Koliko god mi ta fraza išla na živce ona ipak jako dobro opisuje moju situaciju. Došao sam jučer u Zagreb, nakon tri mjeseca odmora, čistog odmora. Odmora koji mi je čak dosadio, jedva sam dočekao nove „pobjede“, novu akademsku godinu, ispite i učenje. Dobro, za ispite ću ipak morati još malo pričekati ali učenje može već sada krenuti. Slijedeći tjedan počinju predavanja, već sam na upisu jutros vidio da ih je znatan broj otpao, što mi ipak drago, jer što nas je manje to se jasnije vidi tko je zaista želio ovo studirati, stvara se jedna grupa ljudi koji ozbiljno shvaćaju studij, i time automatski biva i lakši rad na faksu, bez previše zezanja i konstantnog pričanja i smetanja na predavanjima. Nemam ja ništa protiv tih ljudi ali nije mi jasno kako mogu biti tako bezobzirni prema drugima. No dobro... To je manje bitno sada.
Moram priznati da mi nisu baš vjerovali mnogi kad sam upisivao ovaj fakultet (Katolički bogoslovni f.) da će mi uspjeti ili da će mi ići lagano. Nitko mi to nije rekao u lice ali sam osjećao što tko misli, sve se to može osjetiti, posebno kad su u pitanju recimo roditelji. Ja nisam bio bogzna kakav učenik u srednjoj, prolazio sam sa 3(prve dvije godine) i 4 ali uz veliku dozu „dvojki“. Uvijek su mi bolje išli neprirodoslovni predmeti kao francuski, psihologija, filozofija, sociologija itd. Tu sam ja grabio svoje bodove jer sam razmišljao sasvim logički... Zašto da se ja mučim sa predmetima s kojima se vjerojatno više neću nikad susretati pa sam njih uvijek ostavljao za kraj godine, naštrebao bih cijelu knjigu i riješio cijeli predmet u par sati i to je to. Ne bih to ipak preporučivao svakome, mislim na tu metodu, posebno onima koji nisu sigurni što žele studirati. Mene je moja metoda dovela do točno onoga što sam htio, sa manjim odstupanjima u planovima ipak.
Dakle, nije baš bilo velikog pologa na moj uspjeh ali sam im dokazao svima da sam i te kako sposoban za neke stvari. I to je bila moja velika pobjeda na kraju godine. Nakon zadnjeg ispita, koji je ujedno bio i najteži, samo sam digao ruku i viknuo „Pobjeda!“. Naravno čekao sam da ne bude nitko oko mene da se ne bi čudili što mi je...haha. Ma da, nisam ja od tipova koji bi se previše veselili nekom uspjehu. Dosta mi je par trenutaka gdje ću se osjećati ponosno na sebe i to je to. Ne bi mi škodilo da sam sebi dadem malo više takvih trenutaka ali ne mogu se veseliti nečemu skroz ako to nešto nije potpuno izvršeno. Tako se ne mogu ni skroz veseliti što sam završio „tek“ prvu godinu. Sjećam se i srednje škole... Tek sam nakon mature odahnuo, nakon 4 godine... Ja idem do kraja skroz koncentriran pa taman me koštalo živaca. Ili sve ili ništa.
Eto, htio sam samo malo da napišem par riječi o novo početku. Vidio sa raspored predmeta, i mogu s reć da mi se po nazivima predmeta (kolegija) čak ova godina više sviđa neko prošla, što ne mora ništa značiti, možda su profesori baš lošiji ove godine. Dobili smo čak 4 izborna predmeta, što do sada nije nitko imao. Izbor je bio dosta širok no ipak ograničen. Jedan od izbornih koje sam uzeo jest i „slika Boga u hrvatskom pjesništvu“, za koji kažu da nije baš lako položiti, u što ja naprosto sumnjam da je tako. Uvijek ponavljam, nema teških predmeta, ima samo zahtjevnih predmeta, a to nije isto. Tko nije spreman raditi neka se ostavi posla i ide dalje.
Eto, svako dobro svim učenicima i studentima u novoj akademskoj godini!
I naravno svima koji su na poslu, koji crnče i živciraju se... (Ive ne daj se!)
Do slijedećeg puta...
Hvaljen Bog!
