Bog sluša Drum&Bass

Ništa posebno za vas danas. Htio bih samo reći par riječi o reformaciji koja se dogodila u 16. stoljeću, koja je jedan od najznačajnijih događaja u crkvenoj povijesti. U biti hito bih se osvrnuti na lik, toliko omraženog, Martina Luthera, za kojeg kažu da je bio pokretač cijele reformacije. E pa, kako to već kod mene biva, suprotstavljam se tom mišljenju. Luther je samo imao hrabrosti reći i uraditi ono za što drugi nisu imali hrabrosti. Crkva se u tom vremenu ionako nalazila u teškoj situaciji, što zbog simonije (kupovanja crkvenih usluga, plaćanje ispovijedi npr.), što zbog pokvarenosti papinstva i višeg klera. Luther je sve to vidio onako kako je trebao vidjeti, a ne kroz naočale nadležnih. Usudio se poslati protest biskupima na situaciju u Crkvi. To su one famozne Lutherove teze, koje je navodno zabio na vrata Witenberške katedrale, što je opet izmišljotina, mit. Luther nije bio nikakav manijak koji je išao nametati svoj nauk silom, što se pak ne može reći za Calvina koji je nikao iz reformacije (ovaj je nametnuo svoju vjeru kao državni zakon, i kažnjavao smrću one koji bi živjeli nemoralno, ili one koji bi vrijeđali Boga). Crkva je u tom vremenu vapila za promjenama ali nitko ih nije bio sposoban izvesti, natezali su se tamo amo...kao da su kakve lijenčine. To je vrijeme i velikog Erazma Roterdamskog. On je pak bio pokretač novog pokreta biblicizma, gdje se Biblija uzdizala napokon na mjesto gdje je zaslužila. Od Erazma je poteklo ono geslo Luthera „sola scriptura“, gdje se Bibliju uzima kao vrhovni autoritet svih dogmi i nauka Crkve. Luther je ipak zbog svoje neshvaćenosti postao na kraju uobražen i pokvaren vičući na Crkvu da je bestidnica a papa da je sam Antikrist. Nije ni čudo, mogu reći da bi i ja tako reagirao da sam se našao u njegovom vremenu. Moram ovdje podsjetiti opet na riječi velikog crkvenog oca Ireneja, koji je jedan od rijetkih koji će za Crkvu reći da je ujedno i grešnica i svetica. Protestantizam je nikao dakle iz same Crkve, nije osobno djelo Luthera. Protestantizam je djelo uvjeta u kojim se Crkva našla. Iz tog ludila izašla su tri velika reformatora: Luther, Zwingli i Calvin. Ono što je različito kod ove trojice jest gledanje na uređenje Crkve i nauka o sakramentima. Luther je ostao na mišljenju da je Krist stvarno prisutan u euharistiji, Zwingli kaže da je krist samo simbolično tu, a Calvin da je Krist samo duhovno prisutan. Sva trojica su, što je zanimljivo, htjela ukidanje celibata. Kako i ne bi kad su vidjeli da same pape daju crkvene dužnosti svojim sinovima i rođacima... Ipak, reformacija je sretan „završetak“ našla u jednom od najvažnijih kocila u Crkvi uopće- Tridentski koncil, koji je opet pun glupavih događaja. Falilo je samo malo zrno da bi se ujedinili protestanti i katolici....ali opet, zakazali su i jedni i drugi. Katolici su bili spremni prihvatiti uvjete protestanata ali, ali...
Eto, na brzaka i nesistematski sam izrekao par istina o reformaciji. Nadam se da ću jednom uhvatiti vremena da to malo pobliže obradim. To i Tridentinum bi valjalo obradit. Što je sve odlučeno na njemu i zašto. Što je bilo dalje.
Dragi moji...pozdravljam vas. Ispiti se bliže kraju tako da ću imati i viška vremena za pisanje ubuduće. Bog s vama!

