Hvaljen Bog!
Kako već napisah u prijašnjem postu, na Božji poziv odgovaraju svi ljudi. Razlika je samo u intenzitetu odgovora. Ovdje je ipak riječ o jednom cijelom načinu življenja pa se ne može dati konkretan odgovor na taj poziv, nego se traži obraćenje srca i ćudi (conversio mori) koje traje cijeli život. Ta se činjenica isto mora prihvatiti- da je slijediti Božji put borba koja traje a ne trenutak koji prolazi. To posebno ipak osjećaju redovnički kandidati od kojih se traži da napuste svoj dom i način života. Oni se „odjednom“ nađu na vjetrometini gdje ih bura misli i težnja stalno baca amo-tamo. Koliko se god čovjek pripremio na taj način života on ipak ostaje iz dana u dan svjež i ne da mira. Kolika je onda razlika između prihvaćanja poziva na redovništvo i poziva „običnom“ čovjeku? Skoro pa nikakva. „Obični“ čovjek misli da je dosta ići u crkvu, davati milostinju i moliti beskonačan broj krunica pa da se prozove vjernikom kršćaninom...to me jako boli moram priznati. Takvu vrstu vjernika možemo vidjeti na tv-u svaki put kad nam prikažu nekog političara kako sjedi u prvom redu na Svetoj misi. Horde starih bakica u klupama mrmljaju Zdravomarije, crkva odjekuje, pobožnost cvjeta nema šta!
A čim bakica dođe kući viče takva prokletstva na susjeda što joj je pogazio tulipane da ga ni anđeli neće spasiti od tog prokletstva! Nadam se samo da ima više iznimaka što se toga tiče nego samo par njih. Da li su te bake odgovorile na Božji poziv? Ja ću se usuditi pa reći da nisu odgovorile. Te bakice su opet posebna priča kojoj se može posvetiti čak cijeli blog pa ću se ostaviti njih.
Kako izgleda onda pravi vjernik koji odgovara Bogu na Njegovo traženje?
Možda da navedem neke kreposti koje mora imati svaki kršćanin na pameti u svakoj sekundi svoga života: PONIZNOST, SKROMNOST, DOBROHOTNOST, BOGOBOJAZNOST i dr.
Mislim da su ove kreposti osnovne za nekog tko želi u miru živjeti s drugim ljudima. Sjetimo se samo Isusa i njegove savršene poniznosti kad se predao mrtav Majci u ruke, sjetimo se Marije i njezine poniznosti kad joj je anđeo došao navjestiti da ima roditi kralja. Eto Marija je možda i najbolji primjer kako odgovoriti na poziv Boga. Trebamo se pustiti da „padnemo“ u Božje ruke, imati povjerenje u Njega, čekati ga da dođe- ne čekati godinu dvije, čekati cijeli život, toliko Mu barem „dugujemo“ što nas je stvorio i što nam daje Sebe uvijek iznova. Znamo da Bog ponekad „kasni“ pa se zamislimo gdje je On više, zar postoji uopće kad me ovako muči svijet, a nigdje se ne naziru bolji dani???
„Suze su kruh moj danju i noću,
dok me svednevice pitaju: ´Gdje ti je Bog tvoj?´“ Ps 42,4
„Jer ti si, Bože, zaklon moj:
zašto me odbacuješ?“ Ps 43,2
Ova dva psalma su nastala baš iz tih ljudskih vapaja Bogu kad se čovjek pita da li ima smisla vjerovati Bogu, da li se nadati Njegovu dolasku i spasenju...Evo što kaže psalmist:
„U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!“ Ps 43, 5b
Zar nije očita ta blizina koju psalmist osjeća sa „svojim“ Bogom, zar nije očito to povjerenje!?
Pročitajte sami cijele psalme 42 i 43 i uvidite napokon da se u Boga samo trebamo uzdati i da će doći kad On vidi da je najbolje. Moramo ga čekati! Moramo stvoriti sami taj osobni, prisni odnos s Bogom. Gledati Boga kao pravog oca, gledati na Njega kao jedinu pravu zaštitu od svega zla, gledati ga kao da je svjetlo u nama samima i u drugima, vidjeti ga i prepoznati ga u drugim ljudima...Ja se nekad znam zagledati u neku osobu koju ne poznajem (a da me ne vidi ha ha, još će reć da sam neki luđak) i svim snagama želim vidjeti Krista u toj osobi i uvijek ga vidim bez obzira tko ta osoba bila. VIDJETI Krista u DRUGIMA! Ta mala meditacija na putu uvijek ima dobar utjecaj na nas i našu vjeru. Znam isto da je teško vidjeti Krista u ljudima koji su nam nanijeli zlo u životu. Ne traži se tu da ga zagrlite i da budete s njim bliski kao s najboljim prijateljem, nego vidite Krista u njemu a njega kao Marka, Antu, Sanju zaboravite, zaboravite ime i njega a gledajte ono dobro u njemu, gledajte Boga. Držite distancu, ništa drugo...
Evo završit ću za sada, pisat ću još tome jer je opširna tema. A sada prelijepi izvadak iz Mateja 24,29-31:
„Odmah poslije nevolje tih dana
sunce će pomrčati, mjesec neće sjati,
s neba će zvijezde padati i nebeska
zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji;
tada će proplakati sva plemena
na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega
gdje dolazi na oblacima nebeskim s
velikom moći i slavom. I on će poslati
anđele svoje s glasnom trubom
da skupe izabranike njegove od četiri
vjetra, od jednoga kraja nebesa do
drugoga.“
Koja je riječ ovdje najvažnija? Pročitajte u miru...meditirajte, uživajte...
Ljubljeni ste braćo i sestre u Kristu, ljubljeni ste od Boga!
NEXT: Bog me zove u redovnike/redovnice. Kako se nositi s time?
Post je objavljen 25.04.2007. u 11:11 sati.