Hvaljen Bog!
Danas se odlučih otvoriti riznicu monaške mudrosti. Napisao sam par malih pričica iz knjige „Životna pomoć iz pustinje“, koju mi je poklonio, sada već obučen u habit, postulant kada sam prelazio iz franjevačkog u benediktinski red. Knjiga je ispunjena sitnim mudrostima koje me uvijek iznova iznenade svojom jednostavnošću i velikom poučnošću. Pa evo:
I. Netko je pripovijedao:Tri studenta koji su se međusobno voljeli postadoše monasi, i svaki od njih odluči da će činiti neko dobro djelo. Prvi je izabrao da će miriti zavađene, prema riječima Pisma: “Blago mirotvorcima!“ (Mt 5,9). Drugi je odlučio posjećivati bolesne. Treći je otišao u pustinju da bi ondje živio u miru. Onaj prvi koji je vodio brigu o zavađenima, ipak nije mogao od toga sve izlječiti. Svladan malodušnošću, pođe drugome monahu koji je dvorio bolesnike i nađe i njega u istom tjeskobnom raspoloženju, jer ni on nije bio u stanju svoju odluku posve provoditi. Obojica zato zajedno pođoše potražiti onoga trećeg koji se povukao u pustinju. Oni mu iznesoše svoje nevolje i zamoliše ga da im iskreno prizna što je on postigao. On je kratko vrijeme šutio a onda je nalio vode u jednu posudu te im rekao neka pogledaju unutra. Voda je, međutim, još bila posve nemirna. Nakon nekog vremena ih je pozvao da ponovo pogledaju vodu pa im je rekao: „Pogledajte kako je voda sada posve mirna.“ Obojica pogledaše u posudu i ugledaše svoje lica kao u nekom ogledalu. Nakon toga im je rekao: „Tako se to događa onome koji boravi među ljudima. Zbog nemira i zbrke ne može vidjeti svojih grijeha. Tko se drži smireno, a napose u samoći, taj ubrzo spoznaje svoje slabosti:“
II. Jedan je brat došao k starom ocu Poimenu i rekao mu: „Oče, salijeću me svakakve misli i dovode me u opasnost.“ Stari otac ga izvede u prirodu i reče mu: Raširi svoj ogrtač i zaustavi vjetrove koji pušu.“ Brat mu je na to rekao: „To ne mogu.“ Tada mu je starac kazao: “Ako to ne možeš, onda ne možeš ni svoje misli spriječiti da dođu k tebi. Ali, tvoj je zadatak da im se suprotstavljaš!“
III. Otac Isidor iz Peluzija je rekao: „Istina je, mnogi ljudi teže za krepošću, ali oklijevaju krenuti putem kojim se stiže do kreposti. Drugi opet smatraju da uopće ne postoji nikakva krepost: Treba dakle, na jedne djelovati da bi odbacili svoju lijenost, a druge valja poučiti da krepost zaista postoji.
IV. Otac Ivan govoraše: Jednom smo zgodom došli iz Sirije opatu Poimenu i htjeli smo ga nešto pitati o tvrdoći srca. No starac nije znao grčki, a tumača nije bilo. Kako je starac opazio našu zbunjenost, počeo je govoriti grčkim jezikom: „Narav je vode u tome da je mekana, a kamen je po svojoj naravi tvrd, ali posuda koja visi iznd kamena pušta da kap po kap voda pada na kamen pa ga dubi. Tako je i Riječ Božja mekana, a naše srce tvrdo. Ali ako čovjek često sluša Riječ Božju, onda mu se srca otvara za strah Božji.“
Eto, nadam se da ste našli poneku mudrost za sebe...
Adios!
Post je objavljen 11.07.2007. u 16:05 sati.