„Bog ti neće promijeniti sudbinu sve dok ti ne promijeniš način razmišljanja.“
To sam jučer čuo na tv-u, u dokumnetarcu o muslimanima u Švedskoj. Inače pratim tu seriju dokumentaraca, koju su prikladno namjestili u vrijeme ramazana. Svak čast, napokon nešto gledljivo na tv-u, to i dokumentarci o Amazoni... Šta da kažem, volim gledati dokumentarce, to mi je bar realno za razliku od gluposti koje vrte stalno...Uglavnom... Iznenadila me ova izjava mlade muslimanke, koja se profesionalno bavi jednom borilačkom vještinom. Doduše, za seriju su birali malo religioznije ljude pa nije ni bilo toliko čudno to ali ipak... Takva rečenica u stanju je promijeniti čovjeka do temelja! Da, jedna obična rečenica može promijeniti čovjeka, cijeli njegov sustav razmišljanja, način življenja...(mislim da je rečenica s početka teksta jedna od takvih). Kažem to jer sam i sam to okusio. „Moju“ rečenicu je izrekao jedan moj profesor, onako u prolazu, na stepenicama. Čisto sumnjam da je imao neku posebnu namjeru da mi baš to kaže, i to baš tada, u baš tom tonu...Sve se poklopilo i tih par sekundi je ispalo tako snažno iskustvo za mene da me promijenilo skroz. Pitate se pa što je mogao reći da je to tako djelovalo... Nije bitno što je rekao, da vam sada to ponovim ne bi bilo ni blizu tako uvjerljivo kao onda kad je on to meni rekao. Ono što želim naglasiti jest to da nam um mora uvijek biti spreman primiti ono najbolje što nam se nudi u datom trenutku. Moramo znati čuti riječ, pustiti da nam odzvoni u glavi, moramo je razumjeti. Ne mislim sada na Sveto pismo, to se podrazumijeva, ovdje je govor o svakidašnjoj komunikaciji. Koliko zapravo slušamo što nam netko govori? Dobro, nije svatko ni zaslužio da ga podrobnije slušamo, ne valja sve usvajati što nam dođe do ušiju. Tu do izražaja dolazi umijeće razlučivanja: što je to korisno za mene, što želim, a što ne želim slušati, moramo znati otići u pravi trenutak pa taman to bilu u stilu „odlutanih misli“, ne moramo doslovno otići od nekoga koga ne želimo slušati. Takvi ljudi vjerojatno i ne bi primjetili da „odlutate“ jer im je glavna briga kako da kažu što imaju bez obzira na vas.
Snaga riječi. Da nadodam, snaga IZGOVORENE riječi. Nema ništa snažnije od izgovorene riječi, kad govorimo o utjecaju komunikacjie i riječi. Boja glasa, visina tona, izražaj lica, pogled... Sve je to važno kad izgovaramo nešto. Sve to utječe na to kako će netko primiti to što govorite. Da li je netko uvjerljiv kad mrkog pogleda glasno kaže da vas voli? Meni ne. Ljubav se iskazuje s blaženim ali snažnim pogledom punim nježnosti i topline, tiho ali jasno... E, to je uvjerljivo. No,danas je i gluma evoluirala pa ljudi sve više postaju glumci u vlastitom životu, u vlastitoj sapunici, da je teško razaznati tko glumi tko je iskren... No, nekako ipak uspijevamo razaznati kakav je tko samo kratkim pogledom u oči. Ne može ni to svatko, tu se javlja problem, posebno kod mladih osoba koje još nisu stekli toliko znanje o ljudima i svijetu. Meni je dosta da nekoga pogledam u oči... i sve postane jasno. Ipak... ove godine se dogodilo da sam se grdno prevario u jednoj osobi, prvi put u životu. Nije ništa strašno, osoba je u redu ali jednostavno nije onakvom kakvu sam je ja zamišljao. Sasvim slučajno sam to saznao, iz veoma pouzdanih izvora...od nje same... Samo napominjem da je riječ „osoba“ ženskog roda pa se zato izražavam u ženskom rodu. Nije bitno je li to bio muškarac ili žena.
Eh... riječi... Volio bih da se ljudi malo više susprežu od pričanja jer „obilje riječi ne biva bez grijeha“ kaže Knjiga mudrosti. Moramo birati što i kako govorimo jer svaka riječ može biti presudna za nekoga, za nečije razmišljanje i život. Moramo paziti i kako prihvaćamo riječi, ne prihvaćati sve, nego razabirati ono korisno od onog nebitnog.
Ne dajmo da riječi nas biraju, mora biti obrnuto, mi moramo birati riječi.
Pozdrav uz Božji blagoslov svima!
Post je objavljen 18.09.2007. u 00:31 sati.