Kroz vijekove se ljudi lome da bi saznali sve što se može saznati. No, što se sve može saznati uopće, i koliko je vremena potrebno da se sve sazna? Vječnost možda? Hoćemo li živjeti na zemlji vječno? Kažu da kad čovjek umre ili čak i kad je na samrti da mu sve bude jasno kao dan, da se tako izrazim. Na samrti navodno čovjek pokupi svo znanje ovog svijeta... na samrti... Cijeli se život znači borimo da budemo što pametniji, da budemo najpametniji ako hoćete, i što dobijemo na kraju? Ništa od svega toga jer se samo u sekundi smrti sve živo sazna... Čemu onda sav trud cijeli život? Zašto da težimo ka mudrosti kad od nje, kako kaže Biblija samo boli još više. Boli nas svako novo saznanje koje pokupimo o svijetu, bilo dobro, bilo loše. Čemu znanje? Da bi si olakšali življenje? Jedino za to izgleda služi cijela povijest znanja... Što je napredovalo u znanju? Dobro, medicina kao jedino pozitivno ali sve drugo se svodi na to da se čovjeku olakša život. Izumili smo automobile, fotelje, mikrovalne pećnice, fenove za kosu, radio prijamnike, ručne satove, računala, oružje...he, kako smo tek tu napredovali... Oružja ima danas više vrsta nego što ima vrsta cvijeća. Što želite danas kupiti: novi magnum sa slabijim trzajem ili ćete uzeti nešto jače i veće, nudimo vam najnoviju automatsku pješačku pušku M4, može i pod vodu, a drška je od ne klizajućeg materijala. Samo naprijed puče u osvajanje svijeta pomoću sile, tu smo najjači.
Čuo sam par puta u društvu ono pitanje da li je bolje biti glup i ne znati ništa, uvjetno rečeno, ili je bolje biti pametan i znati sve što znaš, isto uvjetno rečeno. Čovjek se zamisli, i većina daju odgovor da je bolje biti glup. Ja bih na to uvijek odgovorio da je bolje biti pametan. Zašto tako odgovaram ni sam ne znam. Ionako će nas Bog sve spasiti. Koja je razlika onda da budem teški glupan, da mi je moral na niskoj razini, i da sam razuman ali visoko moralan? Čemu biti uzor drugima? Zato jer većina ima sličan osjećaj za moralnost? Da li je moral univerzalan onda ili je subjektivan? Zašto je nemoralno voditi ljubav prije braka recimo?
Većina će reći da to nije nemoralno ali naša Majka Crkva kaže da to nije tako. Koga slušati onda? Većinu koja živi sasvim pristojnim životom iako „bludniče“ ili vječno kreposnu Majku Crkvu, koja je i te kako varirala kroz povijest što se morala tiče? Podsjetiti ću vas samo na jednu zanimljivost kad samo već kod toga... Znate da se prva „bračna noć“ prije odvijala poslije samog čina vjenčanja, i to pred gledateljstvom, da bi se potvrdilo ono što se obećalo samo malo prije? Da, lijepo je to tada bilo. Veoma lijepo i uzorno. Ja se sad pitam... Kako je moguće da je moral progresivne naravi? Kako je moguće da se on mijenja ako je to obrazac koji je usađen u nama samima, Božji glas kako naučava kršćanstvo? Sve u svoje vrijeme pravdaju se teolozi. Bog je, kažu, tako namjestio svijet da u svakoj epohi bude sve onako kako je u to vrijeme prikladno. Ha? Zašto bi bio incest prikladan prije 2000 godina, a sada ne? Sva mi je ta govorancija oko prikladnosti nategnuta. No, to su opet pitanja koja sežu u Božju bit i djelovanje, i stoga će ostati skriveni sve do moje samrti... ili smrti ako vam je draže... Jedino što j mogu jest čekat... skupljati bespotrebno znanje i čekati kad će me sudbina pokositi kao žito. Znanje... ha ha...
Slava Bogu.
Post je objavljen 20.09.2007. u 22:10 sati.