Hvaljen Bog!
Evo za današnji dan sam se odlučio da napišem (prepišem) tekst o (ruskim) starcima koji su bili veliki duhovni vođe tog naroda tijekom povijesti. Tim starcima se obraćao i veliki Dostojevski koji ih je uvodio i u svoja djela kao likove, išao je k njima na savjetovanje i upijao njihovu mudrost i to vjerno prenosio u svoje genijalne romane. Volio bih kad bi se taj trend uspio vratiti u sve krajeve svijeta, ne samo majku Rusiju. Na taj bi se način vratilo povjerenje koje je izgubljeno u likovima svećenika, no tu se ipak radi o monasima kojih u hrvatskoj i nema mnogo (skoro nikako). Monaški život još je odavna predstavljao ideal kršćanskog života za Krista, posvećenog života. Mudrost pustinje nikako se ne može zamijeniti sa mudrošću „gradskih ulica“. Ona je uvijek bila najveći izvor duhovnosti u ljudskoj povijesti. Pa evo...
MUSIĆ, Frano: Duhovno očinstvo kod F. M. Dostojevskog, Hercegovina franciscana, god. I. (2005.), br.1: „Duhovno vodstvo je jedan od najdjelotvornijih načina da pojedinac sazna istinu o sebi pred Bogom i pred drugim ljudima. Ono je na različite načine nazočno gotovo u svim religijama. Tako u hinduizmu postoje gurui koji upućuju u tajne odricanja, a u japanskom zen-budizmu roshi poučavaju kako postići prosvjetljenje. Islamski učitelji sufii vode k iskustvu sjedinjenja s Bogom, dok u židovstvu sadici usmjeravaju ljude kko će svoje misli uzdići iz ovozemaljskog života prema nebeskom, vječnom životu.
Kršćanska, pak, predaja poznaje duhovno vodstvo već od početka prvih zajednica, i to pod nazivom duhovni oci. Čini se da taj naziv vuče korijen iz drevnog običaja da učenik učitelja smata svojim „ocem“. Već krajem drugog stoljeća sv. Irenej piše: „Kad jedan čovjek prima pouku s ustiju drugoga, naziva se sinom onoga koji ga poučava, a ovaj se naziva njegovim ocem.“ Klement Aleksandrijski prvi preporučuje pokorniku neku vrstu duhovnog vođe, čija mu pomoć u molitvi i opomene mnogo pomažu. To će u praksi istočnih crkava igrati posebnu ulogu. Istočne crkve, naime, imaju vrlo dugu i bogatu tradiciju duhovnog vođe koji se nazivao starac, i premda se njegov oblik mijenjao, uloga i cilj su ostali isti: pomoći čovjeku da se odjene duhom i srcem Isusa Krista, pod vodstvom Duha Svetoga (Fil 2, 5).“
„ Izraz starac nipošto ne znači da bi dotični trebao i dobno biti stariji. Starac je mogao postati onaj monah koji je tijekom solidnog mladenačkog iskustva pod vodstvom drugog starca, kroz studij i praksu Svetih pisama, primio darove „raspoznavanja duhova“ i „duhovnoga znanja“, tj. intimno i živo poznavanje riječi Božje, te je tako postigao autentičnu ćudorednu zrelost, zadobio bogato osobno iskustvo, upoznao teoretski i praktični nauk otaca. Tim duhovnim procesom ponirao je u umijeće razlikovanja podrijetla i značenja mnoštva misli i želja koje salijeću ljudsko srce, s ciljem da stekne krjeposti i iskorijeni mane. Na takav način starac je postao zreo, kadar i osposobljen podučavati druge i okružitit se učenicima željnim primiti od njega svetu baštinu monastičke predaje.“
„Redovito nisu bili svećenici, a ni upravitelji samostana ili monaških središta. Ono što se od njih zahtijevalo jest da istinski budu duhovni. Biti duhovan značilo je primanje Duh Svetoga nakon duge kušnje i borbe, živeći asketski. Samo savršen je bio uistinu „duhovan“ i „nositelj“ Duha“ (pneumatophoros).“
...
„Tješiti, hrabriti, nastojati da se grešnik oslobodi krivnje i nastavi ispravnim putem- njihovo je temeljno nastojanje.“
Evo...uspio sam prepisati mali dio teksta, kojeg ima podosta.
Pitam se gdje su ti starci danas, u vremenu kad je narod izgubio i ono malo povjerenja što je imao u svećenike... Dobro bi nam došao po jedan starac po domaćinstvu ;)
Post je objavljen 15.06.2007. u 06:09 sati.