Pluralitet istina. Pluralitet Biblija (razna tumačenja Biblije, npr. feminističko tumačenje). Pluralitet religija. Pluralitet ideologija i filozofija. Pluralitet svjetova. Da li stvarno živimo u vremenu kada ne možemo nikome u potpnosti vjerovati osim samima sebi? Imam osjećaj da je tako. Onaj tko misli da nije tako vjerojatno još...još...nije doživio da se prevari u nekome za koga je smatrao da je iznimno povjerljiva osoba. Kako da živimo normalno u svijetu koji nije normalan. Što je uopće normalno? Tko daje te definicije, granice? Društvo? Društvo je pokvareno ma što vi „pobožni“ rekli. Pod „pobožne“ stavljam sve one koji ne vide vlastitim očima, i koji smatraju da je ovaj život puko življenje sreće i blagostanja. Pod „pobožne“ stavljam sve one koji nemaju pojma što se događa u njihovom susjedstvu. Moram odmah reći da nisam nacionalist, ne daj Bože, mi kršćani smo kozmopoliti, mi ne smijemo imati granica. Moja domovina je cijeli svijet. Zato Rousseau kaže da su kršćani najgori ratnici jer nemaju (značajan) osjećaj nacionalizma. Ne bih nikada glasao za „Thompsona“- kvazi hipernacionalista sa nehrvatskim umjetničkim imenom, koje licemjerje s njegove strane. Svaka njemu čast na menadžerskim sposobnostima, i na ničem drugom. Opet se gubim u mislima...to mi se često dešava...svjestan sam toga...vjerojatno ću se jednoga dana samo spustiti na zemlju, okrenuti lice prema prašini, duboko udahnuti i isključiti se zbog svega toga- koji poetičan kraj. Tipično za mene. Nisam ogorčen, koliko to puta još moram reći. Svijet je tako stvoren da radi protiv nas. Ta i sam Isus kaže da je svijet protiv nas, a da ne govorim o sv. Pavlu („Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volje Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ Rim 12). Gledam na stvari pozitivno koliko je to moguće. Svjestan sam tragičnosti ljudske egzistencije, i nade koja nas drži živima. Može se gotovo reći da je nada egzistencijalni pokretač čovjeka. Ona je život, ona se ne gasi. Kaže se „nada zadnja umire“, ali ne, nada ne umire nikad jer onda to ne bi bila nada nego privremeno povjerenje. Nada je dubok i velik pojam. Još je i Kant pitao čemu se čovjek može nadati (što treba činiti). Neki se zalažu da je dosta samo naše postojanje, da ne treba ništa činiti (ne doslovno). Dosta je biti kažu neki. Nije ni loša zamisao. To je nešto kao „živi život i ne gledaj druge kako ga žive“.
Cijela povijest svijeta, barem ona nama poznata, se svodi na traženje čovjeka za smislom svoga postojanja. Zar nije došlo vrijeme da se bacimo na posao i da se okanimo tog traganja. Koje koristi od činjenice zašto živimo? Mišljenja sam da ako netko i dođe do te istine o smislu postojanja da bi umro istog trena od učinka te istine. No do toga neće nikada doći, kod nikoga pa, ne bojte se vi tragači. Smisao je ostao vječno zatvoren u ovom svijetu tako da bi mi imali čemu razmišljati, razbijati glavu, stvarati religije i tako te stvorevine koje popunjavaju tu prazninu. Da, religija je ljudska tvorevina, ne Božja. Božja je samo milost koja nam daje vjeru. Ja vjerujem u svaku religiju koja promiče dobro prema čovjeku i svijetu. Stvar je samo u tome što sam vjeran „svojoj“ religiji u kojoj sam rođen i odgajan. Otkud da ja znam što bih mislio o kršćanstvu da sam rođen kao npr. hinduist. Drugi vatikanski koncil proširuje (napokon) da je moguće da se spase ljudi izvan kršćanstva jer Duh Božji ne djeluje samo unutar kršćanstva, nego po cijelom svijetu. Ja sam uvjeren u svemoćnu milost Boga, i da će se svi, na svoj, od Boga odabrani način, spasiti. Da, i ubojice, i slovatelji, pedofili i ostalo smeće ljudstva. U to vjerujem jer vjerujem u ljubav Boga koja ne pozna granice, i Boga koji voli svako svoje stvorenje. Ne vjerujem u to jer želim da tako bude, nego zato jer vjerujem Bogu koji želi da tako bude. Pakao postoji ali to nije mjesto gdje se ljudi prže i pate, nego je to mjesto gdje će ljudi čeznuti za ljubavlju Božjom. Mišljenja sam da će sva ova bagra smećaroša jednoga dana Boga gledati licem u lice, i da će tada uvidjeti svoju grešnost i jadnost te da će ih tek tada Bog staviti na mjesto gdje neće više (tko zna koliko) gledati Boga, i svu Njegovu veličinu i božanstvenost... Toliko će čeznuti za tim da ga opet vide da će to za njih biti pakao, pravi pakao i jad...
Post je objavljen 30.04.2008. u 09:09 sati.