Hvaljen Bog!
Evo, donosim i drugi dio o islamu. Bit će riječi o dogmatici, misitici i sektama.
Pa da krenem odmah od dogmatike. Prvo što moramo tu znati jest to da Muhamed nije bio nikakav teolog, on je bio prorok, sluga Božji, koji je donosio vjeru svom narodu. Kako i u kršćanstvu tako i u islamu, dogodio se susret sa helenskom kulturom u kojoj su glavnu riječ vodili filozofi. To je zahtijevalo od islama da obrane svoju vjeru pred „razumnim“ filozofima.
Prva na listi tema rasprave je bilo učenje o preodređenju ili predestinaciji (qadar). Da su ljudi predestinirani, tj. da im je sudbina zapečaćena i da se ne može mijenjati nikakvim dobrim ili lošim djelima, tvrdili su džabriti. Njima nasuprot su bili qadriti, koji su ljudima dopuštali mogućnost da svoja djela čine prema vlastitoj volji. U tu zbrku umiješali su se mutaziliti („odijeljeni“- jer se nisu priklonili ni jednoj ni drugoj strani nauka o predestinaciji). Oni su bili kao neka vrst racionalista, što je naravno bilo prikladno za razvijanje plodnog dijaloga sa filozofima. Tri su glavna nauka kod njih: 1. odbacuju da Bog ima atribute (on jest mudar i svemoćan ali ne posjeduje mudrost i svemoć kao atribute, jer ne moguće je da pokraj Boga još nešto postoji, to bi štetilo njegovom jedinstvu), 2. Kur´an nije vječan, ne postoji neki vječni Kur´an na nebu (jer da postoji to bi opet značilo da pokraj Boga postoji još nešto, a to je ne moguće), 3. nijekali su predestinaciju (suprotno je s Božjom pravednosti da čovjeka predodredi i time mu oduzme slobodu djelovanja). Ovaj nauk bio je jedno vrijeme usvojen kao služben, poslije su mutazilite ipak progonili kao krivovjerce. Danas je služben ovaj nauk: Bog je vječan i njegova svojstva pripadaju odvijeka njegovom bivstvu, Kur´an je vječan i nestvoren, Bog određuje i stvara ljudska djela- čovjek samo to ili prihvaća ili odbija, te se time odlučuje sam ili za kaznu ili za vječnost.
Mistika. Kao i u svakoj religiji, tako su se i u islamu pojavili askete, pobožni ljudi, koji su se odricalisvijeta i slave radi prave spoznaje i pravog života. Ti pustinjaci oblačili su se u odjeću od grube vune, kojase zove suf, te su po tome dobili i ime sufi. Po tome je cijeli pokret misticizma u islamu dobio ime sufizam. Nabrojit ću samo neke mistike i njihov mistički nauk.
Najistaknutija žena u islamu zove se Raabia al-Adawiya. Ona je asketa i sebe smatra prvom predstavnicom čiste Božje ljubavi koja, ne pitajući za nagradu ili kaznu, radi samo iz ljubavi. Njezina je ljubav prema Bogu bila tolika da sebi nije dozvoljavala nikakvu ljubav prema nekom proroku. Tu su se obrušili pravovjerci na nju tvrdeći da je ljubav moguća samo između jednakovrsnih bića. Muhasibij „onaj koji izvršuje samoiskušavanje“ propovijeda, sukladno sa Isusom, da je potrebno umrijeti prije smrti. To znači da se trebamo osloboditi svijeta, i time bi već osigurali raj za sebe. Bajazid al-Bistami prvi ukazuje na pojam nestajanja u Bogu (fana), što je meni osobno isto palo na pamet dok sam se bavio intenzivno spoznajom Boga. Spomenut ću još poznatog al-Ghazzalia, čije se djelo „Osloboditelj od zablude“ uspoređuje sa Augustinovim Ispovijestima. Islam poznaje i redovništvo. Redovnici se nazivaju derviši (perzijski „siromašan“ ili „prosjak“). To su učenici koji su se okupljali oko sufija. Poznati su također i plesajući derviši. Njihovi mistični plesovi, popraćeni glazbom frula, bubnjeva i malih gusli te i ljudskim glasovima, izazivali su kod gledatelja i slušatelja mistični zanos. Organizirano redovništvo al-Džilanija postoji i danas u sjev.Africi i Indiji. Postoje i sljdbenici ar-Rifaia, rifaiya, koji su poznati po fanatizmu: ranjavaju se noževima, nepovrijeđeni prolaze kroz vatru itd. Onda imamo i red mawlawiya- mevleviti, koji se odlikuju mistikom brojeva i slova te primanjem žena u red. U novije vrijeme nastao je red sansuiya u sjev. Africi, oni odbacuju bilo kakva sredstva za postizanje zanosa. Očituju se kao vojna organizacija kojoj je cilj ujedinjenje svih ljudi s prorokom, te su branitelji islamskog pravovjerja.
Sekte. Osim podjele na šiite (glavna razlika je ta što oni još vjeruju u imama, koji je kao neko utjelovljenje božanstva) i sunite (pravovjerne), imamo i ismailite, nastali od Ismaela, koji su poslije nazvani fatimidi, prema Muhamedovoj kćeri Fatimi. Druzi su sekta nastala od ad Darazija, oni čekaju povratak božanskog kalifa Hakima. Zanimljivi su sektaši imenom asasini, koji su uživanjem hašiša bili sposobni za djela kao što su politička umorstva, gdje su se oni uglavnom žrtvovali životom. Ime asasini dolazi od iskrivljene riječi haššašiyun („onaj koji jede hašiš). Najudaljeniji od islamskog pravovjerja ipak su ismailiti. Oni su temeljne istine islama povezali sa gnostičkim i novoplatonskim idejama (emanacije, svjetski um, svjetska duša itd.). Oni poznaju sedam razdoblja vremena po sedmorici glavnih proroka: Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus, Muhamed, i imam Ismael.
Eto dragi moji, zaključno o islamu. Smatram da je potrebno da znamo i o drugim religijama nešto, barem one osnovne stvari, jer kako da živimo u miru s drugim nacijama i ljudima ako ne poznajemo njihovu povijest i ono u što oni vjeruju.
Moram isto tako reći kako mi je najbolji prijatelj musliman (sunit), te je možda on bio jedan od razloga što sam posvetio dva posta islamu. Bilo kako bilo, moje prijateljstvo s njim je normalno kao i sa svakim drugim čovjekom. Razlike nas ne udaljuju jedan od drugog nego nas zbližuju. Moram ispričat jednu zgodu s mojim prijateljem, da pokažem bogatstvo prijateljstva kršćanstva i islama, koje se očituje izmađu mene i mg frenda. Jedne večeri otišli smo u šetnju u grad te smo ogladnili. Odlučismo se otići nešto prigristi. Sve je bilo normalno dok moj prijatelj nije naručio gyros (u kojem ima svinjetine, koju muslimani ne smiju jesti). Bili su tu neki naši poznanici iz grada isto, te se oni zabezuknuto pogledaju kad ovaj naruči to. Nisu ništa htjeli reći sve dok mi prijatelj nije zagrizao u taj gyros, kao da nisu vjerovali da će to učiniti. Onda su se oglasili i pitali ga da li on zna da tu ima svinjetine. On je potvrdno odgovorio. „Pa kako onda to smiješ jesti?“- pitali su. Odgovor koji je uslijedio izazvao je muk: „Nije grijeh ono što ulazi na usta, nego ono što iz njih izlazi“. Moj prijatelj musliman, citirao je gospodi kršćanima (koji su više kao pasivni kršćani) Isusovu izreku iz Biblije. Oni to još nisu shvaćali, zato su i umuknuli, ali ja sam umukao jer sam znao da je to iz Biblije. Ostao sam zapanjen i ponosan na svog prijatelja jer je zanemario zakon, kao Isus, i pozvan zdravim razumom, ukazao na pravu vrijednost. I sad kad se sjetim, ne mogu vjerovati da je to rekao. Da su ga u tom trenutku vidjeli i čuli neki fundamentalisti vjerujem da ne bi dobro prošao. Ovo je zapravo prava pripovijest ŕ la Biblija, koja se zbilja dogodila pred mojim očima. Pouka svima: Isus je došao da ukine stari zakon i da donese novi zakon, to je zakon ljubavi i mira. Nemojmo se mučiti raznim propisima i zapovijedima Nadležnosti, nego živimo u međusobnom uvažavanju, ljubavi, miru i poniznosti.
Pozdrav!

