Navodno smo po DNA sastavu metodom poklapanja šifri najsličniji banani. Majmun nije ni blizu.
Tek je 54-ti po sličnosti sa nama. Današnji informatički sustavi iščitavaju 8 milijuna kodova
na mah. Od majmuna, sličniji su nam, među ostalima, jazavci, akacija, patak...
Ponekad uplaši ta spoznaja o tome koliko smo bili u prošlosti u krivu.
Kada su kornjače nosile svijet (ravnu plohu;), lomače su pucketale po trgovima.
Sve što smo tada imali, bila je poezija postojanja s jedne strane i vječita sumnja sa druge.
Složimo li se da je sveto pismo poetika, svjedočit ćemo snazi njezinog izraza.
U Bibliji postoji Pjesma nad pjesmama-djelo koje u svojemu naslovu sadrži dogmu:
Ne postoji bolja pjesma od ove!
Kategorički. Postoji li?
...Ili što bi na blog.ha eru rekli...ma nije uopće bitno koja je pjesma bolja, bitno je da se piše.
...i da je imao blog, Kuberten bi sigurno lajkao.
I sad taj bloger Skepsa povede taj svoj dosadni..."pa ipak...ako je tomu tako, zašto ste toliko
osjetljivi kada se kritizira vaš rad? Zašto Vas to dira?"
Vi imate relationship sa svojim djelom. Emocije ne mogu biti neupletenije...Vama je ipak jasno,
da se može i bolje od PnP-a?
Danas kada postajem građanin Europe!
Danas kada postajem, važniji među nevažnima;
danas kada se pripajam,
danas kad se šampanjcem napajam
i pjevam the champions,
danas kada zbrajam...
kada pred pristupam
na taj sajam,
danas se ufam
u Beethowena,
Robespierrea il Chopina,
danas idem do Antwerpena,
vidjet Nicu, Alicante,
jesti sireve i krokante,
govoriti enchante...
kušati Porto uz bokun srdela
čitati Lorcu, gledat Bunuela...
Wendersa il Fernandela?
kao lice tražiti svog Pirandella,
Uz Wagnera do Rotterdama
u tišini Notre Dama,
kroz Aarau za Dachau,
Gdanjsk, Brno i Katowice,
za Švejkom u Budjejovice
il u praškoj magli sivoj...
k Palyvecu na pivo?
na habsburški božić u drevni Beč,
gdje snijezi su bijeli kao kreč
ušuškali riječ,
"gdje postoji rame na kojemu plače smrt..."
vlakom kroz jesenju provansu
na pjesničku absint seansu;
le feuille morte e de ca e de la,
Pijanim brodom za Charleroux
La Manche, La Manche iz aviona,
naziru se prve hridi Albiona,
Normani ,Kelti i protestanti,
i u Derryju demonstranti,
dignuti čašu za labavi mir
pjevajuć Sydovu God save the queen!
u zelenoj Irskoj u pastorali
forsirati jug po dijagonali
srušit ću noćas još 1 zid
igram večeras za Real Madrid!
Uz podsjetnik da nadolazećeg 02.08. Hrvatska ulazi na Leonarda Coena u pulskoj Areni;
(ma koliko Coenoskeptici dovodili u pitanje taj neminovni proces;)
kad granicu su prešli,
ponudili mi da se predam,
to ne dam!
uzeh pušku i isparih.
i često mijenjao sam imena,
stradali mi djeca, žena,,
al imam drugove
i neki od njih su samnom.
I starica nam dade zaklon,
sakri nas na svoj tavan,
tad vojnici stigoše
poginula je bez riječi
Od nas trojice jutros,
ja sam jedini večeras,
al moram dalje,
granice su moje tamnice!
a vjetar ,vjetar puše,
kroz grobove i mrtve duše,
sloboda stići će...
i izaći ćemo na čistinu...
Nijemci tražili me doma,
Rekli: Potpiši se odmah!
nisam bojao se ja
uzet svoja oružja!
mijenjah imena stotinjak,
ostavio ženu, sina,
al kompanji su tu,
imam Francusku!
i starac na svome šufitu
sakri nas na noć u žitu,
dočepaše ga se nazi
gine uz smješak na faci
a vjetar ,vjetar puše,
kroz grobove i mrtve duše,
sloboda stići će...
i izaći ćemo na čistinu...
Navodno se dan danas pod brežuljkom na kojemu je nekad bilo groblje, u doba južine čuje hor dječjih glasova. Baba Mafalda, kada je u travaričkom transu, uspostavlja kontakt sa tom dječicom. Oni tada kažu za sebe da su kugini duhovi.
