaka Zulu i što ja znam tko još...samo Isus. On je jedini dao život za čovjeka, mislim da je ta razmjena bila krajnje neprofitabilna ako ćemo iskreno, videći stanje kakvo je sada u vjeri kod naroda Svijeta. Da sam ja bio na Isusovu mjestu...ne znam baš bi li se složio s Ocem oko spasa ljudi...
To i jest ono što čini Isusa posebnim, on nije razmišljo samo ljudskim dijelom nego i božanskim...ma sve su riječi suvišne kad se On opisuje...I želim da gledate Sudnji dan kao sliku s početka ovog teksta!

NEXT: Ispovijed? Da li je trebamo, koliko je utjecajna?

- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.04.2007.

Nedjeljna propovijed- Pitanje Božje svemoći

Zlo. Tema svih tema, od Sokrata preko sv. Augustina, Tome Akvinskog, Kanta i Hegela do Rahnera, Ratzingera i ostale elite. Tema o kojoj se svi mozgovi svijeta slažu, tj. trebali bi se složiti jer je jedino moguće objašnjenje šokantno jednostavno.
1. Kao prvo treba reći ovu istinitu sablazan: BOG NE POSTOJI!
Na prvi izgled jako Nietscheovski- kao da je u pravu bio kad je rekao „Bog je mrtav“- no ta konstatacija je uvelike drugačija od ove moje da Bog ne postoji. O čemu se tu radi...
Svi znamo da stvari nastaju, dakle imaju svoj početak a sve što ima početak ima i kraj, to su dakle stvari i za njih kažemo da postoje. Ovdje možemo zaključiti da sve što postoji to i propada. Tako jednostavno možemo zaključiti da Bog ne postoji, kao što sve ostalo postoji nego...BOG JEST! On je sami bitak, On je taj koji drugima daje svrhu. E sad, budući da Bog jest (ali ne postoji) nameće se pitanje njegove moći. Da li je Bog sve-moguć? Tu ljudi obično pogrešno razmišljaju zamišljajući Božju svemoć kao apsolutnu moć nad svime. Zapitajte se da li je Bogu moguće da stvori biće moćnije od sebe?, da li je moguće da Bog stvori trokutastu kružnicu?, drveno željezo? itd., itd. Logično je odgovoriti da nije moguće- znači li to onda stvarno da Bog nije svemoguć? Sama riječ svemoguć daje odgovor- sve__moguć...
Bog ne može stvoriti ništa što je u suprotnosti sa samom naravi bića. Time se ne ograničava Božja moć već se samo naglašava da se svemoć, kao osobina božanskog bića, temelji u bitku a ne u nebitku. Trokutasta kružnica je dakle u suprotnosti sa samom sobom budući da se temelji na nečemu što ne postoji- što je time ne-moguće, na nebitku.
To opravdava, ajmo reći, Boga što postoji zlo u svijetu. Zlo je nebitak, ono je nedostatak dobra, u suprotnosti je sa samim sobom znači, te time Bog nema moći nad zlom jer je sušta suprotnost tome.
Sve ovo možda zvuči komplicirano pa da se ja vratim izvornom pitanju otkuda zlo.
Svakako ne od Boga, to smo riješili (jer je suprotnost bitku). Pitanje je ovo na koji svi veliki umovi povijesti daju isti odgovor. Odgovor je to koji je meni neizmjerno drag samo zato jer napokon ljudi priznaju svoju ograničenost...NE ZNAM!
Ne znam ja, ne zna sv. Augustin, sv. Pavao, Ratzinger, Rahner, Kant...nitko ne zna!
Ono što se jedino kao „zna“ jest, po Svetom pismu, to zašto se pojavilo zlo, no to je sasvim druga priča. Zbog slobodne ljudske volje zna se, koju je Bog dao ljudima kao dar a oni od toga stvorili jedno veliko ništa, da se tako izrazim.
Ne zna se dakle odakle dolazi zlo. Naravno ima i onih koji tvrde da znaju. Manihejci (sv. Augustin je bio u toj sekti više godina prije nego se obratio) kažu da postoje dva izvora, jedan dobar jedan loš, time je riješen slučaj...za njih možda...nama taj dualizam ne prija nikako jer se niječe sam pojam Boga (koji mora biti jedan). U tom ozračju imamo i heretika Marciona koji kaže da postoji Bog Starog zavjeta (koji je loš) i Bog Novog zavjeta (koji je dobar) itd.
Svi su oni pokušali dati objašnjenje kojeg zapravo nema.

