Budući da se ne sjećam točno što sam najavio kao nastavak, a mrsko mi ići na internet samo zato (pišem inače po načelu „copy/paste“ iz worda“). Uglavnom, reći ću nešto o mistici Egipta, tj. o mistici njegove prastare religije, o principu dobra (Maat), i općenito o tome kako Egipćani gledaše na život.
Sjećam se da sam govorio o tome kako egip. Religija zapravo i nije toliko mistična koliko se od nje drži da jest, tu utjecaja imaju uglavnom mediji, koji Egipat prikazuju samo onda kad je nešto misteriozno posrijedi (ne mistično), kao što je recimo tzv. Tutankamonovo prokletstvo, za koje je dokazano znanstvenim putem da tu nema ničega misterioznoga. Zašto egip. religija nije mistična? Život svakog Egipćanina bio je prožet liturgijom, tj. praktičnim dijelom religije, koji se odvija u materijalnom smislu. Sve je bila jedna velika ceremonija. Prinošenje žrtava, kađenje svetih mjesta sa tamjanom, polijevanje krvlju, klanjanje faraonu... Njihova religija je bila religija prakse. Sve se odvijalo jednim savršenim redoslijedom događanja. Tu nije bilo mjesta za neko osobno tumačenje ili neki duhovni smjer tumačenja, kakvih imamo u drugim religijama na pretek. Faraon je bio veliki svećenik, i jedini je on imao direktnu i indirektnu vezu sa božanstvom. On je bio poveznica ljudi i Boga. Ljudi su religiji imali samo ulogu posmatrača, i onih koji čine religiozne radnje, koje sam već spomenuo. No, ipak nije sve tako jednostavno kako se čini. Već su Egipćani imali pojam „božjeg stada“ i „pastira“. Naravno, ulaga pastira je bila faraonova, a stado je bio narod. Svi su bili prožeti sngom „Ka“.
To je životna energija koja se u svakom ljudskom biću nalazi. To je dio božanstva u ljudima. I upravo taj Ka dovodi nas do one druge strene medalje religije Egipta. Ka je snaga, duh, duša, ono što nas pokreće. Doseći razinu na kojoj smo stopljeni sa svojim Ka bio je vrhunac čovjekova napora da sam dosegne Božiju bit, a ne da bude ovisan o uspješnosti faraonova prijenosa molitava naroda k Bogu. Tu se također spominju i pojmovi kao ljubav, srce, dah, vjetar, ili vrt, koji ima posebno mjesto u religiji. On zapravo označava ono posebno mjesto gdje će se čovjek spojiti sa svojim Bogom. Ovo je zapravo onaj dio mistike Egipta, u kojemu je se govori o čežnji čovjeka za Bogom, neutješnosti na zemlji, koja je očito tema otkad postoji Zemlja. Poznato je egip. pjesništvo, u kojem je sve to opjevano (slijedeći put ću napisati dio jedne pjesme poznatog Amenophisa IV., u sklopu teksta o njemu).
Važnu ulogu u mistici, za koju sam rekao da je ipak ima, no nije ni približno onome što danas imamo u religijama kao što su židovstvo, islam ili kršćanstvo, ima također božica Maat.
To je jedna od najstarijih božica uopće. Predstavlja simbol pravde, one koja je na drugoj strani vage kad se vagaju duše za Podzemlje ili Had. Može se razaznati po velikom peru koje joj strši iznad glave. Ona je personifikacija dobra i pravednosti. „Provoditi u život načela (božice) Maat, to je pravi dašak vjetra u nosnice.“ Ova simbolika se može naći i u Knjizi postanka, te i u pojedinim evanđeljima, gdje se dah ili vjetar (rouah) odnosi na Boga ili Duha Svetoga, koji su princip našeg djelovanja i života.
Sve u svemu, zna se da je kršćanstvo „posudilo“ podikoju stvar od egipćana, i da je Egipat zapravo bio kolijevka religije kao sustava. Poslije su se razvile i druge religije koje su posvajale sve ono što im se činilo da bi moglo poboljšati njihovu privlačnost i snagu. Egipat je imao velikog utjecaja na Grčku i Rim, na predodžbu bogova i zagrobnog života. No, te dvije civilizacije su ipak bile evolucijski korak dalje od Egipta, što se tiče religije (filozofije).
Osobno sam uvijek bio za tezu da su Egipćani bili najpovezaniji sa božanstvom (neutralan pojam), no što sam dublje ulazio u njihov sustav to sam bolje uviđao da su zapravo oni bili robovi religije, koja je bila sve samo ne osobna povezanost s Bogom. To je bila neka vrst kolektivne svijesti o Bogu, koji se zrcalio u liku sjajnoga faraona. Aton ili Amon Ra, bogovi Sunca, zrcala ili odsjaj Sunca, faraoni koji blješte na svom prijestolju sa vladarskom palicom u ruci. Utjelovljenje Vječnoga. To je bila slika koju je imao narod. Tu nije bilo previše mjesta za razglabanje o vječnosti i spoznaji, kao što su to Grci radili. Sve je bilo svedeno na rutinizirano slijeđenje točnih pokreta i radnji u prinošenju žrtvi, umatanja i seciranja mrtvaca, pokopa itd. itd.
Zaključak: Egipat je toliko mističan koliko mi o njemu ne znamo. Možda najmističnije je pitanje nastanka piramida, koje do dan danas nije razjašnjeno. Kako su ih napravili, zašto su ih napravili tako kako su ih napravili itd.
Ono što nas uvijek ponovo zabljesni je svo ono blago koje je pronađeno u grobnicama, mumije, koje nas uvijek iznenade svojom stravom i dobrom očuvanosti, daleko vrijeme čudne tehnologije, čudni sustav hijeroglifa, i monumentalne građevine.
Sve to ipak nije toliko mistično ali je vrijedno velikog divljenja.
O mistici, točnije o MAGIJI, Egipta još govora slijedeći put.
Next: Echnaton ili ti ga Amenophis IV., jednoboštvo u Egiptu-san jednog faraona;
magija kao sredstvo postizanja vječnog života (još o ritualnoj praksi)...
Post je objavljen 20.10.2007. u 17:38 sati.