Spaljivanje mrtvaca (kremacija) je uništavanje tijela preminule osobe spaljivanjem. Duga tradicija Crkve govori: „Tjelesa preminulih vjernika moraju se pokopati i zabranjeno je spaljivati ih.“ (kan.1203,§1); nije dopušteno ispuniti želju pokojnika koji koji je tražio da mu tijelo bude spaljeno (§2); onima koji to zatraže, treba uskratiti kršćanski pokop a njihov pepeo ne može se čuvati na blagoslovljenom groblju. Iako su Grci i Rimljani u vrijeme nastajanje kršćanstva prakticirali spaljivanje, kršćani su pokapali svoje mrtve iz tri razloga: 1. poštovanje prema tijelu kao Kristovu udu i hramu Duha Svetoga, 2. vjera u tjelesno uskrsnuće pokojnika i 3. snažna reakcija protiv spaljivanja tjelesa koja su vršili poganski progonitelji kao ismijavanje vjere u uskrsnuće. Izgleda da su se kršćani brinuli da će uskrsnuće biti ne moguće ili barem otežano ako ostane samo pepeo koji treba uskrsnuti.
Sveti Oficij promijenio je ipak tradiciju i zakon koji je zabranjivao spaljivanje pokojnika 8. svibnja 1963. Kremacija je prije bila dopuštena samo zbog bržeg otklanjanja tijela u vrijeme kuge, prirodne nesreće i drugih teških javnih potreba. Sada se ona dopušta iz bilo kojeg razumnog razloga, pod uvjetom da takav zahtjev nije motiviran odbacivanjem kršćanskih dogmi, mržnjom prema Katoličkoj crkvi, ili sektaškim duhom. Glavni čimbenici te promjene proizašli su iz obnove teologije o uskrsnuću i sve veće brige za uporabu slobodnog zemljišta za pokapanje mrtvih.
Zakonik kanonskog prava iz 1983. preporučuje pokapanje ali ne zabranjuje spaljivanje osim ako se ono zahtjeva iz razloga suprotnih kršćanskom nauku (kan. 1176,§3). Red sprovoda iz 1970. predviđa kršćanski sprovod onima koji su dali spaliti svoje tijelo, te sahranjivanje njihovog pepela u katoličko groblje. I dalje se daje prednost tradicionalnom pokapanju, ali je kremacija postala prihvaćena praksa u Katoličkoj crkvi, osobito kada se obavlja nakon pogrebne mise s prisutnim tijelom.
Eto pa se odlučite kad dođe vrijeme za razmišljati o tome, ne možete pogriješiti.
Hvaljen Bog!
