Ispovijed je jedan od sakramenata Katoličke crkve ( sakramenat Pokore i Pomirenja) i time praktično postaje obveza svakom pravom vjerniku. Ipak se ostavlja na slobodnu volju koliko ćemo se ispovijedati dok Crkva kaže: ispovijedi se jednom na godinu i za Uskrs pričesti. To je dakle minimalac koji nam je dala Crkva. Uvijek se iznova pitam što znači ta riječ „Crkva“...na koga se misli kad se kaže npr. „Crkva nam je rekla“ ili „Crkva nam je odredila“... Teško da se tu vidi ono jedinstvo koje bi trebalo biti među laicima i klerom...jer očito je da (viši) kler donosi sve odluke u Crkvi kao takvoj, te se na njih može misliti kad se pitamo tko to donosi odluke tamo. No to je opet jedna od onih samostalnih tema koje ću obraditi...ako se sjetim...
Malo o ispovijedi dakle...Rodila se iz čiste potrebe ljudi, napose redovnika pustinjaka (monaha) koji su bili, na neki način, obavezni reći svome duhovniku što ih sve muči. Malo pomalo rodila se „privatna“ ispovijed laika u samostanima irskih redovnika koji su bili nadahnuti monaškom tradicijom. Do tada su ispovijedi bile javne i zadana se pokora vršila javno. Pokora bi znala trajati i nekoliko godina, a onaj tko je bio u pokori morao je nositi posebno pokorničko odijelo i nije bilo dozvoljeno da se pričesti. Hvala Bogu Irci su to sredili uvevši osobnu ispovijed koja se tako mogla i više puta ponavljati i pokore nisu bile više javne.
Tada su se uvele i famozne pokorničke knjige koju je morao svaki ispovjednik imati. U tim se knjigama, na način cjenika, nalazio popis grijeha i odgovarajući im pokora tako da se točno znalo koja i kolika pokora ide za koji grijeh. Praktični su bili nema što!
Neću previše pametovati podatcima nego ću se samo osvrnuti na danšnji značaj koji ima sakramenat ispovijedi. Pa kakav ima značaj? Ja bih rekao mali, sudeći po promatranju današnjeg vremena. Naravno tu kontrira ona stara garda famoznih bakica koje se ispovijedaju svaki dan...što je mogu slobodno reći pretjerivanje. No ako pogledamo većinu mladeži danas i ako ih pitamo kad su se zadnji put ispovijedili dobili bismo vjerojatno odgovor:“zadnji put je bilo na Krizmi“... Moram priznat da nisam ni ja oduševljen današnjim ispovjednicima i kažu mi ljudi da je to zapravo jedan od glavnih razloga zašto ne idu na ispovijed. Pa dobro, nitko te ne sili da ideš samo za Uskrs ili Božić na ispovijed gdje ionako ne možeš baš birati tko će te ispovjediti, a kamo li se tada možeš normalno ispovjediti kad sve ide kao na brzoj blagajni. Imaš čovječe cijelu godinu da mirno odeš do nekog svećenika za koga se zna da je dobar ispovjednik i da se s njime ispričaš kao čovjek u miru. Dakle potrebno je uzeti si vremena i učiniti ispovijed jednim razgovorom, što je ispovijed u svojim počecima samo i bila. Moja preporuka je da odete u neki samostan, ako ste u mogućnosti, i zatražite glavnog ispovjednika, svaki samostan ga ima i on bi trebao svugdje biti dobar.
Reći ću još samo ovo... Ako i ne idete na ispovijed nikako, ne bojte se za svoju vječnost. Bog je tako milostiv da nemate pojma, nemam ni ja pojma, ali znam da je i premilostiv za naše razmišljanje. Ispovijed je osobna stvar svakog pojedinca, njezini su učinci čudesni za našu dušu samo ako se unesemo s pravom vjerom u nju. Bog nas čuje i ovako, i ispovijediti se po meni možemo i sami- odemo u crkvu i skrušno, skrušeno se ispovijedimo pred raspelom i sami činimo pokoru poslije...zašto ne. Stvar je ta da kad se pred drugim čovjekom otvorimo osjećamo se mnogo bolje i znamo odmah da nas je netko, tu i sada, čuo...stvar je dakle malo i psihološke naravi. Preporučam ispovijed sa (dobrim) ispovjednikom jer se čovjek osjeća sigurnijim kad je još netko tu dok izgovaramo naša propuste i grijehe.
Ispovijed je stvar jačine naše vjere i osobnog nastojanja za savršenstvom...ako netko ne želi težiti boljem to je njegov vlastiti odabir...koji je sve samo ne dobar.
NEXT: Adam i Eva? Da li je žena zapravo kriva za grijeh?
Post je objavljen 01.05.2007. u 19:44 sati.