Hvaljen Bog!
Evo dragi moji i moje... Tema koje se svi „dobri“ vjernici plaše. Kako izgleda taj pakao, što je to, hoću li ja završiti u paklu zbog svojih grijeha? To su samo neka od pitanja koja nas muče kad razmišljamo o tom „strašnom“ mjestu. Kao prvo da odmah naglasim da to nije mjesto, pakao nije mjesto, iako u Bibliji ima mjesta gdje ga se tako opisuje, no to možemo objasniti ograničenom teološkom dubinom autora. To je stanje u kojem se nalazi čovjek. Isto tako ne možemo reći za Nebo, koje se u Bibliji spominje na više mjesta, da je mjesto. To jest negdje „gore“ ali ne u trodimenzionalnom smislu, u realnom smislu. Možda da se držim kratkog teksta, pa ću jednostavno objasniti sve. Definicija: pakao je odjeljenost od Boga. Do odijeljenosti se dolazi tako da se vječno odbija biti božjim potomkom ili ne pokajati se za teške grijehe. Dakle, do pakla čovjek dolazi svojom slobodnom voljom, to je samodestrukcija svoje vlastite vječnosti ili samoisključenje iz zajedništva s Bogom. Na nama je da li ćemo završiti u tom paklu odjeljenja ili ne, na Bogu je „samo“ da nas prihvati onakve kakvima se Njemu pokažemo. To pak opet znači da Bog nikoga ne bira za spas ili propast, da ne postoji predestinacija (predodređenje). Mi smo sami gospodari naše sudbine. Što je onda sa muslimanima, budistima, hinduistima i ostalim ljudima iz drugih konfesija?
Postoji nešto u teologiji što se naziva „klice“ Boga ili Logosa (logoi spermatikoi, grč.) što je naglasio nauk Drugog vatikanskog sabora. To je nauk da je „kršćanski Bog“ zapravo u klicama prisutan u svakoj religiji, one su kao zrake Božanskog sjaja. Kršćanstvo je vrhunac religija i sve se religije u njoj mogu zrcaliti. To tumačenje kršćanstva može biti opasno ako ga se krivo protumači, što većina ljudi i radi. Nijedna religija dalke nije loša, niti je za osudu, nego svaku religiju treba poštovati jer je odraz djelovanja Boga. Budući da nijedna religija nije loša u svojoj biti, znači da svi ljudi koji su dio neke religije ne teže nekom zlu, naravno ako uzmemo u obzir da se živi onako kako je u pojedinoj religiji propisano. Svi oni koji u životu teže dobru, dobru samome sebi, dobru prema svijetu i dobru drugim ljudima će biti spašeni jer su vršili volju Božju a Njegova volja je samo Dobro.
Postoje u katoličkoj crkvi oni koji nisu za spas svega i svakoga. Oni se pitaju pa gdje je onda pravda ako će i zli biti spašeni? Svatko će biti spašen po svojim zaslugama (ne djelima). Zli će biti spašeni ali će patiti u vječnosti za svoje zlo, a ta patnja će biti vječna odjeljenost od Boga i neizmjerna tuga zbog toga. Što je sa ateistima? Koji je njihov Bog koji će ih spasiti i suditi? Isti je Bog, drugačiji kriterij spašavanja. Naravno da će se i oni po milosti Božjoj spasiti ali će i oni također biti u paklu. Mislim da bi bilo na kraju lijepo naglasiti kako sse ljudi trebaju „oterasiti“ one lude zamisli da je pakao neko mjesto gdje je vruće kao u najvrućoj pustinji i da nema vode, da je sve puno sumpora i dima...to je samo prevelik utjecaj likovne umjetnosti i televizije. Posvijestimo sebi da je pakao stanje i da je to jedna druga dimenzija postojanja koju još...još...ne možemo u potpunosti shvatiti.
Moramo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke i ne dati volji da nas zarobi u svoju zamamnost i slobodu, ograničimo sami sebe u lošim stvarima, ako ih se već ne možemo u potpunosti osloboditi. Stvar je u tome da čovjek, jer je čovjek, postaje sve više čovjek. On nije dovršeno biće nego se razvija, sve do eshatona, do konačnosti i jedinstva s Bogom- oni koji ostanu vjerni, a oni koji ostanu tvrdoglavi, u konačnosti ničega i tame. Što ćeš ti odabrati?
Slava Bogu!
