Bog sluša Drum&Bass

Da, to je uzvik, zato sam i stavio uskličnik na kraju. To je vapaj, priznanje čovjeka pred Bogom da je pogriješio, da griješi, i da će dalje griješiti. To je ujedno i molba napisana u obliku molitve. Mnogo je toga izrečeno u toj jednostavnoj rečenici. Jučer mi je nekako posebno odzvanjala u ušima dok su je izgovarali ljudi u molitivi puka. Klizila je mojom dušom kao mekana i slasna krema na torti, kao najnježniji oblak na nebu. Smiluj nam se Gospodine...
Znam jednu stvar sigurno...
Gospodin će nam se svima smilovaati na Njemu svojstven način.
Bez obzira što mi učinili u prošlosti ili budućnosti, Njegova milost nam je obećana zauvijek.
Sve što trebamo učiniti jest da vjerujemo u to. Vjerovati u nepresušni izvor milosti.
To ipak ne znači da možemo činiti sve što možemo i govoriti „ma, Bog će oprostiti“...
Moralno smo vezani za ovaj svijet, i moramo činiti djela koja su u suglasnosti s našom savjesti, sa Božjim glasom u nama. Ako je ta savjest bolesna (npr. duševni bolesnici) onda slijedi Božji oprost zbog nehotičnosti i ne znanja.

Koliko god mi ta fraza išla na živce ona ipak jako dobro opisuje moju situaciju. Došao sam jučer u Zagreb, nakon tri mjeseca odmora, čistog odmora. Odmora koji mi je čak dosadio, jedva sam dočekao nove „pobjede“, novu akademsku godinu, ispite i učenje. Dobro, za ispite ću ipak morati još malo pričekati ali učenje može već sada krenuti. Slijedeći tjedan počinju predavanja, već sam na upisu jutros vidio da ih je znatan broj otpao, što mi ipak drago, jer što nas je manje to se jasnije vidi tko je zaista želio ovo studirati, stvara se jedna grupa ljudi koji ozbiljno shvaćaju studij, i time automatski biva i lakši rad na faksu, bez previše zezanja i konstantnog pričanja i smetanja na predavanjima. Nemam ja ništa protiv tih ljudi ali nije mi jasno kako mogu biti tako bezobzirni prema drugima. No dobro... To je manje bitno sada.
Moram priznati da mi nisu baš vjerovali mnogi kad sam upisivao ovaj fakultet (Katolički bogoslovni f.) da će mi uspjeti ili da će mi ići lagano. Nitko mi to nije rekao u lice ali sam osjećao što tko misli, sve se to može osjetiti, posebno kad su u pitanju recimo roditelji. Ja nisam bio bogzna kakav učenik u srednjoj, prolazio sam sa 3(prve dvije godine) i 4 ali uz veliku dozu „dvojki“. Uvijek su mi bolje išli neprirodoslovni predmeti kao francuski, psihologija, filozofija, sociologija itd. Tu sam ja grabio svoje bodove jer sam razmišljao sasvim logički... Zašto da se ja mučim sa predmetima s kojima se vjerojatno više neću nikad susretati pa sam njih uvijek ostavljao za kraj godine, naštrebao bih cijelu knjigu i riješio cijeli predmet u par sati i to je to. Ne bih to ipak preporučivao svakome, mislim na tu metodu, posebno onima koji nisu sigurni što žele studirati. Mene je moja metoda dovela do točno onoga što sam htio, sa manjim odstupanjima u planovima ipak.
Dakle, nije baš bilo velikog pologa na moj uspjeh ali sam im dokazao svima da sam i te kako sposoban za neke stvari. I to je bila moja velika pobjeda na kraju godine. Nakon zadnjeg ispita, koji je ujedno bio i najteži, samo sam digao ruku i viknuo „Pobjeda!“. Naravno čekao sam da ne bude nitko oko mene da se ne bi čudili što mi je...haha. Ma da, nisam ja od tipova koji bi se previše veselili nekom uspjehu. Dosta mi je par trenutaka gdje ću se osjećati ponosno na sebe i to je to. Ne bi mi škodilo da sam sebi dadem malo više takvih trenutaka ali ne mogu se veseliti nečemu skroz ako to nešto nije potpuno izvršeno. Tako se ne mogu ni skroz veseliti što sam završio „tek“ prvu godinu. Sjećam se i srednje škole... Tek sam nakon mature odahnuo, nakon 4 godine... Ja idem do kraja skroz koncentriran pa taman me koštalo živaca. Ili sve ili ništa.
Eto, htio sam samo malo da napišem par riječi o novo početku. Vidio sa raspored predmeta, i mogu s reć da mi se po nazivima predmeta (kolegija) čak ova godina više sviđa neko prošla, što ne mora ništa značiti, možda su profesori baš lošiji ove godine. Dobili smo čak 4 izborna predmeta, što do sada nije nitko imao. Izbor je bio dosta širok no ipak ograničen. Jedan od izbornih koje sam uzeo jest i „slika Boga u hrvatskom pjesništvu“, za koji kažu da nije baš lako položiti, u što ja naprosto sumnjam da je tako. Uvijek ponavljam, nema teških predmeta, ima samo zahtjevnih predmeta, a to nije isto. Tko nije spreman raditi neka se ostavi posla i ide dalje.
Eto, svako dobro svim učenicima i studentima u novoj akademskoj godini!
I naravno svima koji su na poslu, koji crnče i živciraju se... (Ive ne daj se!)
Do slijedećeg puta...
Hvaljen Bog!

