U prethodnom tekstu bilo je dosta govora o ulogama u društvu, dobrohotnom pretvaranju i tzv. pozitivnoj hipokriziji. U ovom tekstu malo ću detaljnije obraditi neke uloge s kojima sam najviše u kontaktu. To su uloge kolege na faksu, uloga studenta nasuprot uloge profesora, te možda za kraj i uloga prijatelja.
Studirati za mene znači izgrađiati se kao osoba, u kulturnom smislu, isto kao i u profesionalnom smislu. Tu se „obrađujemo“ za buduće zvanje, tj. profesiju. Tu nas tupe, oštre, ispiru nam mozak i daju nam kodove za buduće programirano ponašanje. Jedan moderni protestantski teolog govori o gubljenju vlastite svijesti i o (re)programiranju nove, nametnute, u našu „utrobu“. Tu misli baš na fakultet, da ne bi bilo zabune. Naravno da nas fakultet čini onakvima kakvim će nas naše radno mjesto htjeti ali po cijenu da izgubimo dio sebe. U fakultetskim danima mijenjamo svoja mišljenja, svoje vrijednosti, ono što smo znali do tada sada je dovedeno u pitanje, mijenjmo način ponašanja prema ljudima itd. Ovdje su jako pogođeni oni ljudi koji idu za profesorsko ili nastavničko zvanje. Oni se moraju uveliko reprogramirati i djelovati poslije po strogo određenim načelima metodike i programa. Tu ima malo mjesta za improvizaciju, za radost, za vedrinu života. Uloga učitelja ogromna je. Naša osobnost, naše viđenje svijeta utjecati će na mnoge generacije, tj. na one koji će biti podložni našim utjecajima. Mladima se mora prenijeti radost života. Oni moraju na nama vidjeti da živjeti i raditi ima smisla, da se posao može spojiti s radošću. To je, na kraju krajeva, dužnost svih starijih. U našoj naciji briga za mlade i nije baš najsjajnija. Svi se žale na obrazovni sustav. To smo vidjeli po broju demonstracija ove godine. I srednjoškolci i studenti su demonstrirali. Osnovnoškolci još fale, no oni su vjerojatno još premladi i ne shvaćaju sve to preozbiljno.
Uloga studenta, koja trenutno dominira u mom životu, je i sjajna i bezveze. Za sebe govorim kako bih najradije cijeli život studirao nešto, tj. svašta, budući da me sev živo zanima, od medicine, sociologije, poljoprivrede, informatike, jezika, psihologije itd. Jedino me matematika i ekonomija ne zanimaju, za to nema mjesta u mom malom mozgu... No, treba raditi i zaraditi novac, treba živjeti, a kao student se ne može baš previše zaraditi novca.
Jučer sam na verandi, uz bocu pive i zalazak sunca razmišljao o ljudskim ciljevima. Zaključio sam da bih volio imati sposobnost ulaska u tuđe mozgove i da vidim koji su ciljevi unutra zabilježeni. Također sam svečano zaključio svoje ciljeve za život. Jednostavni su i ima ih tri:
imati svoj auto, imati svoj stan, i imati posao u kojem ću uživati. Sve ostalo poput ljubavi i prijateljstva dolazi samo od sebe, tu se čovjek ne treba previše truditi da bi to imao, to ili dođe ili ne dođe, ne mogu se svrstati u ciljeve. Ova moja tri „imati“ su zaključena sa mojih 23 godine. Ni kasno, ni rano, rekao bih, nego taman.
Jah bless!
Post je objavljen 12.09.2008. u 12:04 sati.