Vjetar raznosi njihov cikut u noći kao jezivu akustičnu buktinju.
Epski guslar Ante bio je, naravno, slijep. Postoje razne povijesne teorije o sljepilu misterioznog Ante.
Službeno vodu najbolje drži teorija koju je razvio izvjesni poljski Židov dr.Lolek Gambowitz koji tvrdi da je Ante
bio slijep od rođenja. Ne vidjevši nikada svjetlo, Ante je bio nadprosječno obdaren ostalim čulima i ticalima.
Razvio je tako osebujan svijet mašte u kojemu je jasno vidio vile, vještice, anđele i vilenjake.
Sasvim je drukčija teorija koju prihvaća i zastupa vatikanski filozof i mislilac Antonio de Kadenza.
Ta teorija bazira se na iluminizmu i mističnim svjedočanstvima prema kojima je nesretnoga Antu stigla Azrijelova kazna.
Azrijel je anđeo mašte, imaginacije i irealnog, a kao takav je i Njen zaštitnik.
Pod njegovom bistom u Solunu, uklesana su sljedeća slova:
«Tko vidi nju u oči i priča o tome, oslijepit će zauvijek kao da nikada vidio nije!.»
Pećina Manduša u podvelebitskom kanalu, toliko je duboka da se u njoj jeka čuje vječno.
U tu pećinu su Uskoci bacali mletačke mornare i trgovce. Iznerviran glasovima koji su ga godinama proganjali iz pećine,
uskočki vođa Jure dao ju je zatrpati stijenjem. Na taj način je prekinuo direktnu povezanost mjeseca i pakla.
Đavo je mjesečinu rabio kao svojevrsnu propagandu kakvom su se kasnije koristili veliki diktatori koji su govore držali
isključivo noću... vjerujući u hipnotičku moć mjesečine.
Uskoci su švercali hercegovačku marijuanu otimavši je Turcima. Turci su golem urod prevozili brodovima u Istanbul
gdje se kasnije od iste sirovine proizvodio finest turkey hasish poznat pod nazivom Malto Kurteze.
Abdullah Tayfun poznavao je stare sjevernoafričke recepte za preradu kanabis sative. Kidnapiran je 1809. u brdima pored Livna dok je nadgledao plantažu na čuki Grduši. Naručitelj otmice bio je glavom i bradom Napoleon Bonaparte koji je ljetovao u Dubrovniku. U improviziranom laboratoriju na otoku Šipanu, Abdullah je podučavao Francuze tajnama hashisha.
Za nagradu je nagužen i bačen u more negdje kod Boke Kotorske. Orlando Guivarch zvani Pršo, opalio mu je brticu
(vritnjak) i tako je svezan skončao među grebenjem i planktonima.
Riskirat ću ovaj post makar navuko tužbu društva za zaštitu životinja.
U sobi mi je nekakav mutant komarac koji je dobio već 3 žlepe* i još
se drži, leti i što je najgore, sad zuji još gadnije jer sam mu valjda
oštetio glasnice pa vibrira...
4 puta sam ga noćas imao u šaci i kad bih otvorio-on tutanj! Nakon
toga mi je 3 put naletio na tir-gađao sam ga šlapom, dvd-om-ništa!
Izgleda da moram preć na kemijsko oružje jer momak je ne žilav
nego legenda! Pa zamisli da tebi kao ljudskom biću netko to napravi?
Hvata te svojim džinovskim rukama, gađa te svojim džinovskim šlapama?
U Istri komarca zovemo čvrlinkuš. Navodno ujedaju samo ženke što i ne
čudi s obzirom na njihovu perfidnost. Komarci su mi u životu oteli puno
noći i u jednoj od tih sam noći doslovno kolabirao psihički i proglasio
slom. Dotukle su me tu noć. Istina, to je bilo u Fažani, nedaleko močvare
u kojoj je dr.Koch vršio svoja istraživanja...
Anyway, pitao sam se kakav stav imaju te udruge glede takvih vrsta?
Da li nekoga zabrinjava što će populacija mrava za 50 godina biti manja za 1,6 %?
Da li je nehumano kako postupamo prema populacijama štakora?
Pazi-ta bića možeš slobodno mrzit i eksterminirat! Oni plaćaju ceh.
Kakve ljudske osobine pokazujemo kad ubijamo komarca?