„Predanje Bogu
Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu- kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ Rim 12, 1-3

Što drugo reći na ove savršene riječi ... Želim da sami izvadite ono što je skriveno u ovim riječima, želim da uvidite mudrost koja nam se nudi na pladnju vjere.
Toliko toga je rečeno ovim riječima... Mnogo toga što sam i sam već prije rekao. Sada sam samo našao potvrdu u Svetom pismu.

Uživajte!

Kroz vijekove se ljudi lome da bi saznali sve što se može saznati. No, što se sve može saznati uopće, i koliko je vremena potrebno da se sve sazna? Vječnost možda? Hoćemo li živjeti na zemlji vječno? Kažu da kad čovjek umre ili čak i kad je na samrti da mu sve bude jasno kao dan, da se tako izrazim. Na samrti navodno čovjek pokupi svo znanje ovog svijeta... na samrti... Cijeli se život znači borimo da budemo što pametniji, da budemo najpametniji ako hoćete, i što dobijemo na kraju? Ništa od svega toga jer se samo u sekundi smrti sve živo sazna... Čemu onda sav trud cijeli život? Zašto da težimo ka mudrosti kad od nje, kako kaže Biblija samo boli još više. Boli nas svako novo saznanje koje pokupimo o svijetu, bilo dobro, bilo loše. Čemu znanje? Da bi si olakšali življenje? Jedino za to izgleda služi cijela povijest znanja... Što je napredovalo u znanju? Dobro, medicina kao jedino pozitivno ali sve drugo se svodi na to da se čovjeku olakša život. Izumili smo automobile, fotelje, mikrovalne pećnice, fenove za kosu, radio prijamnike, ručne satove, računala, oružje...he, kako smo tek tu napredovali... Oružja ima danas više vrsta nego što ima vrsta cvijeća. Što želite danas kupiti: novi magnum sa slabijim trzajem ili ćete uzeti nešto jače i veće, nudimo vam najnoviju automatsku pješačku pušku M4, može i pod vodu, a drška je od ne klizajućeg materijala. Samo naprijed puče u osvajanje svijeta pomoću sile, tu smo najjači.
Čuo sam par puta u društvu ono pitanje da li je bolje biti glup i ne znati ništa, uvjetno rečeno, ili je bolje biti pametan i znati sve što znaš, isto uvjetno rečeno. Čovjek se zamisli, i većina daju odgovor da je bolje biti glup. Ja bih na to uvijek odgovorio da je bolje biti pametan. Zašto tako odgovaram ni sam ne znam. Ionako će nas Bog sve spasiti. Koja je razlika onda da budem teški glupan, da mi je moral na niskoj razini, i da sam razuman ali visoko moralan? Čemu biti uzor drugima? Zato jer većina ima sličan osjećaj za moralnost? Da li je moral univerzalan onda ili je subjektivan? Zašto je nemoralno voditi ljubav prije braka recimo?
Većina će reći da to nije nemoralno ali naša Majka Crkva kaže da to nije tako. Koga slušati onda? Većinu koja živi sasvim pristojnim životom iako „bludniče“ ili vječno kreposnu Majku Crkvu, koja je i te kako varirala kroz povijest što se morala tiče? Podsjetiti ću vas samo na jednu zanimljivost kad samo već kod toga... Znate da se prva „bračna noć“ prije odvijala poslije samog čina vjenčanja, i to pred gledateljstvom, da bi se potvrdilo ono što se obećalo samo malo prije? Da, lijepo je to tada bilo. Veoma lijepo i uzorno. Ja se sad pitam... Kako je moguće da je moral progresivne naravi? Kako je moguće da se on mijenja ako je to obrazac koji je usađen u nama samima, Božji glas kako naučava kršćanstvo? Sve u svoje vrijeme pravdaju se teolozi. Bog je, kažu, tako namjestio svijet da u svakoj epohi bude sve onako kako je u to vrijeme prikladno. Ha? Zašto bi bio incest prikladan prije 2000 godina, a sada ne? Sva mi je ta govorancija oko prikladnosti nategnuta. No, to su opet pitanja koja sežu u Božju bit i djelovanje, i stoga će ostati skriveni sve do moje samrti... ili smrti ako vam je draže... Jedino što j mogu jest čekat... skupljati bespotrebno znanje i čekati kad će me sudbina pokositi kao žito. Znanje... ha ha...

