Potaknut nedavnim predavanjem iz ontologije, gdje se spominjao Aristotelov svršni uzrok, odlučih napisati par riječi o svrsi, ali ne bilo kojoj, nego ljudskoj svrsi.
Prosvijetlilo me kad je profesor rekao da su ljudi svrhovita bića. Odmah sam nabacio filozofsku facu i bacio se na razmišljanje...Mi svrhovita bića? Koja je to naša svrha? Što to znači uopće? Zaključih otprilike ovako: definitivno smo svrhovita bića, jer da nismo ne bi ni postojali, ali koja je to svrha, čemu čovjek, za-što smo stvoreni? Kažu oni pametni da nas je Bog stvorio da bi se imao kome očitovati, da bi ga imao tko spoznati, no ako je to jedina nam svrha u životu- spoznati Boga- zašto tome onda toliko malo ljudi teži? Dobro, nije to jedina svrha, svatko od nas ima svoju osobnu svrhu. Stvar je upravo u tome da mi za života biramo vlastitu svrhu, vlastiti put, uz onaj put koji nam je Bog odredio. On nas pušta u život slobodne ali ne potpuno jer bi se inače samo izgubili. Mi zaista krojimo vlastitu sudbinu, mi smo ti koji biraju što će biti s nama, ne drugi. Ima onih, i uvijek će ih biti, koji žele nametnuti nam „njihov“ put kojim oni žele da mi kročimo, to je nametnuta svrha, i toga se moramo uvijek paziti i ne dati se zavesti.
Konkretno sada:što je stvarno cilj ljudskog postojanja? To je ono vječno pitanje „zašto postojim?“ Ne tako davno, dok sam još studirao filozofiju, na satu etike, profesorica je rekla jednu veoma jasnu definiciju razloga postojanja čovjeka, koju sam ja odmah upamtio za sve one koji bi se mogli to upitati. Kaže otprilike ovako: čovjekov je cilj, ovdje na Zemlji, da postaje sve više čovjek. Zvuči možda prejednostavno, ali evo što kaže poznati filozof K. Jaspers: „Biti čovjek znači postajati čovjekom“. Pokušat ću to razjasniti. Čovjek se rađa jadan i malen, razvija se u mladića ili djevojku i na kraju postane muškarac ili žena. Sve te etape praati određeni razvoj uma, duha i duše, kod nekoga više, kod nekoga manje. Stvar je u tome da se čovjek trudi u razvijanju tog trojstva u sebi: duh, um, duša. Razvijanjem tih osnovnih čovjekovih kategorija čovjek postaje više čovjekom. Isus nam poručuje da moramo biti kao Otac naš nebeski, biti što sličniji Bogu. To što je čovjek svrhovito biće znači da još nismo dovršeni, da imamo tu neku svrhu kojoj idemo, kojoj bi trebali svi težiti ali se, znamo, neki tome i odupiru. Nismo dovršeni na zemlji, stvoreni smo za nešto više, neku veću stvarnost. U tome je i bit redovništva, živjeti sada i ovdje neku veću stvarnost, za neki veći cilj. Tužno je to što su ljudi toliko okupirani prolaznim zadovoljstvima da ne mogu vidjeti ono ljepše što se krije iza toga. Da, krije se... Čovjekov je zadatak da izađe iz svoje sjene i da pronađe ono vječno u svijetu, da otkrije ljepotu svoje duše, svoga tijela, svoga duha. Ne može to svatko no da li se zapitate nekad možda da li se vi uopće trudite da bi to postigli? Koliko se trudite? Neki će reći „imam i ovako dosta briga o kojima moram razmišljti, još mi i to treba“...U tom se izrazu ravnodušnosti zapravo očitava današnje stanje čovjeka- mi danas nemamo vremena da razmišljamo o „glupostima“ kao što su vječni život, razvitak duše, smrt, „druga zemlja i drugo nebo“ itd. E, ako čovjek ne može naći sat vremena u tjednu da razmišlja o tome onda čemu on (ti?) živiš? Ako živimo samo da bi jeli, pili i zabavljali se onda i nemamo neku posebnu svrhu nego da kupimo prašinu ovdje na zemlji...
U čovjekovoj naravi je da se razvija, da raste duhovno...Što ti činiš za svoj razvoj? Ili možda nazaduješ?
Hvaljen Bog u vijeke!
Post je objavljen 17.05.2007. u 10:29 sati.