Moram reći ponešto i o islamu budući da je postao najkritiziranija religija u svijetu zbog „svojih“ fundamentalista, ubojica i terorista. Naglašavam da islam kao religija nema veze sa napadima koji se vrše po svijetu u ime Alaha. Ako bi išli tom logikom onda možemo osuditi i kršćanstvo zbog ratova koji su oni vodili u povijesti. To bi se isto moglo nazvati terorizmom, samo je danas ratovanje postalo katastrofičnije pa je više izraženo. Svaka religija je u sebi i po sebi dobra. U definiciji religije nalazimo činjenicu da svaka religija po svom „zvanju“ daje spas čovjeku, na jedan ili drugi način. Spas je taj koji je konačni cilj svake religije.
Počet ću od nekih osnovnih stvari o islamu pa ću naglasiti one stvari za koje velika većina nas nema pojma da postoje u toj religiji, koja je uz kršćanstvo najzastupljenija religija u Hrvatskoj.
Islam je arapska riječ i znači „predanje Bogu“. Musliman bi značilo „onaj koji je predan Bogu“ ili "pobožni". Islam je nikao na politeističkom tlu, osnivač je Muhamed (ar. Muhammad). On je svoj poziv od Boga primio u svojoj 40-oj godini života. Tada je, u špilji na brdu Hira, dobio viđenje u kojem mu je anđeo Gabrijel pokazao sadašnji Kur´an (ar. quran- „čitanje“) napisan na arapskom jeziku. Naglašavam „na arapskom“ jer je islamistima nazamislivo da se Kur´an prevodi na bilo koji drugi jezik osim arapskog jer je to sveti jezik Kur´ana, i osim toga nijedan prijevod ne bi mogao dostojno prevesti tajne formule koje je Alah postavio u tu svetu knjigu. Kur´an se sastoji od 114 sura (poglavlja), a pojedina rečenica ili stih se zove ajet, što znači „znak“ (jer je Muhamed te retke predočavao kao božanske čudesne znakove kad su njegovi protivnici od njega tražili čudesa). Muslimani vjeruju da postoji jedan Prakuran u nebu, kojeg je Gabrijel pokazao Muhamedu u viđenju. Moram naglasiti ogromnu važnost koju ima Kur´an u islamu. Može se čak reći da je muslimanima Kur´an ono što je za kršćane Isus Krist. To je ostvarenje Boga u ovom svijetu, Njegova materijalizacija i vječni zakon (logos).
Od poznatijih stvari spomenut ću još kako muslimani štuju Isusa (Issa) kao jednog u nizu velikih proroka koji se spominju u Kur´anu. Također jako poštuju Majku Kristovu, Mariju, čije djevičanstvo isto priznaju kao i kršćani.
E, sad malo o mistici islama, njegovim sektama i zakonu.
Zakon- ili šaria, obuhvaća Alahove propise, koji se odnose na cjelokupan čovjekov život, moral, politka, dužnosti muslimana itd., što znači da to nije zakon u modernom smislu riječi.
Za teoretsko utvrđivanje zakona razvila se čitava znanost, koja se zove fik („zakonodavstvo“). Tako su se razvila četiri glavna izvora šarije: 1. Kur´an (životno djelovanje ili običaji (sunna-pravovjerje/suniti-pravovjerni, u našim prostorima su uglavnom suniti) Muhameda, 2.jednoglasno mišljenje islamske zajednice (idžma), 3. analogija (analogično zaključivanje).
Muslimani imaju stalež teoloških pravnika, koji na temelju pravnih knjiga daju pravno mišljenje, to su muftije. Duhovni sudac zove se kadija (ima izreka-„kadija te kudi, kadija ti sudi“).
Što se tiče muško-ženskih odnosa u muslimana. Sveto islamsko pravo ne poznaje jednakopravnost između muškarca i žene. Žena je isključena iz javnih službi, njezino svjedočanstvo vrijedi upola kao svjedočanstvo muškarca, nsljedstvo je za ženu upola manje. Ipak, u braku ima jednako pravo na imovinu i slobodna je upravljati svojom imovinom. Muškarcu je zakonito dopušteno imati četiri žene, kraj kojih može imati još priležnica. Tu moram spomenuti da je danas rijetkost takva slika od par žena u braku kod muslimana. Razlog je djelomično religijski i financijski. Kur´an naime kaže da muškarac mora potpuno pravedno postupati sa svakom ženom- muslimani nijekaju da je to moguće jer samo Alah može biti nepogrešivo pravedan. Što se tiče financija dakle, tu isto vrijedi pravilo pravednosti- ako ne možeš sve žene držati u istim uvjetima i na isti način ih podržavati, ne bi smio imati više žena. Time bih zanijekao svima pravo da blate muslimane zbog nećudoređa i sličnih stvari. Islam je religija podređenja Bogu koje se jako ozbiljno shvaća, svaki prijestup, vjeruju, bit će naplaćen kaznom, stoga se i drže svojih zakona tako dobro, što uopće nije loše. Uzmimo samo kršćanstvo koje se sve više podaje užicima u slijepoj vjeri da će im Bog oprostiti. On hoće oprostiti, ali ne i zaboraviti. Svi nosimo ožiljke naših grijeha, a ti ožiljci su nam na duši, stoga neizbrisivi.
Evo ovo neka bude prvi dio o islamu. Zbilja se o njemu može naširoko govoriti, jako je slikovita religija. Pa do slijedećeg puta, slava Bogu!

