Predragi moji...
Evo mene jopet. Bio sam u kraju gdje sam završio osnovnu i srednju školu, tako da sam obilazio malo stare drugare iz škole i okolice. Bilo je lijepo opet se sastati s njima, nije nas previše bilo, bio sam samo s nekolicinom iz razreda, dok sam vrijeme uglavnom provodio kod svog najboljeg prijtelja Adisa (to je onaj musliman što sam ga spominjao). Bio sam ipak prije toga pet dana na selu u bake, upijao malo seoski Hercegovački život. Predivni mali potočić kraj kuće, čija je temperatura tokom cijele godine oko15 celzijevih stupnjeva, davao mi je toliko željenu energiju koja će mi biti potrebna za slijedeće dane u gradu kod frenda...grad me, koji god bio, uvijek iscrpi. Počeo sam jesti smokve, do sad sam samo jeo suhe ali sam sada zavolio i „obične“, ne znam kako mi se prije nisu sviđale, vjerojatno zbog unutrašnjosti smokve koja nekako strašno izgleda. Čak je i podikoji grozd bio zreo te sam se i toga okusio. Dida je posadio dosta nove loze tako da će ove godine imati ohoho za trgati. Ja se nadam da neću morati u Zagreb u vrijeme kad se bude trgalo, htio bih pomoći didi u tome, to me nevjerojatno opušta i nekako spaja s prirodom. Cijeli taj proces uopće, od grozda do vina. Sjećam se prije smo ja i brat „gazali“ grožđe te se od toga dobivao mošt, sad se to ipak sve radi strojevima, a i nema više tko gazati.
Tako napunjenih baterija, otišao sam kod prijatelja u grad. Kod njega sam naravno i spavao.
Išli smo u grad šetati gradom kao nekada, nije to Bog zna kakav grad ali smo u njemu doživjeli najljepše trenutke naših malih života. Pričali smo o svemu i svačemu, kako to već biva. Otišli smo jedne večeri i na jedan koncert, tamo se izblesali pošteno (malo smo i popili...a Bože moj, ne viđam najboljeg prijatelja svaki dan ;)
Prije, dok sam bio još gimnazijalac, običčavao sam sam šetati gradom uvečer. Upijao sam njegov miris, njegove ulice, ljude, i uvijek se nadao da ću sresti jednu posebnu osobu...mislim da sam jedino zbog toga i šetao gradom. Nekad mi se posreći, tj. rijetko, ali kad se dogodi miran sam slijedećih par mjeseci. Bio mi je dovoljan samo jedan kratko pogled na nju...
Ovaj put je nisam vidio mada sam htio da se nađemo ali ona nije mogla. Nadao sam se da će mi barem ona biti svijetla točka ovog cijelog putovanja, no vratio sam se samo frustriran i ljut doma zbog neuspjeha. Sjeta me uvijek uhvati kad sam u tom gradu.
Nisam ništa posebno doživio na putovanju, bio je to izlet u prošlost, i to će uvijek ostati, svaki put kad ponovo tamo dođem. Eh, ta prošlost...
Dosta razmišljam o sebi u zadnje vrijeme, o svom osobnom pozivu u ovom životu...no ne nazirem konačni čvrsti cilj. Znam što želim ali ne znam da li želim više od toga ili samo to, to me muči. Da li se zadovoljiti osrednjim željama, koje su sigurne ili velikim željama, koje su riskantne? Da je netko drugi na mom mjestu ja bih savjetovao da se treba usuditi na velike podvige ali kako to već biva, najbolji smo savjetnici drugim ljudima dok smo sami za sebe prazne ploča, loš liječnik (medice cura te ipsum).
Jedva čekam da počne faks da se mogu baciti na knjige, da se imam u što udubiti, ne volim ovo lijeno ljeto, ne volim velike temperature, iako izgleda da smo na njih osuđeni još dugo, dugo. Jedva čekam zimu, jesen- moje najdraže doba... Kad vjetar počne nositi lišće kroz grad, kad ti noga svaki put kad napraviš korak, napravi čudan zvuk hrskanja- to je suho lišće („.. što se zaboravlja...“, ima neka pjesma).
Eto, slijedeći put nastavljam s pričom, i bit će podikoja slika s putovanja...
Hvaljen Bog!
Post je objavljen 18.08.2007. u 13:41 sati.