To mi je jedna od dražih rečenica. Čovjek ima svoju svrhu ovdje u svijetu. Nismo tu bezveze, nije Bog bio ne zaposlen pa rekao sebi idem načiniti čovjeka, tek tako da me ima tko štovati. Dao nam je svrhu. Problem se javlja kada čovjek, ponukan udarima života, počne postavljati sebi pitanje „koja je moja svrha?“. I zaista, nema toga čovjeka koji se barem jednom u životu nije zapitao to pitanje,na jedan ili drugi način. Kako premostiti taj jaz između opće egzistencije i čovjekove evolucije? Kojim metodama se čovjek bori protiv života? Eto, nameće se i da je život odjednom neprijatelj čovjeka, da je on taj koji čovjeku ne da mira. Ljudi su razočarani onim što je stvoreno do sada jer nijedan produkt čovjekovih ruku nije riješio problem bolne egzistencije u njenoj dubini. Izmislili smo strojeve za pranje, prijevozna sredstva, sredstva masovne komunikacije, i mnoštvo drugih stvari koje nam olakšavaju svakodnevni život. SVAKODNEVNI! Ja se pitam gdje je u toj priči onaj element vječnoga. Olakšali smo si grijanje hrane pomoću mikrovalnih pećnica ali nismo osmislili npr. kako da se nosimo sa zlom u svijetu. Da li se uopće može govoriti o riješavanju takvih problema? Religija je ta koja daje čovjeku odgovore na njegovu egzistenciju i njegovu svrhu...no da li je religija čovjekovo djelo? Koliko je čovjek uopće sam za sebe učinio u ovom svijetu?
...
Koja je moja svrha? Da činim volju Boga ili da činim volju sebe? Možda je to isto ako to stavimo u korelaciju koju ćemo nazvati sudbina. Svaki moj pokret je već poznat Bogu, zašto da se onda zamaram tim pitanjem, bit će što bude. Svaki moj pokret bit će u svojem trenutku ono najbolje od mene što mogu dati ili ću barem misliti da je to najbolje što sam mogao uraditi...
Ja nemam problema sa osmišljavanjem smisla života. Iznosim samo razmišljanja. Za mene živjeti znači biti tu i biti sada, hrabro podnositi život, boriti se protiv sebe svaki dan sve više, voljeti što više, po mogućnosti biti voljen što više ali to ovisi o drugima.
Život je kao more, čas miran, čas divlji...na nama je da ostanemo što čvršće usidren brod na tom moru, i kad dođe trenutak da dignemo sidro bit će to pobjeda nad životom, pobjeda nad onim protiv čega se uopće nismo trebali boriti, protiv onoga što je stvoreno zbog nas i za nas.
Sami smo svijet načinili našim najljućim neprijateljem... Al eto, svaka pobjeda je vrijedna spomena, pa makar ona bila i pobjeda nad onim što je nam je cijeli život bilo saveznik.
Slava Vječnomu!
Post je objavljen 31.08.2007. u 12:42 sati.