Slava Bogu.

„Bog ti neće promijeniti sudbinu sve dok ti ne promijeniš način razmišljanja.“
To sam jučer čuo na tv-u, u dokumnetarcu o muslimanima u Švedskoj. Inače pratim tu seriju dokumentaraca, koju su prikladno namjestili u vrijeme ramazana. Svak čast, napokon nešto gledljivo na tv-u, to i dokumentarci o Amazoni... Šta da kažem, volim gledati dokumentarce, to mi je bar realno za razliku od gluposti koje vrte stalno...Uglavnom... Iznenadila me ova izjava mlade muslimanke, koja se profesionalno bavi jednom borilačkom vještinom. Doduše, za seriju su birali malo religioznije ljude pa nije ni bilo toliko čudno to ali ipak... Takva rečenica u stanju je promijeniti čovjeka do temelja! Da, jedna obična rečenica može promijeniti čovjeka, cijeli njegov sustav razmišljanja, način življenja...(mislim da je rečenica s početka teksta jedna od takvih). Kažem to jer sam i sam to okusio. „Moju“ rečenicu je izrekao jedan moj profesor, onako u prolazu, na stepenicama. Čisto sumnjam da je imao neku posebnu namjeru da mi baš to kaže, i to baš tada, u baš tom tonu...Sve se poklopilo i tih par sekundi je ispalo tako snažno iskustvo za mene da me promijenilo skroz. Pitate se pa što je mogao reći da je to tako djelovalo... Nije bitno što je rekao, da vam sada to ponovim ne bi bilo ni blizu tako uvjerljivo kao onda kad je on to meni rekao. Ono što želim naglasiti jest to da nam um mora uvijek biti spreman primiti ono najbolje što nam se nudi u datom trenutku. Moramo znati čuti riječ, pustiti da nam odzvoni u glavi, moramo je razumjeti. Ne mislim sada na Sveto pismo, to se podrazumijeva, ovdje je govor o svakidašnjoj komunikaciji. Koliko zapravo slušamo što nam netko govori? Dobro, nije svatko ni zaslužio da ga podrobnije slušamo, ne valja sve usvajati što nam dođe do ušiju. Tu do izražaja dolazi umijeće razlučivanja: što je to korisno za mene, što želim, a što ne želim slušati, moramo znati otići u pravi trenutak pa taman to bilu u stilu „odlutanih misli“, ne moramo doslovno otići od nekoga koga ne želimo slušati. Takvi ljudi vjerojatno i ne bi primjetili da „odlutate“ jer im je glavna briga kako da kažu što imaju bez obzira na vas.
Snaga riječi. Da nadodam, snaga IZGOVORENE riječi. Nema ništa snažnije od izgovorene riječi, kad govorimo o utjecaju komunikacjie i riječi. Boja glasa, visina tona, izražaj lica, pogled... Sve je to važno kad izgovaramo nešto. Sve to utječe na to kako će netko primiti to što govorite. Da li je netko uvjerljiv kad mrkog pogleda glasno kaže da vas voli? Meni ne. Ljubav se iskazuje s blaženim ali snažnim pogledom punim nježnosti i topline, tiho ali jasno... E, to je uvjerljivo. No,danas je i gluma evoluirala pa ljudi sve više postaju glumci u vlastitom životu, u vlastitoj sapunici, da je teško razaznati tko glumi tko je iskren... No, nekako ipak uspijevamo razaznati kakav je tko samo kratkim pogledom u oči. Ne može ni to svatko, tu se javlja problem, posebno kod mladih osoba koje još nisu stekli toliko znanje o ljudima i svijetu. Meni je dosta da nekoga pogledam u oči... i sve postane jasno. Ipak... ove godine se dogodilo da sam se grdno prevario u jednoj osobi, prvi put u životu. Nije ništa strašno, osoba je u redu ali jednostavno nije onakvom kakvu sam je ja zamišljao. Sasvim slučajno sam to saznao, iz veoma pouzdanih izvora...od nje same... Samo napominjem da je riječ „osoba“ ženskog roda pa se zato izražavam u ženskom rodu. Nije bitno je li to bio muškarac ili žena.
Eh... riječi... Volio bih da se ljudi malo više susprežu od pričanja jer „obilje riječi ne biva bez grijeha“ kaže Knjiga mudrosti. Moramo birati što i kako govorimo jer svaka riječ može biti presudna za nekoga, za nečije razmišljanje i život. Moramo paziti i kako prihvaćamo riječi, ne prihvaćati sve, nego razabirati ono korisno od onog nebitnog.
Ne dajmo da riječi nas biraju, mora biti obrnuto, mi moramo birati riječi.
Pozdrav uz Božji blagoslov svima!