Moje nekakvo razmišljanje je to da su ljudi stvorili zlo, kako ne znam, ali bih ja izvor zla stavio u ljude. Kad se sjetimo izvještaja iz Knjige postanka možemo vidjeti kako su prvi ljudi bilo iznimno moćni jer su bili savršena Božja slika te su time imali sigurno neke sposobnosti koje su se zagubile u ljudi tokom vremena. Izvještaji kažu da je Adam živio preko 900 god.
Naravno to nitko ne zna točno ali zašto to ne bi bilo tako. Zašto ne bismo mogli prihvatiti činjenicu da je čovjek u tolikoj slobodi koju je imao „rodio“ nešto novo. Možda je čovjek htio napokon nešto stvoriti u prkos Bogu koji im je zabranio jesti sa stabla spoznaje. Možda je čovjek, takav kakav jest danas, bio i tada- inatan, preponosan, preslobodan???
Možda se Bog preračunao s čovjekom i ovaj mu uzvratio na najgori mogući način...
Možda je čovjek makar samo nesvjesno stvorio to zlo i Bog nije mogao reagirati jer je ta nova sila u suprotnosti s Njim, možda je potom „ostavio“ čovjeka onakvim kakvim ga je stvorio- slobodnim. „Eto vam ljudi, sami ste tražili...“ Poslije vidimo ipak u Bibliji da Bog nije ostavio čovjeka nego ga je ponovo i ponovo pokušao spasiti. Najbolji primjer za to je priča o Noi. Bog je više puta pokušao spasiti čovječanstvo ali kad je uvidio da čovjek uvijek ostaje čovjek, sa klicom zla što ju je iznjedrio sam u sebi, rekao je sebi i nama: „Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kao što sam učinio.“ Post 8,21
Eto nešto i protiv onih koji navještaju potpuni kaos u Sudnjem danu...
Pa neka mi to bude tema za sljedeći put. Nadam se da sam barem malo pojasnio što Bog može a što ne može. U sferi bitka Bog može sve mijenjati i sve stvoriti ali ne može stvoriti nešto što je u suprotnosti sa samim sobom (okrugli kvadrat npr. )

P.S. ako lupam hereze, neka mi Bog oprosti...a ne Crkva, jer samo Bog zna što jest a što nije.

NEXT: Sudnji dan...kada i kako ili da li i zašto??? ?

- 17:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 27.04.2007.

Kako odgovoriti na poziv na redovništvo?

Pozdrav svima!
Ovaj put ću se držati one-kratko ali slatko...nije čovjek uvijek isto motiviran za pisanje...
Dat ću par jednostavnih uputa kojih bi se trebali držati svi vi koji želite ići putem redovništva.
Prvo što vam kažu jest da razgovarate sa svojim župnikom o tome... ja tu kažem NE!
Možda se čini čudno jer je logično da se obratite čovjeku koji je već u tome, pa valjda on zna najbolje...Poziv na redovništvo je uvijek nešto osobno, što znači da se razlikuje od čovjeka do čovjeka, uz to tko zna kakav je čiji župnik, možda je skroz nezainteresiran pa će vas uputiti na nešto što uopće nije za vas (znam slučajeve) pa ćete se u svemu tome izgubiti.
- Moj savjet je da dobro proučite redove koji vas zanimaju, kontaktirajte ih i pričajte s njima o tome, kako oni žive sada, koliko ih ima, što biste tamo mogli sve raditi, kako napredovati kod njih itd. Neki vas možda pozovu da dođete na par dana da iskusite njihov život- to je idealan način da vidite kako sve to funkcionira. Ne ustručavajte se otići kod više redova na „probu“ ma što drugi govorili, vi morate nći svoju vlastitu karizmu u nekom redu, mora se dogoditi „ono nešto“ pa da kažete „e, ovdje je meni mjesto“...Ako se i to ne dogodi onda planirajte dalje što sa životom ali čuvajte svoj poziv u sebi i dajte mu da se još razvija i možda vas onda nešto potajno navuče na jednu ili drugu stranu, u jedan ili drugi red.
- Sa roditeljima samo hrabro, bit će bura i oluja sa njihove strane ali se nedajte smesti, na kraju će svi to primiti kao nešto sasvim normalno. Ima i tu iznimaka ali zbilja se nedajte smesti u ovoj stvari jer je to samo vaš poziv, vaša stvar, ako nekomu to smeta onda je to njegov problem. Hrabro!
- Prvih tjedan dana će se činiti kao godine...ali vjerujte mi nakon tjedan ili 10 dana sve će biti drugačije. Svaki početak je težak pa i ovdje. Morate shvatiti da kad dođete u bilo koji sveti red da vam tu nitko ne želi nikakvo zlo, da se tu ne morate plašiti pogrešaka. Dajte drugima vremena da se naviknu na vas i oni će se veoma brzo naviknuti na vas.
- Ne morate glumiti da se jako pobožan čovjek...to nitko ne voli..budite jednostavni, onakvi kakvi jeste. Poštujte stariju braću a sa mlađima se pošalite da vide da niste ukočeni i da ne glumite ništa. Jako je važna ta otvorenost i iskrenost.