Bog ljudi!
Danas bi nešto rekao o celibatu, tj. o uzdržljivosti ovdje na zemlji, radi Kraljevstva Božjega.
Mnogobrojni su navodi iz Biblije koji se mogu uzeti kao polazište današnjeg učenja o celibatu u Crkvi. Neću ih navoditi, dosta je samo da se zna da postoje. No, nigdje u Bibliji nećete naići na to da Isus, ili netko drugi, izričito traži uzdržljivost od nekoga. Znamo da su Apostoli, ne znam da li svi, imali žene i djecu. O njima (ženama apostola) se ne piše mnogo toga, zapravo skoro se ništa o njima i ne govori ali je sigurno da su postojale. Ipak, Apostoli su bili pozvani da sve ostave iza sebe da bi mogli služiti Gospodinu. Da li je to bio prvi oblik celibata u kršćana? Ne znam. Iz Biblije se može vidjeti da su one ipak bile još u priči i nakon što je Isus pozvao Apostole da idu za njim. Da li su Apostoli onda zaista sve ostavili za sobom? Moje mišljenje je ovakvo...Često se u egzegezi koristi onaj dublji smisao u tumačenju Biblije, tako imamo primjere izgubljenog sina, zalutale ovce, pastira, stijene (Petar) itd. E, ja bih taj smisao ovdje upotrijebio i za taj Isusov poziv učenicima da sve ostave i da idu za njim: Isus ih pozva da ostave sve za sobom što su do sada znali o svijetu i šire. Od njih je tu zatražio da ponovo uče, da nanovo uče o životu. Na kraju krajeva, učenici su tada bili još židovi koji su, obavijeni zastorom religijskog formalizma i silnih obreda i žrtava, služili „starom Bogu Staroga zavjeta“. Isus je došao i promijenio cijelo gledanje na Stari zavjet, On je bio njegovo upotpunjenje, i to je Isus htio svojim učenicima kazati. Ostavite sve što znate iz Pisama, Ja sam taj koji je novo pismo i novi život, mene slijedite. Tako ja na taj poziv gledam. Druga je pak priča o tome kako je došlo do prakse celibata kakvog sada znamo. To vuče svoje korijene još iz davnih religija kao što su egipatska religija, čija povijest seže 5000 godina unazad. U Egipćana su bili poznati njihovi hramski svećenici, koji su morali prolaziti kroz stroge obrede i kušnje kako bi pokazali da su dostojni svećeničkog zanata. Samo ću reći o njima još kako im je zadnja kušnja u velikom nizu kušnji bila, ni više ni manje nego, žena. Da, žena... A što to više privlači muškarca nego žena? Pročitao sam jednom jedan opis kako bi to trebalo tada izgledati: kandidat se uvede u polumračnu prostoriju, nakon izvjesnog vremena pojavi se tamnoputna ljepotica koja tada izvodi svoj ples zavođenja, ako bi kandidat pokazao slabost time što bi posegnuo za ljepoticom, time bi bio kraj njegovim kušnjama i proglasio bi se nepodobnim za svećenika. Jednostavno i efektno, zar ne? Poslije imamo i u hinduizmu poznate brahmane i askete, koji se odriču svake naslade svijeta radi čišće spoznaje i čišćeg tijela. Napokon je ta disciplina počela rasti u monaškim zajednicama i pustinjacima. Upravo kroz te monaške redove i pustinjake došao je cellibat u kršćanstvo. Kroz povijest vidimo razna mišljenja što se celibata tiče u disciplini Crkve. Sve do 19. stoljeća mogu se vidjeti razulareni primjeri papinstva i njihovog nemorala, i u Crkvi uopće. Neki su zagovarali ukidanje celibata, neki opet ne, neki bi to htjeli ostaviti kao dragovoljnu opciju svećeniku (o čemu je i nedavno bilo govora). Smatram da bi sigurno bilo dobro da celibat nije bio nametnut u povijesti jer bi onda bilo manje skandala sa papama i svime ostalim. To je pitanje discipline, a ne dogme, što znači da se može mijenjati u svako doba dana, stvar je samo u konszenzusu vrha Crkve. Vidimo da to pitanje i danas, kao i uvijek, donosi različita stajališta. Meni se ljudi često žale, ne znam zašto baš meni, upravo na tu neoženjenost svećenika. Prije par tjedana susjed mi reče, parafrazirat ću: šta ti svećenici glume, tamo mute sa časnama, siluju djecu i svašta drugo, pa zašto im ne daju da se ožene kad ionako mute sa nekakvim ženama, dajte nek nam pokažu da mogu uzgajati djecu pa ću im onda povjerovati. Ja mu nisam znao odgovoriti kako treba jer znam da je čovjek u pravu, barem donekle, ali ništa nije slagao, sve to stoji.
Moje pitanje je: zašto svećenici moraju biti toliko iznad naroda kad je narod taj kojemu oni služe? Zašto moraju biti toliko posebni kad nas toliko malo dijeli od toga da narod počne ponovo vjerovati crkvenim službenicima? Ja bih celibat ostavio samo kao redovnički zavjet, a dijecezanskim svećenicima bih ostavio slobodu izbora hoće li živjeti u „čistoći“ ili braku.
Zašto ne? Ali stvarno zašto ne? Zbog tradicije zar? Dosta je bilo izvlačenja na tradiciju, vrijeme ide naprijed, a ne nazad, Crkva kao narod postaje sve svjesnija da ne smije biti velike razlike između klera i laika. Zašto je papa toliko uzvišen na svome tronu da je Rim postao Meka kršćanstva? Bilo je poniznih i asketskih papa u povijesti, no oni nisu bili obljubljeni upravo zbog toga što nisu bili političari, nego što su vršili upravo ono što trebaju pape vršiti, a to je dušebrižništvo za Narod. To je sad opet velika tema pa neću dalje, počinjem ulazit u politiku...zanemarite ovaj ispad.
Summa sumarum: ja sam ZA ukidanje celibata (neka ostane kao slobodan odabir, a ne nametanje).
Razlog: uklanjanje zadnje razlike između klera i laika.
Posljedice: vraćanje izgubljnog poštovanja naroda prema svećenstvu i Crkvi (kao ustanovi)

P.S.
Da li se sjećate mog posta o milodarima u crkvi za vrijeme mise?
Ne vjerojatno...u nedjelju poslije tog posta odlučim otići u jednu crkvu na misu gdje do sada nisam bio nijednom. I kad je došlo vrijeme za prinos darova...ja čekam i čekam ali nitko ne kupi novac...Što se zbilo? Na kraju mise, na izlaznim vratima, dva ministranta sa korpama čekaju naše prinose! Nisam mogao vjerovati, kao da je iz mojih usta ušlo u nečiju glavu. Prvi put sam sav sretan dao milodar na misi, a da nisam morao slušati zveket novca usred svetog čina. Bravo župniče!
Eto, dragi moji...sva slava Bogu!
Pozdrav!

