Ljeto je. Dani neobično dugo ili neobično kratko traju, kako koji dan, kako koje raspoloženje dođe. Kad čovjek živi na moru onda mu pred ljeto strašno zavide svi oni koji nemaju priliku mirisati čarobnost plavetnila svaki put kad dođu doma. Blago tebi- govore. I zaista, blago meni. Doma nisam bio pola godine, pola godine... Previše za moj pojam. Sve te mjesece mi je nedostajao upravo taj miris mora i borova. Zapravo više miris mora, posebniji je. Kad sam prvi put došao do obale ovog ljeta, bio sam očaran neobično velikom razlikom u disanju na tom mjestu i u, recimo, Ilici, ili Vlaškoj, gdje svaki dan barem jednom prođem. Naišao sam na dosta primjera u raznim knjigama naših autora gdje se glavni lik ili sporedni mora preseliti u toplije krajeve, topliju klimu, radi svoga zdravlja, da brže ozdravi od bolesti od koje boluje. Sad to napokon mogu u potpunosti shvatiti. Život koji mi se udahnjuje pri svakom udisaju tog Bogom danog blaga ne može se usporediti s nijednom drogom... Nije da sam ijednu probao ali pretostavljam da svaka droga djeluje isto: nije to stvar okusa ni mirisa, to je stvar kemije koja stvara ovisnost. More ne stvara ovisnost, ono ne razara čovjeka, ono daje samo dobro. Osim kd je u pitanju prirodna kataastrofa, a to je već stvar slučaja a ne namjernosti mora. More jest živo biće, nadima se i prazni, u njemu živi milijun vrsta raznih životinja. Ono je život u životu. No dosta o moru, samo ću nekoga načiniti ljubomornim...
Ljeto je kad ljudi „pošandrce“, polude, da se razumijemo. Obično se kaže da je za ludost pravo godišnje doba proljeće. Ja se s tim ne slažem. Dobro, čovjek kad je „lud“ onda je lud 365 dana u godini. Riječ je o specifičnom ludilu ljeta. Moral kao da nestane sa jakom burom s Velebita, te se traži nešto što će ljude zadovoljit bez velike muke. Što god ljudi tražili, da sad ne ulazim u ukuse, i u pitanje što je za koga zadovoljstvo. Možda je stvar u ljetnoj toplini, tj. vrućini. Ne znam, psihologija zna odgovor vjerojatno, meni se trenutno ne da lomiti mozak o tome. Ljeti je također specifično da ljudi manje idu na bogoslužje. Kako pak to objasniti. Vjerojatno je povezano sa onim, prije spomenutim, opadanjem morala. Čovjek možda osjeća da je malo više u grijehu nego inače, pa se ne usudi doći Kristu pred lice.
Ovo ljeto mi je specifično zbog dosta toga. Neću nabrajati razloge, koliko god ih vi možda željeli čuti.
Dosta toga sam vidio i čuo, budući da češće slušam nego što govorim. Čovjek se zbilja mora naučiti „začepiti“, tek tada počnete dobro čuti što se govori oko vas. Ovog ljeta sa bio svjedok hipokrizije u dobrom obliku. Kako to? Hm. Pa lijepo. Znate situaciju kad dođete kod nekoga „u goste“ koga ne znate baš dobro, i k tome još tu bude ljudi koji su dosta stariji od vas. Ljudi se u takvim situacijama pretvore u teške licemjere, ali ne u skroz lošem smislu. Počnemo se pretvarati finima i uljudnima, govorimo stalno „hvala“ ili „ne, hvala“, smješkamo se iako nam ništa od rečenog nije toliko smiješno da bi se mogli iskreno tomu nasmijati. To je, ajmo reći, pozitivna hipokrizija, pozitivno licemjerje. Pokušavamo se predstaviti u najboljem svjetlu, ili barem boljem nego što smo inače. Bez obzira što sam to nazvao s pozitivnim predznakom, meni to ipak nije ništa za pohvaliti. To ipak spada u ljudsku umjetnost glume, a je ne volim glumu kad je riječ o stvarnom životu. Radije bih da netko podrigne za stolom ako to čini i u svojoj kući, to nije smak svijeta. Meni je to znak opuštenosti. Dobro, nije sad tu riječ o podrigivanju i sličnim tjelesnim funkcijama. Riječ je o opuštenom i iskrenom ozračju koje se stvara kad ljudi jesu ono što jesu. Ako psuješ pred svojim roditeljima, možeš i preda mnom, ja te neću osuditi jer to nije na meni da radim, Bog sudi- čovjek zamjera ili ne zamjera (ili oprašta). Naveo sam primjer k dođemo u kuću nekih starijih ljudi, to i ne mora biti tako. Ljudi se non stop pretvaraju. Pred profesrorima, pred kolegama, pred roditeljima, pred samima sobom itd. Cijeli nam se život sastoji od glume (to je ona poznata da je cijeli svijet samo jedna velika pozornica).
Čak nam i znanost, sociologija, govori o fenomenu uloga u društvu. Uloga roditelja, vjernika, građanina, učenika, profesora, sestre, brata, prijatelja, porotnika itd., itd. To nije ništa novo.
S kolegama, tj. s kolegicama sam jednom raspravljao što to znači biti lud, tj. poseban. Zašto neki ljudi odudaraju od većine. Zaključak je ostao visiti negdje u zraku. Moje je pitanje zapravo bilo zašto se neki ljudi uopće klasificiraju kao drugačiji, kao čudaci. Tkoim daje pravo da to govore. Što znači uopće biti čudan ili lud? Ludost jednih je razumnost drugih, i obratno, to je zatvoreni krug iz kojeg nema izlaza. Ja, sve da hoću biti drugačiji ne mogu, nešto me koči, i drago mi je da me koči. Ne kažem da se čovjek ne smije ili ne može promijeniti, to se stalno događa, iz sekunde u sekundu. Riječ je zapravo o vrijednostima i načinu ponašanja, ophođenju s drugim ljudima. Moramo uvažavati Drugoga kao samoga sebe, bez obzira kako se zvao i što on činio. Zapovijed ljubavi je zapovijed iznad svih zapovijedi, i nje se jedino u životu moramo slijepo držati kao „pijan plota“.
Vaya con Dios!
