Marketing
Osjećaj religioznoga
Negdje sam pročitao da je osjećaj za estetiku sličan osjećaju kojeg nam daje religija. Dakle kad osjetimo Božju milost to je kao da vidimo nešto što smatramo iznimno lijepim, bila to nekakva slika, osoba, predmet ili bilo što drugo. Moglo bi se raspraviti o ovoj tezi ali za mene ipak ima jedna stvar koja me uzdiže do samog Boga a da to nije sami Bog. Upravo u ovom trenutku se to događa, i osjećaj je sasvim jasan i stvaran. Govorim o gregorijanskom pjevanju, napose o glazbi. Svoj život ne mogu zamisliti bez glazbe, bez pjesme, a osobito bez gregorijanskog pjevanja, koje je zapravo prvi stil u glazbi u zapadnoj Europi koji je bio popularan po cijelom kontinentu. Možda prva pop glazba ako riječ „pop“ shvatimo u njenom pravom značenju, dakle „pop-ularno“. Osjećaj koji mi ova glazba stvara u mojoj osobi ne mogu opisati. Znam samo da me uzdiže u visine Božjeg i Kristovog misterija. Svaka čast osjećaju za estetiku, svaka čast svemu što izaziva osjećaj divljenja ali religiozni osjećaj je nešto sasvim drugo, nešto sasvim ljepše i uzvišenije. Nisam veliki ljubitelj moderne religiozne glazbe, koju npr. prakticiraju mnogi mladi bendovi u sklopu Crkve. Svi ti instrumenti skreću pažnju sa najvećeg i najljepšeg instrumenta koji postoji, a to je ljudski glas. Ljudski glas je taj koji je u mogućnosti da izazove iskonski osjećaj religioznoga. Čisti ljudski glas, Božje djelo...
Ne mogu se dovoljno nadiviti ljudima koji imaju lijep glas, koji još k tomu znaju veoma lijepo koristiti u pjevanju. Oduvijek sam bio za to da se gregorijansko pjevanje vrati na „dnevni red“ mise ali ne pita se, niti će se ikad pitati mene za takve stvari. Znam samo da sam ostao začaran kad sam bio u benediktinsko samostanu kad sam čuo da časove mole u g. Koralu... Za sve one koji su pomalo u misitčnom življenju: zamislite sada malu, veoma staru crkvu, koja ima iz sebe cijelu povijest, predvečer, sunce je već zašlo, pomalo je mrak u svijetu, svijetla su upaljena ali crkva ne blješti kao sve današnje, osvjetljena je taman toliko da se dobro vidi; zamislite pet monaha u crnim dugim kapucama (ogrtačima) u pobožnoj šutnji prije molitve, kucanje priora koji daje znak za početak molitve, i molitvu moljenu na gregorijanski način...i ja u svemu tome... Nikad se nisam bolje osjećao kao tada... Mistična jednostavnost monaštva, odcijepljenost od svijeta, molitva, post, poniznost, vječna posvećenost... Osjećaj religioznoga na vrhuncu, blizina Božja, osjećam dah Boga na sebi, njegova me milost grli i daje mi na znanje da sam na pravom mjestu, daje mi saznanje da sam njegov sada, i u vječnosti, da sam voljen, da sam njegov, da sam od njega...
Ljudi moji, ne tražite pobožnost na krivim mjestima, u krivim ljudima...
Osjećaj religioznoga je samo za elitu, budite i vi elita, budite dio svijeta anđeoskoga mira, Božje pjesme nade i spasa...dajte se zavesti svojom dušom, dopustite da užitak zamijeni pozitivna praznina u koju ćete pustiti Krista da je ispuni...
Ave verum corpus, natum de Maria virgine.
Vere passum immolatum in cruce pro homine:
Cujus latus perforatum,
Fluxit aqua et sanquine.
Esto nobis praegustaatum
Mortis in examine!
O Jesu Fili Mariae!
Post je objavljen 08.10.2007. u 00:14 sati.