Evo, ovdje bih se zaustavio. Ima tu još mnogo stvari, njih ću drugom prilikom. Najvažnije je dakle da si uzmete dosta vremena za razmišljanje i konzultacije sa samostanima koje želite provjeriti.
Ako imate neka osobna pitanja možete mi pisati na pneuma@net.hr

NEXT: Božja svemoć? Otkuda onda zlo?

- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 25.04.2007.

Kako odgovoriti na Božji poziv?

Hvaljen Bog!
Kako već napisah u prijašnjem postu, na Božji poziv odgovaraju svi ljudi. Razlika je samo u intenzitetu odgovora. Ovdje je ipak riječ o jednom cijelom načinu življenja pa se ne može dati konkretan odgovor na taj poziv, nego se traži obraćenje srca i ćudi (conversio mori) koje traje cijeli život. Ta se činjenica isto mora prihvatiti- da je slijediti Božji put borba koja traje a ne trenutak koji prolazi. To posebno ipak osjećaju redovnički kandidati od kojih se traži da napuste svoj dom i način života. Oni se „odjednom“ nađu na vjetrometini gdje ih bura misli i težnja stalno baca amo-tamo. Koliko se god čovjek pripremio na taj način života on ipak ostaje iz dana u dan svjež i ne da mira. Kolika je onda razlika između prihvaćanja poziva na redovništvo i poziva „običnom“ čovjeku? Skoro pa nikakva. „Obični“ čovjek misli da je dosta ići u crkvu, davati milostinju i moliti beskonačan broj krunica pa da se prozove vjernikom kršćaninom...to me jako boli moram priznati. Takvu vrstu vjernika možemo vidjeti na tv-u svaki put kad nam prikažu nekog političara kako sjedi u prvom redu na Svetoj misi. Horde starih bakica u klupama mrmljaju Zdravomarije, crkva odjekuje, pobožnost cvjeta nema šta!
A čim bakica dođe kući viče takva prokletstva na susjeda što joj je pogazio tulipane da ga ni anđeli neće spasiti od tog prokletstva! Nadam se samo da ima više iznimaka što se toga tiče nego samo par njih. Da li su te bake odgovorile na Božji poziv? Ja ću se usuditi pa reći da nisu odgovorile. Te bakice su opet posebna priča kojoj se može posvetiti čak cijeli blog pa ću se ostaviti njih.
Kako izgleda onda pravi vjernik koji odgovara Bogu na Njegovo traženje?
Možda da navedem neke kreposti koje mora imati svaki kršćanin na pameti u svakoj sekundi svoga života: PONIZNOST, SKROMNOST, DOBROHOTNOST, BOGOBOJAZNOST i dr.
Mislim da su ove kreposti osnovne za nekog tko želi u miru živjeti s drugim ljudima. Sjetimo se samo Isusa i njegove savršene poniznosti kad se predao mrtav Majci u ruke, sjetimo se Marije i njezine poniznosti kad joj je anđeo došao navjestiti da ima roditi kralja. Eto Marija je možda i najbolji primjer kako odgovoriti na poziv Boga. Trebamo se pustiti da „padnemo“ u Božje ruke, imati povjerenje u Njega, čekati ga da dođe- ne čekati godinu dvije, čekati cijeli život, toliko Mu barem „dugujemo“ što nas je stvorio i što nam daje Sebe uvijek iznova. Znamo da Bog ponekad „kasni“ pa se zamislimo gdje je On više, zar postoji uopće kad me ovako muči svijet, a nigdje se ne naziru bolji dani???