Da li kad ubijete komarca:
a) samo ga odložim u pepeljaru i operem ruke
b) iživljavam se malo na njemu-palim mu krila i tako to...
c) naljepim ga u herbarij ili spomenar
d) ne ubijam komarce jer poštujem život svih živih bića
e) ne ubijam komarce jer vjerujem da će se moj duhovni vođa reinkarnirati u vidu jednoga od njih
Ja i Ivo, drugi put smo ostali sami jer je Čedo očekivao neki neodgodivi poziv, vezan za sasvim nešto drugo.
Ivo se bez Čede momentalno oslobodio te je sad on krenuo s postavljanjem pitanja:
-a ti si sa bloga ha?
-jesam.
-u vi na blogu ste žestoki jelda?
-nego šta!
-i vas smo nadzirali. donosio mi je Mlinarić iz VONS-a te najkritičnije izvatke pa sam nešto od toga i čitao i tako...
-a da? i kako to izgleda?
-pa nije lipo kad moraš takve stvari čitat o sebi...bila je ona neka...strip junakinja neka?
bilo je i inicijativa da se ti blogeri stave pod nadzor, ali ja sam rekao, gospodo,
osobno sam nazočio kada je g Clinton rekao Tuđmanu vezano za Feral Tribune:
-i u SAD-u izlazi tonu satire protiv mene, ali jedino pravo koje ja imam na to je da ih ne čitam.
Gledam ga u tu blefersku, uobraženu, karizmatičnu facu i ne znam bih li se smijao ili što?
-a koga si još čitao na blogu?
-pa iskreno, drag mi je bio onaj ćaknuti fratar...inćun?
-Gavun? fra dži?
-e...e taj. malo je preliberalan za moj ukus, al ipak mi je blizak ka Dalmatincu.
U tome trenutku shvaćam koliko je država u biti samo ideja, maska. Ne postoji čovjek,
koji jest država. Maska države kliznula je niz lice tog čovjeka i silinom one euforije kojom je
slavio ondašnje pobjede, prikovan je na dno dna. On unatoč svemu i dalje želi manipulirati,
dominirati...kakav glumac!?
Idemo dalje:D
-i šta da pišem o tebi? ima li smisla pisati o tebi? kakva povijest zna biti, ne bi me čudilo da ti za 100
godina ispadneš čak i pozitivac!?
-pa to će se neminovno pokazati. mene treba sagledati sa distance.
-da, da Ivo...znam ja da bi ti sad najrađe govorio sa distance...nego jedno pitanje me strašno zanima...
onako osobno...nevezano za naše memoare...?
-ukoliko budem mogao-odgovorit ću ti.
-kad si bio na tim balovima ,u tom luxuzu...u cijelom tom glamouru i sjaju...jel ti palo ikad napamet
da bi mogao završit ovdje, na čaju u kantini ?
-nikad.
-nego, di smo stali? prošlo je 20 minuta...upravo si potrošio 50 eura na ćakule...
-zapamti-nikad nisu samo ćakule! uglavnom, Mirjana nije podnosila Kosoricu, a meni je trebala
baš takva-glupa, odana i marljiva, u politici ne možeš bez takvih. Bili smo u punom jeku kampanje
lobiranja i ništa nije bilo preče od tog cilja. Taj dan je Kosorica imala živčani slom jer ju je bez pozdrava
i poruke, ostavio njezin ljubavnik, danski promatrač Elkjaer. Došao sam kod nje u popodnevnim
satima i bila je neutješna, a čekao nas je veliki posao. Sjeo sam do nje, obrisao joj suzu i nježno ju
poljubio. Bila je pomalo zbunjena, ali se smirila, a ja sam zavukao ruku pod njen šlafrok i prelazio
po njenim nogama. Imala je gaćice ispod kojih sam zavukao prst i počeo lagano trljati. Nikada to nisam
učinio sa njom, a znali smo se dugo. Nikada je nisam ni vidio golu. Zamišljao sam da možda među nogama
ima sijede dlake kao i na glavi...Dosegnuo sam erekciju i gledao sam ju kako se klanja i ne vjeruje šta joj se
dešava...prvi kurac države, u njenim je rukama...ona ga miluje, oblizuje po dužini kao lučku kad se topi...
najzad je raširila noge i prstima rastvorila usne nakon čega sam ušao u nju i slušao kako vrišti
-aaaaaaaahhhhhhh iiiiiiiiiiiiivooooooooooooo!!!!
svršio sam joj po faci ,dao joj mirisnu maramicu. bila je ponovo u stroju i mogao sam opet računati na nju.
sjetio sam se i tada Clintona i rekao:
Kažu mi neki frendovi Irci da je njima MacGowan sranje. Koliko sam skužio, doživljavaju ga kao nekog
Boru Đorđevića.