Evo, zbog neminovnih problema sa računalom i internetom, opet sam izostao neko vrijeme...Evo novi post...
Reče netko: sve se naše djelovanje svodi na kraju na Boga.
Da li je to tako? Nakon nekog vremena razmišljanja došla mi je misao da je to zbilja tako. Ma kako beznačajno to djelovanje bilo ono zbilja na kraju dolazi do samoga Boga. Čemu naše življenje na svijetu? Bogu. Zbilja se svaki život na ovom svijetu zavrava u Bogu. Sve što trenutno živi, sve što je živjelo i što će živjeti, živjelo je, živi i živjet će za Boga. Kako to? Pa Bog je sve stvorio (svime vlada i svime upravlja), stoga je sav život na ovom svijetu posvećen upravo Njemu, i u Njemu će na kraju svako biće naći utočište jer je iz Njega i poteklo. Zar nije to divno?! Bez obzira tko mi bili, što mi bili, što mi radili, mi ćemo opet biti u Bogu jedno. Razdvojio nas Bog od sebe da nam pokaže kako je to živjeti slobodan i odgovoran za svoju sudbinu i svoj život. Prošlo je tisuće i tisuće godina, a u Božjim očima to su sekunde, a kraju nigdje ni traga. Pisao sam već o Sudnjem danu, o njemu samo Otac naš zna kad će se dogoditi. Znam često moliti Boga da ubrza dolazak svoga Sina. Fascinantna mi je ta pomisao o zadnjem danu svijeta...Iznijet ću kako to vidi velikan kršćanskog nauka sv. Irenej Lionski. Irenej kaže da će biti dva uskrsnuća. Ovaj svijet bi trebao trajati 6000 godina i nakon tog vremena došla bi vladavina Sotone, koja bi trebala trajati tri godine i šest mjeseci. Nakon toga bi nestalo svo zlo uopće, a svi pravednici koji su umrli će uskrsnuti ali opet će biti na ovoj zemlji.To je prvo uskrnuće, koje se događa u još ne preobraćenom tijelu. Život na zemlji će biti mnogostruko bolji i bogatiji nego je bio prije. Neće biti trpljenja ni smrti i ljudi će živjeti tisuću godina. Nakon tisuću godina biva drugo, konačno, uskrsnuće svih ljudi. Tada će biti i posljednji sud, pravednici će na dar dobiti konačnu neraspadljivost i slavu Božju, a grešnici vječni oganj. Stvar je u tome što Irenej misli da neće nestati ovog svijeta, budući da je on od Boga nastao, a sve što je od Boga vječno je.
No dobro...skrenuo sam s prvotnog razmišljanja. Sve ide Bogu. Hvala Bogu. Ma koliko vi mislili da ste grešni, Bog će naći način da vas spasi jer ste Njegovi, za sebe vas je stvorio i neće vam dati da se od Njega odvojite. Ta nam misao treba biti u pameti cijeloga života. Ja sam voljeni sin (pod sin se shvaća i kćer) Boga živoga. Bog me voli ovakvog kakav jesam, takvog me stvorio i takvog me stavio u svijet. Ja sam Njegov, i On je moj. Moj Bog! To je taj subjektivizam koji nosi naša vjera, svi smo pozvani da Boga otkrijemo sami, u samima sebi, ne u dubini duše nego u cijelom biću, svakom našem pokretu i svakom dahu. Ja se nekad zamislim...pa svaki moj udisaj je Bog, ja Ga dišem, On mi daje život, svakim svojim udisajem ja Ga slavim... Posvećen sam Bogu, htio to ili ne, ja sam Njegov i On je moj...
Da li je to onda ropstvo? Da li smo mi onda „zarobljeni“ u Bogu i Božjoj biti i stvarnosti?
Jesmo, u ropstvu smo, zarobljeni smo i te kako...ali u ljubavi! Naše ropstvo je doslovno ropstvo u mjeri koliko smo mi predani Bogu. Ako ja posvetim Bogu samo par dana svog života onda je ostatak svih dana za mene ravo ropstvo, koje boli i koje ne da mira. Ako li posvetimo sve dane našeg života Boga onda živimo u vječnom ropstvu ljubavi iz kojeg mi ne želimo izaći. Možda izraz ropstvo nije najbolji izraz jer nosi u sebi negativnost...Evo, mi smo obavijeni Božjom ljubavi htjeli mi to ili ne.
Dragi moji, obavijeni Božjom ljubavi, nitko nam ne može oduzeti naše snove i ciljeve jer sve na kraju ide Bogu, On nsa prihvaća sad i uvijek.
Neka je hvaljen stoga Bog-Ljubav, koji nas uzdržava i daje nam sebe svaki dan, svake sekunde!
Pozdrav!

Činjenica je da smo živi; da nisi živ, ovo sada Ti ne bi mogao pročitati. Smatram da možemo biti sretni što je činjenica da smo živi.
Činjenica je da smo stvoreni za druge, a ne za sebe; da smo stvoreni za sebe sada Ti ne bi mogao ovo čitati jer je ne bih postojao. Smatram da možemo biti sretni što smo stvoreni jedni za druge, što imamo priliku razmjeniti vlastita iskustva života- to nas obogaćuje i učvršuje.
Činjenica je da smo sposobni voljeti; da nismo sposobni voljeti se, cijeli svijet bi bio u ratu i mira ne bi bilo apsolutno nigdje; i Ti sad ne bi imao priliku ovo pročitati jer bi vjerojatno bio negdje na fronti sa puškom u ruci. Možemo biti sretni što živimo u, koliko-toliko, mirnom svijetu gdje postoje zakoni koji nas čuvaju.
Činjenica je da smo smrtna bića; da nismo, ne bi bili ni stvoreni, i tako Ti opet ne bi imao priliku da ovo čitaš. Budi sretan što si stvoren.
Činjenica je da smo svi braća i sestre (ne u biološkom smislu, mada smo i tu svi daljnja rodbina); da nismo, nitko od nas ne bi sličio jedan na drugoga i bili bismo si kao potpuni stranci. Smatram da možemo biti veoma sretni što smo slični na ovaj način, jer da nismo vjerojatno bi bilo potrebno stoljeća i stoljeća da se prihvatimo onakvima kakvi jesmo, te na kraju možda nitko i ne bi doživio prihvaćanje od drugoga tijekom svog života. Na kraju krajeva, možda Ti sad ovo uopće ne bi čitao da ti ne sličim.
Činjenica je da nismo sirmašni; da jesi Ti sad ovo sigurno ne bi mogao čitati na svom računalu; stoga imamo dobar razlog da budemo sretni što imamo priliku da izmjenjujemo misli preko ovog medija, što imamo priliku da se upoznamo iako se ne vidimo nikad.
Činjenica je da smo pozvani da budemo svjedoci Dobrote; da nismo, zar bi ti sad buljio u ova slova i ove riječi? Ti si svjedok dobrote, a biti svjedok znači jamčiti nešto cijelim svojim bićem, zauzimati se za to dok si živ. Smatram da možemo biti sretni što smo pozvani da budemo svjedoci Dobrote, i da je svojim svjedočenjem širimo.
MI smo jedina bića u svijetu koja su sposobna širiti Radost samim svojim bivanjem, zar ćemo to zaboraviti i zapustiti...
Probudi se svako jutro s mislima da ne moraš izreći niti jednu jedinu riječ da bi nekoga usrećio, nego da je dovoljan samo mali, sitni smješak na licu i srce onog nasuprot tebe će propupati kao cvijet!
Eto koliko smo moćni kad se i ne trudimo, koliko snage u sebi ima jedan mali osmjeh, koji nam je oduzeo samo mikrodžul snage možda...što bi tek bilo da se malo potrudimo...