„Suze su kruh moj danju i noću,
dok me svednevice pitaju: ´Gdje ti je Bog tvoj?´“ Ps 42,4
„Jer ti si, Bože, zaklon moj:
zašto me odbacuješ?“ Ps 43,2

Ova dva psalma su nastala baš iz tih ljudskih vapaja Bogu kad se čovjek pita da li ima smisla vjerovati Bogu, da li se nadati Njegovu dolasku i spasenju...Evo što kaže psalmist:

„U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!“ Ps 43, 5b

Zar nije očita ta blizina koju psalmist osjeća sa „svojim“ Bogom, zar nije očito to povjerenje!?
Pročitajte sami cijele psalme 42 i 43 i uvidite napokon da se u Boga samo trebamo uzdati i da će doći kad On vidi da je najbolje. Moramo ga čekati! Moramo stvoriti sami taj osobni, prisni odnos s Bogom. Gledati Boga kao pravog oca, gledati na Njega kao jedinu pravu zaštitu od svega zla, gledati ga kao da je svjetlo u nama samima i u drugima, vidjeti ga i prepoznati ga u drugim ljudima...Ja se nekad znam zagledati u neku osobu koju ne poznajem (a da me ne vidi ha ha, još će reć da sam neki luđak) i svim snagama želim vidjeti Krista u toj osobi i uvijek ga vidim bez obzira tko ta osoba bila. VIDJETI Krista u DRUGIMA! Ta mala meditacija na putu uvijek ima dobar utjecaj na nas i našu vjeru. Znam isto da je teško vidjeti Krista u ljudima koji su nam nanijeli zlo u životu. Ne traži se tu da ga zagrlite i da budete s njim bliski kao s najboljim prijateljem, nego vidite Krista u njemu a njega kao Marka, Antu, Sanju zaboravite, zaboravite ime i njega a gledajte ono dobro u njemu, gledajte Boga. Držite distancu, ništa drugo...

Evo završit ću za sada, pisat ću još tome jer je opširna tema. A sada prelijepi izvadak iz Mateja 24,29-31:
„Odmah poslije nevolje tih dana
sunce će pomrčati, mjesec neće sjati,
s neba će zvijezde padati i nebeska
zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji;
tada će proplakati sva plemena
na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega
gdje dolazi na oblacima nebeskim s
velikom moći i slavom. I on će poslati
anđele svoje s glasnom trubom
da skupe izabranike njegove od četiri
vjetra, od jednoga kraja nebesa do
drugoga.“

Koja je riječ ovdje najvažnija? Pročitajte u miru...meditirajte, uživajte...
Ljubljeni ste braćo i sestre u Kristu, ljubljeni ste od Boga!


NEXT: Bog me zove u redovnike/redovnice. Kako se nositi s time?

- 11:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2007.

Zvanje? Božji poziv ili samo ljudska težnja za beskonačnim?