Ma dublinski snobovi, šta oni znaju? Prevodeći ovu stvar od Poguesa čuo sam bar 4 naša banda pod direktnim utjecajem. Odabrao sam ovu pjesmu iz londonskog ciklusa jer sam vezan za nju ,budući da sam doživio jedno prilično
mistično jutro pod albertovim mostom, jednim od najljepših na Temzi. Morate voljeti Poguese...
uz taj svečani, drevno-irski etno štih u kombinaciji sa shaneovim promuklim, natopljenim vokalom...neprocjenjivo!
sanjah da visili smo
na dokovima Temze
gdje je hladna, siva voda
pod mističnim svjetlom jutra
u dimu tvoje cigare
gledah mistični dima ples
oči tvoje, modre ko ocean med nama
smijat mi se
probudih se sam i napuš(t)en
u dalekom kraju
sunce slabo na mom licu
pakao viri kroz rupe na stropu
okrenuh se zidu
prekrih se plahtama
htjedoh zaspat i nazad u snu
da si samnom tu
broji dane
lagano prolaze
uzmi avion
i poleti ča
vidimo se
za prvih pijevaca poj
u hladno i mistično jutro
Albert most.
Ovaj post je ultimativni must have na svim aplikacijama
Pa kako? Pa zašto?
Želim doznati kakva je ta priroda odnosa jedne žene sa feminizmom.
Svjedoci smo posljednjih dana neslućenim promjenama u svijetu:
da vam je još lani netko rekao da će Brazilci na ulicama demonstrirati
protiv nogometa, rekli bi mu da je lud ko šlapa...
Priroda prosvjeda u Brazilu ipak je nešto drugačija kako je to u svome
postu pedantno objasnio bloger Gamba. Ljudi u Brazilu prosvjeduju
protiv nonsensa na koje se nerazuman novac troši poznatim i prohodnim
kanalima korupcije. Zanima me nešto drugo...
Vratimo li se u lijepu našu, pitanje je jednako globalno i aktualno.
Nogomet je u Hrvatskoj iritantan ,napadan. Po novinama sportsku rubriku
80% čine textovi o nogometu...čitaš biografiju nekog lijevog beka Cibalie i onda
u kutku pročitaš da je Mladost u finalu lige prvaka u vaterpolu?!
Kako je nogomet uvijek važio za "mušku stvar", neke žene su ga prihvatile
kao nužno zlo i funkcioniraju u suživotu s nogometom. Posljednjih je godina
trend bio sve jače uključivanja žena u nogomet i tako su klubovi dobili
prve ženske trenerice, a lige prve sutkinje. Sve je više žena i na tribinama.
Feminizam je ideja prema kojoj stav danas ima skoro svaka žena. Često sam
sa ženama pričao o feminizmu i uočio izvjesni oblik religije. Feminizam je
"ženska stvar" ,ženska cosa nostra i to se ne dovodi u pitanje. Bez obzira na to,
žene će se često ipak distancirati od radikalija.
"Malo feminističke literature nikada nije na odmet."
Ankica Čakardić
Uoči utakmice Hrvatska - Srbija, pojavile su se u javnosti teze o apsurdnosti
potrebe da se toliki novac troši na spektakle dok je zemlja u krizi. Tome stavu
se i nema što puno proturiječiti, međutim isti spin nastavlja se tako što dovodi
u pitanje nogomet kao smislenu igru.
"22 budale trče za nekakvom loptom i reklamiraju NIKE i adidas!"
Veki
Kad gledam unatrag taj odnos žena prema sportu ,sjetim se da su skoro sve cure
iz razreda bježale sa tjelesnoga. Zašto su mrzile tjelesni? Mi smo jedva čekali
tjelesni. Da je vjerovat evidencijama izostanaka sa tjelesnog, čovjek bi zaključio
da žene imaju menstruaciju svaki dan.
