Hvaljen Bog!
Evo ga, došao sam doma napokon. Prva godina je iza mene, i kako to već biva, prošla je brzo, prebrzo, ali neka, tako i volim. Sve sam ispite riješio tako da se ne moram brinuti sve do 10. mjeseca za ništa. Predao sam i molbu za dom ali najvjerojatnije neću dobiti mjesto jer sam studirao godinu dana na drugom faksu pa to računaju kao pad godine, a to i nije baš najbolje za nekog tko želi dobiti mjesto u domu, no dobro...
Danas bi rekao nešto prikladno za razdoblje u kojem se ja sada nalazim, ali i većina školaraca, sudenata i profesora. To je razdoblje odmora. Ležao sam na trbuhu, onako mirno i nepomično, i razmišljao o prošlim stvarima i prošlim ljudima, kad, odjednom sine mi miso na pamet: da li je moguće uzeti odmor od vjere?... Onda razmislim dvije sekunde i sjetim se nekih stvari te odgovorim: da! Ne mislim da je moguće u potpunosti neko vrijeme biti ne vezan za vjeru, to je ipak trajno stanje, ali je moguće usporiti malo, ne mučiti se pokajanjem, mislima o Bogu, grijehom, (ne) pravdom itd. Dobro, ja ovdje govorim kao netko tko se potpuno predao Bogu, pa dobro znam što to znači biti zasićen takvim stvarima. Ali i drugim ljudima, koji vjeru malo manje prakticiraju nego ja, dođe „vjera“ do grla ponekad. To je sasvim u redu. Stvari koje su izvan naše kontrole uopće djeluju na nas tako da nas, na neki način, tlače, zato jer ih ne možemo kontrolirati. Pustiti mozak na pašu, kaže frazem. Jako lijepa slika: mozak na ispaši, pase travu i ne briga ga ništa, hrani se energijom za nove pobjede i poraze nakon ispaše...gotovo idilična slika.
Bog je ponekad prenaporan, njegova veličina nas izbezumljuje, ne znamo se postaviti prema njemu. Ponekad se zapitamo da li On uopće čuje naše riječi, i kako ćemo znati da li ih je čuo ili ne. To je sad stvar povjerenja, pomalo i pobožnosti. Bog čuje ono što mi želimo da on čuje, i ono što on mora čuti (kao u ulozi onoga koji sudi). Njegova nas djela ponekad „ubijaju u pojam“ (koja grozna konstrukcija)...tj. dosta nam je nasilja u svijetu pa onda vapimo Bogu: pa daj Bože, što si ti umišljaš više, daj učini nešto više u vezi toga! No, onda se opet primirimo. Došlo je do zasićenja i reagirali smo. Kad prođe to razdoblje, opet se vraćamo u rutinu vjere. Silna bombardiranja i pokolji nas opet ne zanimaju previše, tj. ne diraju nas previše jer smo ih uzeli kao nešto sasvim normalno što mi ne možemo spriječiti.
To je moralni teret koji nosimo na srcu. To je savjest koja nam lupa na vrata srca svaki put kad vidimo nešto loše. To je Bog u nama koji nam ponekad malo snažnije zatitra srce da postanemo još svjesniji toga da svo zlo koje se događa u svijetu nije normalno i da ga kao takvo moramo i vidjeti u svako doba dana i noći. To je moralna budnost čovjeka. Pozvani smo da bdijemo, a znamo da bdijenje nije lako, posebno ako je cijeloživotno bdijenje. Stalno držati srce otvorenim za svijet nije lako. Postoji opasnost da u njega uđe štošta loše i nevaljalo, stoga ga ponekad zatvaramo, pa pri tom zatvaranju lupimo vrata i Bogu pred nosom ponekad, nesvjesno ili svjesno. Ograđujemo se od okrutnog svijeta, a Bog je svijet (ne govorim o panteizmu), te se tako ograđujemo i od Boga samoga. To je odmor od vjere. Možda to zvuči čak malo loše- zatvoriti se pred Bogom...ali kažem, čovjeku je uvijek i svugdje i od svega, potreban odmor, pa tako i od Boga. Spustimo slobodno malo taj moralni teret na pod, neka se nosi sam, dozvolimo sebi malo vjerskog plandovanja, jer Božja stvarnost je sve samo ne laka za naš mali i ograničeni um. Neće nam Bog to uzeti za zlo, ta tko to shvaća ako ne on...
Pozdrav svima!
P.S. odmorite svoje male glave ponekad i ne razmišljajte previše (ako uopće razmišljate...)