Pozdrav svima!
Evo napredujem pomalo i u blogiranju, ako uopće postoji taj glagol..
Rekoh da ću pisati malo o Božjem pozivu..tako neka i bude.
Započeti ću svojim primjerom jer mi je najpoznatiji naravno. Već sam rekao neke osnovne stvari, kako je došlo do toga al sad ću malo proširiti sve to.
Najjednostavnije rečeno kako je došlo do toga da se podam Bogu jest ovaj izraz: tko traži taj i nađe! Kod mene je tomu prethodio ipak jedan, ne toliko mističan, događaj ali je svakako neobjašnjiv. U prvom razredu srednje škole bio sam kao i svi freshmeni na početku tog ludog razdoblja-lud i zbunjen. Bio sam potajni psovač isključivo Boga. Da, zvuči čudno...O čemu se radi-ja i frend s kojim sam sjedio natjecali smo se tko će „ljepše“ opsovati Boga i sve moguće svece i svetice, vjerujte mi (neka mi Bog oprosti) bio sam nenadmašan.. Ja i frend, on tu nije ništa kriv nek se zna, preko sata bi toliko psovali da to zaista nije bilo normalno ni u kom smislu. Imao sam neki čudan osjećaj u nekom skrivenom kutu glave da to sve nije bilo dobro ali se nisam time zamarao. Što se potom dogodilo ne mogu ni sam još shvatiti. Jednog sasvim običnog „psovačkog dana“ hodao sam gradom prema doma i u jednom trenutku pogledam oko sebe i u nebo i zastanem...svijet je stao, vrijeme je stalo...Nisam mogao izustiti ni riječi od osjećaja koji me je tada preplavio..U tom jednom trenutku shvatio sam koliko sam griješio, shvatio sam koliko sam glup bio, shvatio sam da sam grešan...Samo sam zaplakao.
U slijedećem trenutku bio sam toliko sretan!- sad zamislite taj mix osjećaja grešnosti i oslobođenja u istom trenutku!- da, teško za zamisliti... Nastavio sam hodati s ogromnim osmjehom na licu i s radošću kakvu još nikad nisam osjetio. Zaista nevjerojatan osjećaj!
Sjetim se ponekad onog izrijeka sv.Augustina „O sretna grijeha...“. Upravo sam to doživio, shvatio sam da grijeh prethodi radosti kao što tama prethodi svjetlosti...Čovjek mora biti najprije u tami da bi spoznao što je to svjetlost.
Taj sam događaj uzeo kao početak svoje misije koju mi je Bog naumio. Pod misijom ne želim da se shvati kao da mislim da ću je učiniti nešto veliko u ovo životu (nikad se ne zna)...Služiti Bogu već je najveće što se može dogoditi! Sve što radimo u našu ili tuđu korist bez da ikoga oštetimo time je veliko djelo...biti vodoinstalater ili kirurg isto je jer je svijet tako uređen da nam obojica trebaju..i kirurgu će nekad zaštopat cijevi u kući a koga će tada zvati da mu pomogne- zna se.
Božji poziv je tako opsežna tema da već sad mogu reći da ću je produljiti na još jedan post.
Nego da nastavim.
Čovjek je fizičko-duhovno biće i stoga teži tim dvjema stvarnostima. Postoji taj, kako Njemci kažu, Weltschmerz ( recimo „bol svijeta“ ) kojeg osjećaju ljudi koji su si uzeli toliko slobode pa da razmišljaju o sebi i svijetu . Ta bol može biti prisutna u ljudima nesvjesno, uglavno je to tako. Čovjeka nešto muči, ne osjeća se dobro u ovom svijetu ma koliko on bio zadovoljan svime što tu radi. To je ta „svjetska bol“ ili bol svijeta. Čovjek teži nečemu više, nečemu boljem. On, Ti, težiš za vječnošću koja te samo čeka da je uzmeš već sada u svoje naručje. Odgovr na tu vječnost jest odgovor na Božji poziv! Tako jednostavno? Ili nije?
Tko odgovara na Božji poziv? Svećenici i redovnici/redovnice? NE- veliko ne! NA BOŽJI POZIV MOGU ODGOVORITI SVI LJUDI! To se napokon mora shvatiti! Dosta je bilo da se na svećenike gleda kao da su povlašteni od Boga u svojim reverendama (svećenička halja).
Nisu oni sveci! Sjećam se samo priča o tome kako se na franjevce gledalo u Hercegovini- što oni kažu to je bio zakon. Dobro, bili su rijetki školovani ljudi u to doba ali su ih ljudi ili oni sami, uznijeli na tron svetaca kojim se ništa ne smije prigovoriti...Što danas imamo ot toga? Imamo njihovu bahatost jer se promijenilo mišljenje o njima (donekle, nije kao prije dakle), puni su frustracija i samo „popuju“, daju lekcije, no ljudi više ne slušaju kao prije. Ne mogu ih ja samo tako pljuvati, poštujem ih ali govorim istinu kako je ja vidim. Naravno da ima iznimaka, hvala Bogu na tome ali su rijetkost i to je velika šteta.
U povijesti možemo vidjeti da kad je god Crkva bila bogata i ne potlačena tada je imala i najviše problema, što sa svećeničkim kandidatima što sa politikom i državom. Mogu reći da je i sada tako, barem što se kandidata za svećenike tiče-poznato je da je opća kriza u svijetu što se toga tiče, osim u Africi gdje sve cvijeta (bravo Afrika!?).
Eto mislim da ću stati danas tu...
God bless!

