Što činiti ovdje na zemlji? Kako živjeti?
Malo je čudno kad se čovjek odluči za svećenički ili redovnički život. Zašto je to čudno pitate se? Kako nije. Bog nas stvori, ovakve kakvi jesmo, od fizičkih tvari, i naposlijetku tek nam udahne dušu u to fizičko tijelo. U teologiji, kad se govori o tumačenju Biblije, uvijek su važni detalji, tako da bih ja ovdje naglasio i taj detalj da je Bog najprije morao stvoriti fizičko tijelo da bi u nj mogao umetnuti dušu, koja je princip života. Poslije vidimo da ženi nije udahnuo dušu nego ju je samo stvorio iz čovjekova (čovjekova NE muškarčeva) rebra. To je opet druga tema, koja nameće razmišljanje o prenosivosti duše, kako danas dojenčad „dobivaju“ dušu. Upravo tu mnogi zastupaju teoriju o prenosivosti duše s majke na dijete...no nije li to onda u suprotnosti sa prvim prenošenjem duše, koje je bilo na relaciji čovjek- žena? Možda se Bog zanio pa zaboravio dati „čovjeku“ (muškarcu) moć rađanja. Možda je time želio uvesti ravnotežu u važnosti obaju spolova: majka rađa tijelo dojenčeta, a muškarac dušu? Uvjeren sam da ću ovdje bubnuti kakvu glupost i uvrijediti ženski spol...unaprijed se ispričavam, ja ovdje samo iznosim trenutna razmišljanja, a ne čvrste stavove. Malo sam i skrenuo s teme.
Da, tijelo je dakle prvo. Prvo je ono fizičko. Naposlijetku, mi živimo u strogo fizičkom svijetu, samo su rijetke one pojave duhovnosti tipa ukazanja, duhovi i sl. E sad, kako je logično da se netko odluči upravo zanemariti sve fizičko, ili barem većinu, i živjeti po duhovnim načelima? Nije baš logično ali nije ni suludo. Živjeti život posvećen Bogu znači posvetiti se nečemu što je strogo duhovno, po tome to nije ludost ali ipak...Bog nas je stvorio da živimo u ovom svijetu po već ustaljenim pravilima, i da ne pokušavamo doseći Njegovu razinu. Svijet je atko uređen da imamo sve što nam treba. Imamo primarne uvjete: hrana, piće i kisik, imamo sekundarne uvjete (ipak je to sekundarno): ljubav, pažnju i suosjećanje drugih ljudi (mada je toga sve manje). Što odbacuje onaj koji se odlučuje na svećeništvo? On odbacuje ustaljeni način života većine, i bira neženstvo. No, nije li Bog u Bibliji naglasio da je savršena ljubav jedino moguća između dvoje ljudi, između mladenaca? Zašto se onda odlučiti to odbaciti? Radi žrtve možda ili pokore? To su gluposti, Bog želi da smo svi maksimalno sretni, i da ne radimo ništa sebi na štetu. To je dakle djelovanje sebi na štetu. Znamo i koje su posljedice toga, neću ih spominjati ovdje.
Ne znam, meni je to pomalo... neozbiljno spram Boga. Ja, koji sam se isto odlučio za tu „žrtvu“ pomalo uviđam da to nije tako savršeno koliko se čini da jest. Velika misao koja mi se vrti po glavi zadnjih dana je ova: pa moj Vedrane (to sam ja)... živjet ćeš na zemlji, a da ne okusiš ono najljepše što nam je Bog ostavio na zemlji da okusimo- ljubav između dvoje ljudi... Kad dođeš u nebo samo ćeš žaliti što nisi iskoristio sve što ti je Bog nudio „dolje“, budući da u slijedećem životu nema fizičkoga, niti „fizičke“ ljubavi. Dobivaš samo jednu priliku na zemlji, nema povratka.
Da, nema povratka. I jedna stvar koju sam čvrsto davno odlučio jest ta da ne smije biti stvari za kojima bih poslije žalio. Neću sebi dopustiti da u starosti govorim: a jadan ja što sam to propustio učiniti. Jedna se takva stvar već dogodila ali nije isključeno još da se neće ponoviti. Ta mi je stvar i te kako dala na razmišljanje o stvarima koje ne smijem propustiti.
Ne bih ovdje htio da vrijeđam ljude koji su u redovništvu ili koji su svećenici ali zar govorim gluposti. Već sam prije pisao o tome kako se čovjek ne mora dati u redovništvo da bi mogao služiti Bogu ili čovjeku, i to mi je glavna misao vodilja čak. Jeli netko manje vrijedan Boga ako radi na „baušteli“? Ne, nije, on čak može više ljubiti Boga od nekog tko je svećenik.
Gledao sam na satelitskoj jučer neki program koji je posvećen samo Bogu, eto ima i toga, i baš je o tome bila riječ. Mnogi ljudi se odluče na poziv, idu u sjemenište, idu na teologiju, budu svećenici i redovnice ali NE UPOZNAJU BOGA. Nije presudno učiti da bi se došlo do Boga, presudan je život i vlastito posvećenje. Nećeš Boga nikad naći čitajući knjige o Njemu, nikad! Posveti se Njemu, otvori mu vrata srca i duše, i doći će brže nego što si ikada mislio da da će doći, i onda će ti se cijeli život promijeniti...
Živimo ovdje kao da smo ovdje jer na nebu ćemo živjeti nekim drugim životom.
Hvaljen Bog!
