Htio bih u ovom teksu reći par riječi o smrti, i o značenju koje ona ima za nas kršćane. Tekst je potaknut jučerašnjom smrti jedne žene koju sam poznavao, i koja je bila obiteljska prijateljica. Prije nekih pola godine, ako se ne varam, dijagnosticirana joj je leukemija, i sad je nakon nekog vremena borbe, otišla u neko bolje mjesto, u neko bolje vrijeme.
Koliko god neki ljudi bili kruti i čvrsti kad je tema smrt u pitanju ipak to nije isto kad se dogodi slučaj smrti nekome tko ti je bio blizak. Svaka racionalnost nestaje, emocije poput vulkana izbijaju iz čovjeka tako snažno da čovjek doslovno jeca od boli, od jada i nesuvislosti svega što se dogodilo. Sam sam doživio smrt još dvoje osoba, i to iz obitelji s mamine strane. Prvi je bio moj ujak...a zatim prabaka. Kad je ujak poginuo, u kući je bila prestrašna atmosfera. On je netom bio oženjen i iza sebe je ostavio jedinog sina i ženu. Ujna je tako plakala slijedećih pet dana da takvo nešto nisam više nikad doživio niti vidio. Toliku tugu na jednom mjestu... A da ne govorim o baki i ostalim članovima obitelji. Toliko suza, toliko jada i očaja... Ja sam bio klinac tada, imao sam svega 12-13 godina, i nisam ništa kopčao. Nisam uopće plakao sve do trenutka kad su ujaka stavljali u grob...tada sam počeo jecati i suze su same od sebe išle jedna za drugom.
Ne mogu opisati tu drastičnu promjenu koja se dogodi u kući kad netko umre, posebno ako je osoba bila mlada, i ako je u kući bilo male djece. Sva ona razigranost, vika i galama u kući nestane, televizor se uopće ne pali narednih 30ak dana iz poštovanja prema umrlom, vlada tišina u kući. Ljudi pokušvaju biti normalni, pričati o normalnim stvarima...ali...svaki put kad bih pogledao svojoj baki u oči vidio bih crvenilo i suze kako samo čekaju da prasnu iz očnih šupljina...Svaki put kad bi se dotaklo u razgovoru nečega što bi se moglo ticati ujaka odmah počinju jecaji i glasni plač...
Kao da je sve jučer bilo...
Smrt bi za nas kršćane trebala biti, pretjerano je reći, vesela tema iako znamo da je i Isus žalio za umrlima. Smisao smrti za nas je da je ona samo prijelaz iz jednog stanja u drugo, bolje. To je uskrsnuće. To je ono što nam je donio Isus. Pobjeda nad smrću. Ja se ne usudim govoriti o tome što nas čeka poslije ovog života unatoč mojoj teološkoj izobrazbi...ja osobno sam zagovornik tzv. negativne teologije, u kojoj se o nekim stvarima i pojavama može reći samo ono što one nisu. Tako na primjer za Boga mogu reći da on nije neko stvorenje, da nije biljka, da nije neki starac koji sjedi na oblaku itd. Tako isto ne mogu reći za smrt da znam što je (osim da je prijelaz iz stanja u stanje). O tim stvarima znaju samo nebeska bića dati prikladan odgovor. To su stvari o kojima čovjek razmišlja cijeli život, a da ne dobije odgovor na njih sve dok ne dođu posljednji trenutci. Navodno da čovjek netom prije što će izdahnuti sazna sve što ga je ikada kopkalo, te tada u sebi može reći „a-ha, sad mi je sve jasno“. Sad mi je jasno zašto je ovaj ili onaj morao umrijeti, zašto sam živio u svijetu, tko je i kakav je Bog, itd. Niz egzistencijalnih pitanja koje se samo u jednom trenu razriješe okova tajnosti i skrivenosti, trenu smrti. Čudno je to kako se život ugasi kao na prekidaču. Sad te ima, sad te nema. Sad je duša tu, sad na drugom mjestu. I sam mogu naklapati o tim stvarima...meni je sve to nepoznanica. Sokrat je rekao kako se ne boji smrti jer ne zna što je ona, da li je dobra ili loša. Prilično dobar argument kojeg se i ja držim...Dok ne doživim, nemam pojma što da očekujem.
Lako je govoriti „bit će to i to“...no sve te priče nestaju onog trena kad shvatiš da ti je vrijeme došlo; da je došlo vrijeme kad te od drugog svijeta dijeli još samo par minuta ili sati...Tada, a u to sam jaaaaako siguran, željet ćeš živjeti kako nikad prije do tada nisi želio. Drugim riječima, željet ćeš da živiš makar još jedan dan, pod svaku cijenu... E, kad bi tako cijenili život dok smo živi i zdravi...
Dragi moji, svako dobro vam želim, God bless!
Post je objavljen 20.11.2007. u 10:09 sati.