NEXT: Božji poziv? Svačiji ili samo povlaštenih? Kako odgovoriti na poziv?

- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.04.2007.

Nastavlja se, nastavlja...

Ave svima koji ovo čitaju!
Gdje sam stao... Na mislima o Njoj..
Pa da, tako to ide, čovjek se zaljubi kad tad u životu a mene je snašlo prilično rano i prilično teško. „Pao“ sam u prvoj rundi srednje škole i držalo me sve do, mogu slobodno reći, maločas. Kad se čojek odluči ići „Božjim putem“ onda mu žene nisu više toliki problem. Ostanu problem dakle, to je poanta, ali ipak ne kao prije. Smatram da je osjećaj pobožnog najljepši i najuzvišeniji osjećaj koji čovjek može doživjeti. Na stranu i ljubav prema voljenoj osobi i sve tmu slično..ono što ja osjetim kad se udubim u Boga ne može se mjeriti ni sa čim.
Od srca preporučam vjeru svima koji žele doživjeti nešto mistično. Želim reći da nije potrebno tražiti neke voodoo seanse, dozivanje duhova ili što ja znam što sve ne da bi se doživjelo jedno mistično iskustvo. Ne treba ni osuđivati ljude koji se tomu daju jer je normalno da čovjek ide u drugi svijet tražiti „nešto više“ jer je čovjek po nravi biće s drugog svijeta-Božjeg svijeta, i k tomu svijetu čovjek stalno, svjesno ili nesvjesno, teži. Stvar je samo u tome da se čovjek treba pozitivno usmjeriti a ne lutati svijetom koji je za ljudski mozak još neshvatljiv, pa stoga može biti i jako štetljiv. Znam primjere ljudi koji su tražili pomoć od svećenika nakom seanse dozivanja duhova. Navodno im se cijeli život preokrenuo i nisu mogli naći mir ma kako se trudili, čuli bi glasove, imali noćne more, u njima bi se rodila odioznost spram sakralnom...sve su to nuspojave do kojih dolazi stoga jer ljudski um nije sposoban prihvatiti drugu stvarnost, to je moć za koju su ljudi izgubili smisao. Kad bi pogledali natrag na staru egipatsku kulturu vidjeli bi da su ljudi tada bili jako povezani sa onostranim ( danas se uprno tvrdi da su imali veze s izvanzemaljcima- i da i ne ja bih rekao ako pod vanzemaljcima vidimo božja bića). Postoje dva tabora oko pitanja da li je civilizacija odonda išla unatrag ili unazad što se tiče razvoja.. Jedni kažu (dijelim to mišljenje) da je civilizacija nazadovala u smislu vezanosti sa onostranim i psihičkim/fizičkim moćima, a da je napredovala u kibernetici i proizvodnji naoružanja...Ne može se reći da je današnja kultura napredovala u tehnologiji, jer, kako objasniti da danas nijedan čovjek na planeti ne zna kako replicirati piramide ili Stonehenge u uvjetima kakvi su tada bili (bilo je nekih pokušaja ali se uvijek na kraju u eksperimentu podaju nekim modernim alatima i tehnikama).
Dobro...
Još par riječi o meni...sad sam student na Kbf-u (Katolički bogoslovni fakultet)u Zagrebu.
Studij pomalo ide, ja se još trzam s mislima što trebam i kako to trebam učiniti.
Previše je planova za budućnost no uzdam se u Providnost...
Ne znam da li da nastavim u ovom biografskom tonu ili ne, nekako se osjećam sebično kad ovo sve pišem ali blog je moj pa neka bude kako jest. Uostalom, zar nije „obični“ čovjekov život najzanimljiviji?! Od koga je najbolje učiti nego od primjera drugih!

Ajde neka ostane na ovomu za danas.

NEXT: zvanje? Božji poziv ili ljudska nesvjesna patnja za beskonačnim domom?

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.04.2007.

Tko sam ja?