Zanima me daklen, da li stvarno mislite da nogomet treba ukinuti kao pojavu?
mjesec u kljunu,
roni pod slapom,
noć me obara
tromo ko šapom
svog me rastvara,
glogovim štapom
kesice buši,
u žučnoj pjeni
zaklan se pušim,
polako zelenim,
hropćem, gušim,
muhe me jedu,
na kolcu se pjenim,
nek me odvedu
dubinama snenim
svježem u ledu,
krči mi put
mjesec u kljunu
više zelen no žut,
u sluzi istrunuh
sirov i krut;
nejestivo sam biće,
zalogaj sam odveć škrt,
krvav carpaccio i oporo piće
za stolom nazdravlja mi smrt,
besramno biće...
i čekaju napolju crne ptice
epilog jednog sporog klonuća,
bokun moje iznutrice,
jetru, srce il komadić pluća
halapljivo trgaju zloslutnice...
Volim u pozadini nedjeljnog ručka čuti onaj poznati riff nedjelje u 2. Ugledati poznatog ćelavca kako
najavljuje gosta kojega privodi pred nedjeljnu, hrvatsku javnost. Ima ponešto u acinom imageu što
jest novinarski-njegov guard, ritam, dikcija...pa ipak, zamjeram Aci štošta.
Iako cijenim njegov bunt spram službenog Prisavlja, neke obrasce njihove licemjerne vladavine,
demonstrira upravo Aco Stanković, novinar i pjesnik u mirovanju. U svojoj promociji svijetonazora,
Aco je uvijek na strani građanske, tolerantne i napredne Hrvatske. Na žalost, poput svih u medijima,
tako i on ovisi o jedinome faktoru opstanka-indeksu gledanosti.
Drugo je sad pitanje kakvo je društvo koje 5 puta više pogleda Kerumovo od Radmanovog gostovanja?
Činjenica jest da se Aco često ,kada mu gledanost opadne, okreće svojim najdražim gostima:
Kerumu, Mamiću i ostalima koji su svojim primitivnim ispadima spremni prikovati pola Hrvatske
za tv ekran.
Nije li ironično (alanis morisette;) da prezireš primitivizam, a okrećeš mu se čim ti padne index?
I svi ti silni portali koji ponedjeljkom naglašavaju bombastično:
Keruma gledalo 3/4 Hrvatske!!!
Osim toga, nerijetko Aco ne doraste zalogaju pa mu postane žrtvom. U prilog toj tvrdnji navodim
emisiju u kojoj je gostovao Ivo Sanader. Politički mrtvac koji je trebao biti priveden u arenu da ga
se ukopa, nakon nastupa bilježi pad lošeg rejtinga u javnosti?!
Ipak, Aco mi je još uvijek znak da je nedjelja. Sjetim se priloga koje bi imao Milorad Bibić Mosor.
Taj genijalni, dobroćudni div, često je gostovao u prilozima koji su za pamćenje. Sjećam se
reportaže sa igrališta na kojemu je Toni Kukoč zabio svoje prve koševe...Adijo Mosore!
Svi javni akteri prošli su kroz nu2 i po 3-4 puta i imajući u vidu inflaciju ličnosti, Aci se baš i ne piše svjetla
budućnost. Rado se prisjećam emisije sa ispaljivanjem čepova (Let3) ili Damira Avdića kojega sam otkrio
upravo gledajući nu2. Bilo je tu svega, ali jednu bih svakako uvrstio u best off....
Kao nastavak spike o rastafarijancima koju je počeo bloger Afrika, danas ćemo divanit malo o Bobu Marleyu...
mislim da svi znamo Marleya i nema se tu puno šta pametovati...čovjek koji je svojim pjesmama mogao odgoditi
građanski rat i koji je imao pogreb 7 puta veći od J.B.T-a, svakako je legenda jer je među prvima u svijetu afirmirao
taj zarazno-lijeni jamajčanski reggae.
Ono što se o Marleyu obično zna su Get up, stand up, Buffalo soldier ili One love. Kada sam živio u Londonu, cigarete
sam kupovao na kiosku kojega su držali Pakistanci. Iz nekog, meni nepoznatog razloga, na istom su kiosku nudili CD-ove
sa po 30-ak Marleyevih stvari za 50 penija. Kutija cigareta i Marley-4 funte ravno. Skupio se tu s vremenom, cijeli Marleyev opus
i ja sam sve te stvari preslušao (nešto što ne preporučam da se čini kod kuće;). Jedna od tih 800-injak stvari, posebno mi je
uvijek zapinjala za uho. Oduševio me taj c-produkcijski zvuk...posebno gitare...a o pratećim vokalušama da se i ne govori...
ja svirat ću tvoj broj, draga,
brijat ćemo cijelu noć, draga,
jer ja imam moć, draga,
slatku, ljubavnu moć, draga!
meden mot me pere
pa nek me mjuza dere,
jer ja imam moć, draga,
za svu noć, draga!
tiha je ova noć,
pliz ,ugasi tu luč,
da zasviram tvoju stvar, draga,
i da brijemo svu noć, draga!