Hvaljen Bog!

Hvaljen Bog!
Evo za današnji dan sam se odlučio da napišem (prepišem) tekst o (ruskim) starcima koji su bili veliki duhovni vođe tog naroda tijekom povijesti. Tim starcima se obraćao i veliki Dostojevski koji ih je uvodio i u svoja djela kao likove, išao je k njima na savjetovanje i upijao njihovu mudrost i to vjerno prenosio u svoje genijalne romane. Volio bih kad bi se taj trend uspio vratiti u sve krajeve svijeta, ne samo majku Rusiju. Na taj bi se način vratilo povjerenje koje je izgubljeno u likovima svećenika, no tu se ipak radi o monasima kojih u hrvatskoj i nema mnogo (skoro nikako). Monaški život još je odavna predstavljao ideal kršćanskog života za Krista, posvećenog života. Mudrost pustinje nikako se ne može zamijeniti sa mudrošću „gradskih ulica“. Ona je uvijek bila najveći izvor duhovnosti u ljudskoj povijesti. Pa evo...
MUSIĆ, Frano: Duhovno očinstvo kod F. M. Dostojevskog, Hercegovina franciscana, god. I. (2005.), br.1: „Duhovno vodstvo je jedan od najdjelotvornijih načina da pojedinac sazna istinu o sebi pred Bogom i pred drugim ljudima. Ono je na različite načine nazočno gotovo u svim religijama. Tako u hinduizmu postoje gurui koji upućuju u tajne odricanja, a u japanskom zen-budizmu roshi poučavaju kako postići prosvjetljenje. Islamski učitelji sufii vode k iskustvu sjedinjenja s Bogom, dok u židovstvu sadici usmjeravaju ljude kko će svoje misli uzdići iz ovozemaljskog života prema nebeskom, vječnom životu.
Kršćanska, pak, predaja poznaje duhovno vodstvo već od početka prvih zajednica, i to pod nazivom duhovni oci. Čini se da taj naziv vuče korijen iz drevnog običaja da učenik učitelja smata svojim „ocem“. Već krajem drugog stoljeća sv. Irenej piše: „Kad jedan čovjek prima pouku s ustiju drugoga, naziva se sinom onoga koji ga poučava, a ovaj se naziva njegovim ocem.“ Klement Aleksandrijski prvi preporučuje pokorniku neku vrstu duhovnog vođe, čija mu pomoć u molitvi i opomene mnogo pomažu. To će u praksi istočnih crkava igrati posebnu ulogu. Istočne crkve, naime, imaju vrlo dugu i bogatu tradiciju duhovnog vođe koji se nazivao starac, i premda se njegov oblik mijenjao, uloga i cilj su ostali isti: pomoći čovjeku da se odjene duhom i srcem Isusa Krista, pod vodstvom Duha Svetoga (Fil 2, 5).“
„ Izraz starac nipošto ne znači da bi dotični trebao i dobno biti stariji. Starac je mogao postati onaj monah koji je tijekom solidnog mladenačkog iskustva pod vodstvom drugog starca, kroz studij i praksu Svetih pisama, primio darove „raspoznavanja duhova“ i „duhovnoga znanja“, tj. intimno i živo poznavanje riječi Božje, te je tako postigao autentičnu ćudorednu zrelost, zadobio bogato osobno iskustvo, upoznao teoretski i praktični nauk otaca. Tim duhovnim procesom ponirao je u umijeće razlikovanja podrijetla i značenja mnoštva misli i želja koje salijeću ljudsko srce, s ciljem da stekne krjeposti i iskorijeni mane. Na takav način starac je postao zreo, kadar i osposobljen podučavati druge i okružitit se učenicima željnim primiti od njega svetu baštinu monastičke predaje.“
„Redovito nisu bili svećenici, a ni upravitelji samostana ili monaških središta. Ono što se od njih zahtijevalo jest da istinski budu duhovni. Biti duhovan značilo je primanje Duh Svetoga nakon duge kušnje i borbe, živeći asketski. Samo savršen je bio uistinu „duhovan“ i „nositelj“ Duha“ (pneumatophoros).“
...
„Tješiti, hrabriti, nastojati da se grešnik oslobodi krivnje i nastavi ispravnim putem- njihovo je temeljno nastojanje.“

Evo...uspio sam prepisati mali dio teksta, kojeg ima podosta.
Pitam se gdje su ti starci danas, u vremenu kad je narod izgubio i ono malo povjerenja što je imao u svećenike... Dobro bi nam došao po jedan starac po domaćinstvu ;)

Eto, naslov sve kaže...ovo upravo pišem s faksa na kojem sam radi ispita naravno, malo sam uranio pa rekoh da iskoristim vrijeme pa da napokon nešto nova napišem.
Ništa pametno neću reć jer nisam koncentriran uopće, puna mi je glava informacija, što korisnih što štetnih, mislim manje korisnih.
Pa eto, samo da se javim...
Za par dana ću staviti novi post...Zapravo, bit će to točno za dva dana...pa eto, navratite tada.
Pozdrav svima!

SUODNOS RELIGIJE I ZNANOSTI IZ PERSPEKTIVE DANAŠNJICE

6. lipnja 2007.
Vrsta diskusije: tribina (organizator je časopis studenata KBF-a Spectrum)
Sudjelovali su: akademik Vladimir Paar (poznat inače široj javnosti po tome što je autor udžbenika fizike već dugi niz godina), akademik Ivan Golub (utemeljitelj Spectruma) i prof. dr. sc. Tonči Matulić (profesor na KBF-u) kao moderator.
Akademik Paar inače je svjetski poznat znanstvenik koji je oobjavio stotine i stotine znanstvenih radova, te je član svih većih fizičkih (fizika) udruženja u Europi. Gostovao je gotovo svugdje u svijetu predavajući tako od poznatog Cabridgea pa sve do Ria de Janeira. Njegoc doprinos hrvatskoj i svjetskoj znanosti je zaista velik.
Akademik Golub je poznati profesor emeritus na KBF-u u Zagrebu koji sad već par godina ne predaje na fakultetu. Profesor je dogmatike, pjesnik i književnik, objavitelj također stotina znanstvenih radova i članaka. On je također gostovao u svim većim gradovima svijeta predavajući ono što najbolje zna- dogmatiku. Utemeljitelj je Spectruma, časopisa koji uređuju studenti teologije, u kojemu se objavljuju radovi iz područja filozofije i teologije. Časopis Spectrum ni u jednom trenutku, od svog nastanka do danas, nije prestao izlaziti, unatoč razdobljima u povijesti naše države koji nisu mazilil takvu vrstu časopisa i tematike.
Moram na početku priznati da mi je zaista bila velika čast prisustvovati toj tribini, koja se inače odvijala u prostorijama KBF-a u Zagrebu. Čuti tako velike znanstvenike je zbilja doživljaj. Čuti što oni imaju reći o vjeri i znanosti, na neki način, znači čuti što o tome govori svijet, budući da su oni svjetski priznati i poznati znanstvenici. To posebno vrijedi za akademika Paara, koji mi je ipak poznatiji od ak. Goluba.
Prepričat ću svoj doživljaj tribine. Nisam nikad prije vidio ak.Paara tako da ga nisam ni prepoznao kad je ušao u prostoriju. Čovjek je došao s ruksakom na leđima, u nekim ljetnim hlačama i laganoj majici, mislio sam u sebi: pa tko je sad ovaj. Uopće se ne doima kao neki svjetski poznat znanstvenik, a kamo li kao neki akademik (velika većina akademika se „fura“ na odijela i kad spavaju ;) Ipak ću se bazirati uglavnom na njegov lik jer me zaista oduševio, što svojom jednostavnom pojavom, što jednostavnim rječnikom i ponašanjem. Izgleda kao neki fini deda koji će svoju unučad uvijek rado odvesti na sladoled. Čovjek je blagog pogleda plavih očiju i iznimno zanimljivog glasa koji, vjerujem, nikad ne bi mogao dosaditi slušati. Uvijek na pravi način naglašava bitno i ima zbilja dobru intonaciju u pričanju. Nije čitao s papira što odaje ležernost i fluidnost u razmišljanju te sigurnost u znanju područja kojim se bavi. E sad, zamislite takvog genija...eh, žao mi je samo što tu nisu sudjelovali pobornici ateizma i evolucionizma...mislim da bi ih taj čovjek obratio bolje od bilo kojeg svećenika danas. Zamislite dakle svjetski poznatog znastvenika koji se bavi s više područja znanosti, ne samo fizikom, da vam u oči kaže da je evolucionizam čista bedastoća, da je teorija Big banga samo iskazana polovično i senzacionalistički, te da je to samo 2 posto istine koja nam je u znanju. Big bang se zaista dogodio, svemir je nastao u jednom trenutku, tako uostalom i Biblija kaže. Od tog trenutka eksplozije svemir se počeo širiti i galaksije su se počele pomicati...sve je to lijepo kaže on...ali tko je zaustavio daljnje širenje galaksija, tko je spriječio njihovo sudaranje, kako to da se Zemlja upravo tako savršeno našla na udaljenosti od Sunca, kako to da se sada ne sudarimo s nekim drugim planetama, tko ih drži na udaljenosti od početka stvaranja? Znanost NEMA odgovor! Onaj izgovor kauzalnosti i sile gravitacije tu ne vrijede ništa...a što je to sila uopće? Tko pokreće silu, odakle dolazi, gdje joj je izvor? Na to znanost NEMA odgovor kaže on. Znanstvenici su morali izmisliti pojam tamne energije da bi sve to objasnili. Dakle, uveden je dogmatizam znanstvene spoznaje. Znanstvenici koji barataju samo činjenicama bili su primorani uvesti jedan mistični pojam u svoj rječnik. Eto, zar to nije dovoljna činjenica koja govori o ograničenosti znanstvene spoznaje? Dalje akademik govori o molekularnoj genetici, kojom se zadnjih godina bavi, pa kaže... Teorija evolucionizma koje se često laćaju neuki i ateisti uopće nema smisla. Prema toj teoriji čovjek je najrazvijeniji stanični organizam. Akademik Paar onda nabraja razvijenost pojedinih organizama te njihov broj stanica i zbilja se čini kako je čovjek najrazvijeniji. Onda nas akademik upozorio na slijedeću činjenicu koja bi nas mogla šokirati: čovjek dakle ima oko 3 milijarde stanica- najrazvijenije biće misle evolucionisti tako...Ima ipak jedno biće na ovom svijetu koje ima, ne dva puta više stanica nego čovjek, ne pet puta više stanica nego čovjek, ne deset, nego 100 puta više stanica nego čovječji organizam. Koje je to biće? Jedna obična ameba! Pazite, ameba ima oko 300 mlr stanica genoma u sebi...Tko je tu najrazvijenije biće na svijetu? Što se tiče genoma pak, akademik upozorava na svakodnevne vijesti koje čujemo kako se ljudski genom „razbio“, kako se ljudski „kod“ razbio. Znanstvena je činjenica da je otkriveno tek nekih 10ak posto ljudskog genoma! To je iznimno malo. Tu se Paar također pita kako je moguće da jedan tako savršen organizam kao genom, koji se sastoji od 3 milijarde stanica, slučajno nastane. Slučajni nastanak genoma je po znanosti isključen. To je jednostavno ne moguće.
Uglavnom...
Paar, vrhunski znanstvenik, intelektualac...ponizan je pred svijetom i svemirom. U više navrata je ponavljao primjere iz fizike, kemije, kozmologije, biologije, koje ja niti ne mogu iznijeti ovdje zbog ogromnog im broja, na koje znanost nema odgovor. Postojanje svemira se objašnjava nekakvom crnom (tamnom) energijom, nema odgovora ni na pitanje kako izgleda atomska jezgra, budući da još nije moguće do kraja podijelti atom. Još je živa teorija iz skolastike srednjeg vijeka kako je jezgra samo nekakva točka iz koje izbija energija...to opet pretpostavlja misao da materija ne postoji, ako je jezgra samo nekakva točka...itd., itd.
Ljudstvo u biti ne zna još ni „s“ o svijetu a hvalimo se našim ogromnim znanjem i udaramo se u prsa zastupajući razne teorije. Ja sam u gospodinu Paaru vidio čovjeka kakvog se moglo naći samo u prijašnjim stoljećima, kao Aristotel recimo, koji se bavio svim i svačim u životu samo da bi dobio odgovore na pitanja iz života i postojanja. U njemu sam također vidio, možda i najviše, Sokrata koji stalno ponavlja kako ništa u biti ne zna, iako je očito da zna mnogo više nego „obični“ puk. Na sve ovo bih nadovezao jednu misao koju je izrekao akademik Golub, koja sažima sve njegove misli koje je tog dana izrekao: „Teologija je mucanje o Bogu.“
Moj zaključak: mi smo veoma sitna stvorenja u odnosu na svemir, takve nas je Bog stvorio. Sukladno toj našoj „sitnoći“ Bog nam je dao i sitnu spoznaju. Koliko god se čovjek trudio spoznati svemir on će uvijek ostati prikraćen za temeljne odgovore. Ovdje je prikladna ona priča o Tomi Akvinskom, koji je znamo koliki učitelj, kad je neposredno prije smrti dobio viđenje od Boga u kojem je on sam sebi priznao, kako ono što je spoznao, nije ni blijedi trag onoga što je vidio u viđenju. Dragi moji, prava stvarnost i odgovori nas tek čekaju...nemojmo biti prepohlepni i misliti da bilo što znamo o svijetu i šire. Mi smo tek mali ali značajni bljesak Božje stvarnosti u ovom svijetu, neka tako i ostane dok dođe vrijeme za veće stvari.