Tko sam ja?
To je pitanje na koje i sada tražim odgovor ali, bez filozofiranja, mogu ipak reći one osnovne stvari o sebi za koje samo opet smatram da su istinite ( provjeri djelo „Pokojni Mattia Pascal“ ). Neću ipak reći svoje ime i prezime radi „dušmana“...šalim se, zbog skromne anonimnosti ipak. Rođen sam prije 22 godine u jednom malom njemačkom gradiću ali nisam gore živio, život sam proveo u jednoj susjednoj državi Hrvatske. Nakon završetka gimnazije pokušavam upisati psihologiju u Zadru no ipak uspijevam upisati filozofiju i njemački na kraju. Otac mi je naime iz jednog sela „blizu“ Zadra ali mi roditelji žive izvan Hrvatske te sam ostao sam u svojoj kući. Tu sam, mogu slobodno reći, proveo svoj novicijat i postulaturu. Rastao sam pomalo kroz taj studij filozofije te se na kraju javila ona misao o tome kako bi savršeno bilo da ja mogu služiti vječnomu Bogu ko što su to činili mnogi sveci i svetice. Čitao sam i o Budhi, Krishni, Pitagori i svim ostalim ljudima koji su odlučili krenuti stopama nečeg tajnovitog i vječnog, mističnog i snažnog...bio sam oduševljen tom mišlju. Ali kako to sprovesti u djelo..?
Počeo sam meditirati navečer, onako sam u kući, tražio sam pomoć Svevišnjeg. Nisam ga molio „daj mi ovo, daj mi ono“ nego sam Mu stalno, a i danas to ponavljam svaki dan, govorio: „Bože ti si me stvorio i na Tebi je da učiniš što si za mene naumio, ja ću samo slijediti Tvoj glas.“ S vremenom se činilo jasnijim...Moram! ovdje naglasiti da molitva nije neprekidno moljenje krunice, vječno ponavljanje Zdravomarija, to je automatizam koji ne vodi nigdje. Ne kažem da je to loše ali prava molitva je ona skrušena: „A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti...“ Mt 6,6 ( brojeve lako zapamtiti J ). Molitva nija daj mi ovo, daj mi ono... Stvar je u tome da se predamo Ocu kao što se Isus predao „U ruke Tvoje Gospodine predajem duh svoj.“ No dobro.
Gospod mi je rekao da se obratim župniku i da idem u Red manje braće (franjevci). I bio sam svega dva mjeseca... Imao sam osjećaj kao da sam došao u hotel s pet zvjezdica, imao sam sve, skoro bolje, nego doma. To je jedna od mojih tema za ovaj blog o kojoj ću pisati. Nadao sam se pokori kakvu vidimo kod sv.Franje no našao sam samo debeljuškaste fratre koji su stalno dobre volje i stalno se šale. Možda sam i ja sam mogao nešto više učiniti ali kad se čovjek razočara na početku teško da se vrati prvotno oduševljenje svim time. Tako sam nakon dva mjeseca odlučio pristupiti jednom drugom redu- Red sv. Benedikta. Moram priznati da sam se ugodno iznenadio svime što sam doživio kod njih, pozitivno naravno. I oni su ipak izgubili onaj prvotni žar sv. Benedikta ali su ipak bili dosta stroži od franjevaca,zapravo točno meni po mjeri... I bilo je fantastično s njima ali malo pomalo, počelo me svašta smetati...naime, shvatio sam da su oni prilično ograničeni samo na samostan, nemaju nekog posebnog apostolata u svijetu, tj. u nas. njih je samo šest članova sada a samo opat ide van samostana zarađivati novac kojeg ipak nemaju napretek kao franjevci. Na početku svog poziva bilo je jasno kao dan da želim živjeti povučenim životom i izgleda da su bendiktinci bili idealno mjesto za to. No Bog mi je i dalje „dodijavao“... Stvorio je u meni pravu uzavrelu krv za apostolatom, za širenjem vjere, za aktivnost, za radost druženja s običnim ljudima...I sada teško mi je povjerovati kako se od jednog, ekstremno povučenog mladića, stvorio jedan čisti sangvinik...Po cijele dane znam provesti u mislima kako da ostvarim svoje „lude“ planove koje imam od Boga. Pitam se ponekad gdje se izgubio onaj romantičar, koji povučen u svoje misli, razmišlja o ljubavi i žudnji za ženom...Gdje je nestao pjesnik koji je provodio sate i sate u noći pišući pjesme za Nju... I to je sada jedna posve druga priča...
Ovo bi bilo to za danas... Nastavak sutra...Laka vam noć ili ugodan dan!