Jedan poznati planinar žudio je cijeli život za tim da se popne na najviši vrh svijeta, Mt. Everest. Jednog dana se odlučio da sa svojom ekipom ode na to veliko putovanje. Dok su stigli na vrh nekolicina njegovih prijatelja su poginuli. Kad je došao ipak na vrh bacio je pogled na Tibet i svu okolicu koj se vidjela sa tog krova svijeta, uslikao par slika i odlučio da je vrijeme za silazak. Kad je pogledao na sat, vidio je da je ne vrhu bio svega pet minuta... Naravno da je u tom trenutku osjetio veliko razočarenje, unatoč tome što je ispunio san. Ovaj planinar je inače dobio Pulitzerovu nagradu za knjigu koju je napisao o tom putovanju.
Što se tu dogodilo? Mnogi, kao i on, traže smisao na mjestima gdje smisla nema. Zar se može očekivati da će netko postići prosvjetljenje samo zato ako se popne na kakvo brdo? Gdje se traži smisao uopće? Nema konkretnog mjesta gdje se smisao traži, on se traži u životu, a život je nešto ne definirano, i zbog toga nam je teško da nađemo pravi smisao svoga postojanja. Mnogi spotraši teže cijeli život za tim da osvoje zlatnu medalju, da osvoje prsten prvenstva, svjetsku titulu...Ali da li je smisao njihovog života da to osvoje, da li će to njih ispuniti smislom? Ne! Imamo mnoge primjere i za takve slučajeve gdje su vrhunski sportaši postigli ono što su htjeli ali na kraju opet nisu pronašli pravu sreću, nisu se ispunili kao biće, kao čovjek. Smisao ne treba tražiti u izvanjskim stvarima, to je zaključak.
Živimo u eri dosade i nemira. Glavna okupacija današnjeg svijeta jest da se zabavlja, ne smije nam ni pod koji slučaj biti dosadno. Rade se serije, filmovi, kvizovi, natjecanja...kao nikada do sad. Nikad nije toliko bila očita težnja za tim da nam ne bude dosadno. Mladež izlazi kad god stigne, ako ne izađu onda gledaju televiziju, ako ne gledaju televiziju onda slušaju radio... Zaključak je da danas malo tko može biti u miru i samoći. Kao nikada do sada čovjek se boji samoće. Prije su ljudi praktično živjeli u samoći i miru. Nije bilo ni radija i ni tv-a, ljudi su bili s ljudima, a ne sa strojevima. Sve do novog vijeka samoća je bila pozitivna. Ljudi su odlazili u samoću da bi se osvijstili, da bi postignuli mir... Danas samoća donosi samo nemir. Ne daj Bože da ostanem sam u subotu navečer! Ne daj Bože da nestane struje, pa što ću raditi onda! Tipične rečenice današnjeg čovjeka, da ne kažem mladeži.
Ja sam vjerojatno od početka bio blagoslovljen da mi samoća ne pretpostavlja neki problem. Uvijek sam volio biti neko vrijeme sam, odlazio sam u brdo da budem među pticama, među drvećem...Odlazio sam tamo i ne znajući koliko će mi to koristiti u budućnosti. Sjeo bih na neki visoki kamen i promatrao dolinu, ljude koji bi prošli cestom, tražio bih orla u nebu (bio je jedan koji je uvijek kružio na istom mjestu). Nisam tražio da to volim, jednostavno sam slijedio zov svoje duše, zov u kojem sam čuo da je duši potrebno mira. I to je sve bilo do moje 15. godine kad sam se preselio u grad. U gradu opet tražiš samoću na drugim mjestima.
Naučnici su skovali jedan izraz koji mi se jako sviđa, a to je „ontološki vakuum“. To je izraz za onu prazninu koju čovjek osjeća u u dubini svoga bića, to je ona ne ispunjenost našega bića koju osjećamo ponekad ili često. To je finalni „udarac“ koji nam Bog ima zadati kad umremo. To je ona odvojenost od onoga od koga smo odvojeni, od Boga. Taj nas vakuum tjera da razmišljamo o svrsi, on nas tjera na religiju, on nas tjera da vjerujemo, i da budemo spremni čak i ponekad slijepo vjerovati samo da bi se ispunio dio te praznine. Bog je to tako namjestio da čovjek ipak nije svršeno biće, da svršeno, nije greška u pisanju. Mi smo nedovršena bića, to je bolji izraz. Mi tek čekamo svoj završetak koji se nalazi na drugoj strani života. Ne moramo očajavati zbog toga, ne moramo se predati životu samo zato jer mislimo da nismo našli smisao u ovome svijetu. Ne smijemo se predati tom vakumu, toj praznini, nego moramo uvijek težiti da tu prazninu ispunimo. Ona se ne puni nikakvim prstenjem, nikakvim vrhuncima planina...ona se puni mirom i Bogom. Bogom jer je on taj koji nam još mora savršeno ući u naše biće. Životni podvizi su isto važni ali nas ne ispunjavaju na pravi način. Ja isto imam planove i snove sam svjestan da je to samo dio veće cjeline, vrh sante leda... Mnogo je važnije ono što je ispod površine, ne samo u ovoj priči nego inače.
Moramo se naučiti kako da budemo u miru i tišini, kako da budemo sami sa sobom jer ako to ne uspijemo nećemo imati mira u duši i u umu nikada!
Hvaljen Bog!