P.S. ova tribina je bila ispirirana knjigom koju su ova dva akademika napisali, a zove se Skriveni Bog, pa eto, potražite i pročitajte, siguran sam da nije dosadno štivo.

Hvaljen bio Krist!

Pozdrav svima, koliko vas ima...Evo malo utjecaja s jučerašnje utakmice Cibona-Zadar na kojoj sam bio. „Moj“ Zadar izgubio al´ nema veze, bit će uzvrat sutra.
Nego da ja malo i napišem nešto u vezi vjere. Odlučih se danas, nakon nekoliko dana izbivanja sa scene, napisati nekoliko zanimljivosti iz područja imena gradova Svete zemlje i par zanimljivih riječi iz teologije te njihovo značenje. Čisto da se malo educiramo i podsjetimo. Pa evo...
JERUZALEM- može se slobodno reći da je on najreligijski grad na svijetu, u smislu da je on religijsko središte za tri najrasprostranjenije religije svijeta: kršćanstvo, židovstvo i islam. Grad je nastao između 20. i 18. stoljeća prije Krista. Ime mu se prvi put spominje na jednoj zdjelici iz 20./19. st. pr. Kr. Na njoj je crnilom bilo napisano, na hijeroglifskim znakovima, ime Rušalimum, što bi ustvari bila egipatska transkripcija kananejskog naziva Urusalim. Taj naziv u sebi nosi dvije riječi: prva je „uru“ što znači „osnutak“, a druga je „salim“ što odgovara suvremenoj hebrejskoj riječi „šalom“ i značila bi mir ali također i spasenje. Ime grada bi se tako etimološki moglo prevesti kao „Osnutak grada boga Salima (boga mira, spasenja)“. U biblijskim spisima se prvi put spominje u vezi starozavjetnog kralja Melkisedeka kojeg se naziva „kralj Šalema“ (melek šalem). Masoreti, stari prepisivači tekstova koji su poznati po vokaliziranju hebrejskog jezika, nazvali su u tom duhu i Jeruzalem nazvavši ga Yerušalayim. U 2.st. pr. Kr. javlja se i grčki oblik Hyerosolima. Arapi su ga zvali al-Kuds- „sveti“, a car Hadrijan, nakon druge židovske pobune 135. pos. Kr. naziva ga Iuppiter Capitolinus Aelia Capitolina. Današnji naziv potječe iz grčkog prijevoda hebrejskog naziva kojeg sam gore spomenuo.
BETLEHEM- grad je nastao oko 1200. god. pr. Kr. Ime ovog malog mjesta nalazi se u spisima korespondencije sa Amenofisom IV. (o kojem bih isto mogao napisati jednom nešto), koji se nalazio u svojoj prijestolnici El-Amarni. U tim spisima nvodi se jedno mjesto koje se zove Bit ilu Lahmi (ili Lahama) što znači „grad božice Lahmi“, koja je inače bila kananejska božica plodnosti. Iz toga naziva je nastao hebrejski naziv Bet lehem, što znači „kuća kruha“ (na arapskom bi bilo „batyt laham“- „kuća mesa“).
NAZARET- sam naziv „nazaret“ dolazi od hebr. glagola nsr koji ima dvije skupine značenja: s jedne strane može se tumačiti kao „čuvati“, „paziti“ ili „bdjeti“- u tom smislu bi se za njega moglo reći da je „grad čuvar“ (on je na strateški važnom mjestu inače), s druge strane glagol nsr se može tumačiti kao „cvasti“, „pupati“ ili „izbijati“, u tom smislu Nazaret bi bio „grad cvijeća“ (veoma plodno tlo). Danas je Nazaret grad s „europskim“ oznakama. Ima 32 000 stanovnika, od kojih su 17 000 kršćani dok ostatak čine muslimani.
Evo sad malo i terminologije:
REKUZANTI- ( lat. recusare- odbiti ) su osobe u Engleskoj koje su, u 16. i 17. st., odbijale ići na bogoslužja Engleske Crkve, što je tada po zakonu bilo obvezatno. Kazne za takve su bile: zatvor, oduzimanje imovine ili globa. Uglavnom su to bili katolici koji su zbog svoje tvrdoglavosti postali mučenici. Tek 1791. rekuzanstvo prestaje biti zločin.
SKRUPULE- iracionalna tjeskoba u kojoj se čovjek boji da je sagriješio, ili da se nije valjano ispovijedio, učinio pokoru, izvršio dužnost i sl. Većina stručnjaka slažu se u mišljenju da je čovjek u takvom stanju duševno ili emocionalno uznemiren. Ljudi kojima se to često događa imaju običaj ne vjerovati da su im doista otpušteni grijesi; često kao i pod nekom prisilom ispovijedaju jedne te iste grijehe ( u kojima prevladavaju seksulani sadržaji) te često čine pokoru. Uz duhovno vodstvo, katkad je poželjna i pomoć psihologa. Bez takvih mjera opreza, sakrament pomirenja može samo otežati problem.
Eto toliko za danas...ovo zadnje mi se čini zanimljivo. Nadam se da sam bar nekoga nešto naučio ovime. Ove natuknice sam inače izvadio iz Suvremene katoločke enciklopedije (2005), pr. GLAZIER, K. HELLWIG.

Hvaljen Bog!