- 23:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 21.04.2007.

The početak...

Crux sacra sit mihi lux...rekao bi sv. Benedikt.
To piše i na jednom dijelu njegova poznatog medaljona kojeg,
usput rečeno, kontroverzni glazbenik Thompson, izvrsno reklamira.
Smeta mi jedino to što ljudi nemaju pojma što taj medaljon predstavlja,
tj. što znače svi ti latinski izrazi što ih nalazimo na njemu.
Ja ću evo sad parafrazirati što to na njemu piše ne bi li ga bar netko nosio
a da zna što on kazuje:
- u sredini je dakle križ na kojemu vodoravno kaže otprilike ovo: nikad
mi sotona neće biti vodič, a okomito imamo riječi sa početka ovog teksta,
što bi u prijevodu značilo: sveti križ moje je svjetlo.- velika slova koja stoje kraj križa znače: križ svetoga oca Benedikta
- u kružnom dijelu ove strane medaljona napisana je, ajmo reći, egzorcistička
formula, budući da govori o tjeranju sotone: odlazi sotono, ne predlaži meni
svoje taštine, zlo je to što mi nudiš, ispij sam svoj otrov.
S druge strane medaljona je slika sv. Benedikta koji u desnoj ruci drži križ
a u lijevoj svoju regulu (pravila). S jedne strane vidi se i kalež, a s druge gavran
ili vrana. Iznad njih ponovno nalazimo natpis: križ svetoga oca Benedikta.
U kružnom dijelu ove strane imamo natpis koji kaže: budimo u trenutku
naše smrti ojačani njegovom prisutnošću.
Moram napomenuti da interpretacije variraju što se tiče prijevoda ovih formula ali
sadržajno se nikad ne mijenja ništa.
Evo neka ovo bude kao mali uvod u moj blog.

O čemu će ovdje biti riječ? Zasigurno već slutite...nešto opet dosadno i pobožno...
Pobožno nikad nije dosadno u očima vjernika, stoga, ako nisi vjernik vjerojatno
će ti ovo biti još jedan blog koji više nikada nećeš namjerno posjetiti. To ostavljam
tebi na volju. Uostalom ovo pišem ne da bi se tebi svidjelo to što pišem nego da
ostavim trag svjetla na ovoj sferi koji može osvijetliti neke vaše nedoumice i pitanja,
ako ih bude...
Želim govoriti o religijama, napose o kršćanstvu, posebno ću se osvrćati na svete
redove (muške) u katoličanstvu pa će biti govora i o franjevcima, dominikancima, benediktincima, općenito o monaškim redovima, o problemima u kojima se oni
sada nalaze...

Govorit ću o Bogu i kako živjeti, nesputano i BEZ straha, život kakav On hoće
da živimo. Ne govori se tu o zakonima i zapovijedima. Ne ubij! Svi znamo i bez
Biblije da je zlo ubiti drugu osobu, no da li se samo fizički može ubiti nekoga?
Ne, i to sigurno znate već i bez mene. To je samo jedan primjer kako možemo
tumačiti zapovijedi. Bit će govora i o Bibliji kao knjizi Boga i čovjeka. Što nam ona
danas znači, što poručuje u ovom tehničkom društvu.
Bit će govora i o mistici religija, čudnim obredima i mističnim događajima i ljudima.
Sjetimo se samo stigmi, levitacija, egzorcizama, ukazanja i svega drugog. Naravno
tu se automatski mora uključiti i parapsihologija i psihologija.
Uglavnom, htio bih da ovaj blog posjećuju ljudi dobre volje i oni koji su otvoreni za
pozitivne sugestije, koji su otvoreni za mijenjanje svoje religioznosti u pozitivnom
smjeru. Ne umišljam sebi da sam nekakav pneumatik ili mističar, ja sam samo čovjek
koji želi pomoći drugima da gledaju svoju vjeru na drugi, bolji način...
Kritičari će se uvijek naći, bez njih nema svijeta danas.
Neka ovo bude dosta za prvi put... Tko mnogo priča postaje sumnjiv... Adieu!

NEXT: Tko sam ja? Što ja to glumim? Što si ja to umišljam? Poezija???

- 17:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #