Mislim da sam „svog“ župnika već negdje pohvalio ali nema veze, pohvalit ću ga opet. Danas je na misi bilo govora o dobrom Samarijancu, i don Tomislav je tu priču zbilja odlično prilagodio današnjem stanju i vremenu. Mnogi kršćani ne žive kao kršćani, naglasio je, i puno mi znači kad se to kaže sa oltara, to nosi onaj prizvuk priznanja da je vjera postala nešto kao bedž koji okačimo o svoju jaknu- mi ga nosimo ali nakon nekog vremena na njega zaboravimo, kao da ga nema. Samarijanac nam poručuje da i oni koji nisu kršćani, i oni koji ne idu na misu i ne pričešćuju se, mogu biti dobri ljudi. Dobrota ne ovisi o tome u kojoj smo vjeri, i jesmo li uopće u vjeri, ona ovisi o tome koliko smo ljudi, koliko sam ja čovjek. Uglavnom, propovijed je bila dobra, ne mogu je sasvim prenijeti. Don Tomislav ima svoj skromni stil, ne mnogo riječi ali veoma snažne riječi, poučne, i zbog toga ga cijenim. Imali smo dosta prilika razgovarati i vidio sam, uvjerio sam se, da nije takav samo na misi nego je uvijek isti, skroman, tih, voli prirodu i piše pjesme. Možda se jednom domognem njegovih pjesama pa ih objavim...neće se on ljutit. Podsjeća me na jednog svetog oca...Origen je mislim bio jako tih i nije volio preveliku govoranciju...
Eto, nisam raspoložen za neku pisanciju danas pa vas ostavljam s ovim.
Adio! Hvaljen Bog!
Post je objavljen 15.07.2007. u 15:44 sati.