Hvaljen Bog!
Evo, donosim i drugi dio o islamu. Bit će riječi o dogmatici, misitici i sektama.
Pa da krenem odmah od dogmatike. Prvo što moramo tu znati jest to da Muhamed nije bio nikakav teolog, on je bio prorok, sluga Božji, koji je donosio vjeru svom narodu. Kako i u kršćanstvu tako i u islamu, dogodio se susret sa helenskom kulturom u kojoj su glavnu riječ vodili filozofi. To je zahtijevalo od islama da obrane svoju vjeru pred „razumnim“ filozofima.
Prva na listi tema rasprave je bilo učenje o preodređenju ili predestinaciji (qadar). Da su ljudi predestinirani, tj. da im je sudbina zapečaćena i da se ne može mijenjati nikakvim dobrim ili lošim djelima, tvrdili su džabriti. Njima nasuprot su bili qadriti, koji su ljudima dopuštali mogućnost da svoja djela čine prema vlastitoj volji. U tu zbrku umiješali su se mutaziliti („odijeljeni“- jer se nisu priklonili ni jednoj ni drugoj strani nauka o predestinaciji). Oni su bili kao neka vrst racionalista, što je naravno bilo prikladno za razvijanje plodnog dijaloga sa filozofima. Tri su glavna nauka kod njih: 1. odbacuju da Bog ima atribute (on jest mudar i svemoćan ali ne posjeduje mudrost i svemoć kao atribute, jer ne moguće je da pokraj Boga još nešto postoji, to bi štetilo njegovom jedinstvu), 2. Kur´an nije vječan, ne postoji neki vječni Kur´an na nebu (jer da postoji to bi opet značilo da pokraj Boga postoji još nešto, a to je ne moguće), 3. nijekali su predestinaciju (suprotno je s Božjom pravednosti da čovjeka predodredi i time mu oduzme slobodu djelovanja). Ovaj nauk bio je jedno vrijeme usvojen kao služben, poslije su mutazilite ipak progonili kao krivovjerce. Danas je služben ovaj nauk: Bog je vječan i njegova svojstva pripadaju odvijeka njegovom bivstvu, Kur´an je vječan i nestvoren, Bog određuje i stvara ljudska djela- čovjek samo to ili prihvaća ili odbija, te se time odlučuje sam ili za kaznu ili za vječnost.
Mistika. Kao i u svakoj religiji, tako su se i u islamu pojavili askete, pobožni ljudi, koji su se odricalisvijeta i slave radi prave spoznaje i pravog života. Ti pustinjaci oblačili su se u odjeću od grube vune, kojase zove suf, te su po tome dobili i ime sufi. Po tome je cijeli pokret misticizma u islamu dobio ime sufizam. Nabrojit ću samo neke mistike i njihov mistički nauk.
Najistaknutija žena u islamu zove se Raabia al-Adawiya. Ona je asketa i sebe smatra prvom predstavnicom čiste Božje ljubavi koja, ne pitajući za nagradu ili kaznu, radi samo iz ljubavi. Njezina je ljubav prema Bogu bila tolika da sebi nije dozvoljavala nikakvu ljubav prema nekom proroku. Tu su se obrušili pravovjerci na nju tvrdeći da je ljubav moguća samo između jednakovrsnih bića. Muhasibij „onaj koji izvršuje samoiskušavanje“ propovijeda, sukladno sa Isusom, da je potrebno umrijeti prije smrti. To znači da se trebamo osloboditi svijeta, i time bi već osigurali raj za sebe. Bajazid al-Bistami prvi ukazuje na pojam nestajanja u Bogu (fana), što je meni osobno isto palo na pamet dok sam se bavio intenzivno spoznajom Boga. Spomenut ću još poznatog al-Ghazzalia, čije se djelo „Osloboditelj od zablude“ uspoređuje sa Augustinovim Ispovijestima. Islam poznaje i redovništvo. Redovnici se nazivaju derviši (perzijski „siromašan“ ili „prosjak“). To su učenici koji su se okupljali oko sufija. Poznati su također i plesajući derviši. Njihovi mistični plesovi, popraćeni glazbom frula, bubnjeva i malih gusli te i ljudskim glasovima, izazivali su kod gledatelja i slušatelja mistični zanos. Organizirano redovništvo al-Džilanija postoji i danas u sjev.Africi i Indiji. Postoje i sljdbenici ar-Rifaia, rifaiya, koji su poznati po fanatizmu: ranjavaju se noževima, nepovrijeđeni prolaze kroz vatru itd. Onda imamo i red mawlawiya- mevleviti, koji se odlikuju mistikom brojeva i slova te primanjem žena u red. U novije vrijeme nastao je red sansuiya u sjev. Africi, oni odbacuju bilo kakva sredstva za postizanje zanosa. Očituju se kao vojna organizacija kojoj je cilj ujedinjenje svih ljudi s prorokom, te su branitelji islamskog pravovjerja.
Sekte. Osim podjele na šiite (glavna razlika je ta što oni još vjeruju u imama, koji je kao neko utjelovljenje božanstva) i sunite (pravovjerne), imamo i ismailite, nastali od Ismaela, koji su poslije nazvani fatimidi, prema Muhamedovoj kćeri Fatimi. Druzi su sekta nastala od ad Darazija, oni čekaju povratak božanskog kalifa Hakima. Zanimljivi su sektaši imenom asasini, koji su uživanjem hašiša bili sposobni za djela kao što su politička umorstva, gdje su se oni uglavnom žrtvovali životom. Ime asasini dolazi od iskrivljene riječi haššašiyun („onaj koji jede hašiš). Najudaljeniji od islamskog pravovjerja ipak su ismailiti. Oni su temeljne istine islama povezali sa gnostičkim i novoplatonskim idejama (emanacije, svjetski um, svjetska duša itd.). Oni poznaju sedam razdoblja vremena po sedmorici glavnih proroka: Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus, Muhamed, i imam Ismael.
Eto dragi moji, zaključno o islamu. Smatram da je potrebno da znamo i o drugim religijama nešto, barem one osnovne stvari, jer kako da živimo u miru s drugim nacijama i ljudima ako ne poznajemo njihovu povijest i ono u što oni vjeruju.
Moram isto tako reći kako mi je najbolji prijatelj musliman (sunit), te je možda on bio jedan od razloga što sam posvetio dva posta islamu. Bilo kako bilo, moje prijateljstvo s njim je normalno kao i sa svakim drugim čovjekom. Razlike nas ne udaljuju jedan od drugog nego nas zbližuju. Moram ispričat jednu zgodu s mojim prijateljem, da pokažem bogatstvo prijateljstva kršćanstva i islama, koje se očituje izmađu mene i mg frenda. Jedne večeri otišli smo u šetnju u grad te smo ogladnili. Odlučismo se otići nešto prigristi. Sve je bilo normalno dok moj prijatelj nije naručio gyros (u kojem ima svinjetine, koju muslimani ne smiju jesti). Bili su tu neki naši poznanici iz grada isto, te se oni zabezuknuto pogledaju kad ovaj naruči to. Nisu ništa htjeli reći sve dok mi prijatelj nije zagrizao u taj gyros, kao da nisu vjerovali da će to učiniti. Onda su se oglasili i pitali ga da li on zna da tu ima svinjetine. On je potvrdno odgovorio. „Pa kako onda to smiješ jesti?“- pitali su. Odgovor koji je uslijedio izazvao je muk: „Nije grijeh ono što ulazi na usta, nego ono što iz njih izlazi“. Moj prijatelj musliman, citirao je gospodi kršćanima (koji su više kao pasivni kršćani) Isusovu izreku iz Biblije. Oni to još nisu shvaćali, zato su i umuknuli, ali ja sam umukao jer sam znao da je to iz Biblije. Ostao sam zapanjen i ponosan na svog prijatelja jer je zanemario zakon, kao Isus, i pozvan zdravim razumom, ukazao na pravu vrijednost. I sad kad se sjetim, ne mogu vjerovati da je to rekao. Da su ga u tom trenutku vidjeli i čuli neki fundamentalisti vjerujem da ne bi dobro prošao. Ovo je zapravo prava pripovijest ŕ la Biblija, koja se zbilja dogodila pred mojim očima. Pouka svima: Isus je došao da ukine stari zakon i da donese novi zakon, to je zakon ljubavi i mira. Nemojmo se mučiti raznim propisima i zapovijedima Nadležnosti, nego živimo u međusobnom uvažavanju, ljubavi, miru i poniznosti.
Pozdrav!