Umoči čekić taj, dok kalup je vruć x 3
otvori se sad, otvori se sad,
nek ljubav pohrli...draga,
slatke ljubavi moć draga...
meden mot me pere, draga,
i nek me mjuza posere, draga,
jer ja imam moć, draga,
za svu noć, draga....
ta troma ,prva riječ doklokotala se na početak. moždana sparina nije nimalo jenjavala i kao u
svakoj pasivnoj psihozi, konture su dobile viziju. neizdrživi svrab duž cijelih leđa smirujem
trljajući se o krevet. najgori je taj okrutno hladni znoj uz kojega redovito nastupa i osjećaj da
sam slomljen iznutra. osjećam svaku košćicu pucati. valovi topline izmjenjuju se sa napadima
cvokotanja. mišići ne slušaju, otkazuju ,nekontrolirano titraju.
pokušavam se dočepati telefona i toliko sam slab da ga moram držati sa obje ruke. ukoliko se
uskoro ne sredim, raspast ću se...ne želim ni pomišljati što će biti...ako se ne sredim...
osluškujem svijet kako se napolju dešava mimo mene...poneki dječiji urlik ili plač, ćakulu ili
zvuk kakvog auta. zavidim svakome...meni je najgore.
diler se ne javlja. spava. kotrljam se sa kreveta i legnem na pod osjećajući da ću uskoro se samo
odljepiti od tijela i odletjeti u mrak. gledam u sat kao u jedini spas koji će stići toliko sporo da nisam
siguran da li ću to dočekati. mrzim sve oko sebe...i knjige i cd-ove i muzika mi posebno ide na
živce sada. kašalj je znak da je kriza i službeno nastupila i moj organizam zahtijeva svoju dozu
heroina. uskoro će početi razne manifestacije...kojekakve treskavice, podmukli bolovi...ne javi li
mi se uskoro, samo ću prokliziti, istopiti se. javio se nakon 2 sata. rekao je da se tek probudio i
da se javim za sat vremena...sat vremena?!
nešto iza toga sam uhvatio samoga sebe kako odbrojavam sekunde i autistički buljim u kazaljke
na satu. najzad sam ga nazvao u 15 do i uhvatio ga u ne baš najboljem trenutku pa mi je nešto
opsovao vezano za nestrpljivost i mater. razvukao je sve skupa još na pola sata te sam najzad
dobio svoje sljedovanje čuvajući ga u ruci kao supstancu vječnoga života. istresao sam dop u
žličicu i od treskavice ga skoro prosuo. primirio se i krenuo u proceduru, dodao limontus i natopio
vodom te podgrijao. već sam bio dobrano izboden i žile su se bile sasvim povukle. tražio sam se
još sat vremena, ali nikakav trag venama nisam nalazio. sulud i obijestan, gađao sam nekakvu
sitnu žilicu na dlanu i promašio.
(kako ide ljeto i dani postaju sve topliji, tako literatura ide sve lakša. Prvu priču o inspektoru Šušnjari,
objavio sam nedavno i da se podsjetimo-Šušnjara istražuje blog.hr i grupicu krijumčara koja mrežu
koristi u svoje prljave svrhe...)
Šušnjara se u međuvremenu, kako je istraga odmicala, dobrano bio već navukao na blog. Skupio je nemali
broj blogo frendova. Shvatio je blog kao obavezu. Njegov blog Bijelo janje bio je omiljen među populacijom
sredovječnih i starijih blogerica. Umiljat-dvije je majke sisao:
-blog Penelopino strpljenje i blog Naprasna šupjača.
Šušnjara je ubrzo prokljuvio da su to 2 najjača blog klana i svojom je dragošću i bezopašnošću, uspio održavati
bložne odnose sa obje blogerice.
Nakon iscrpne pripreme i infiltracije, uskoro su se pojavili i prvi mogući tragovi...
Korisnik bloga Staro mjesto, učestalo je mijenjao svoj niknejm. U nekoliko je navrata promijenio ime
u Prekosutra, te ga vraćao u Staro mjesto. Šušnjara je faksirao šefu sporne komentare i zauzvrat
dobio nalog za provjeru osobe korisnika.
Osoba je ispao stanoviti Ruslan Musa Mojmirović, 82-godišnji, umirovljeni varioc.
Njegovi postovi obično su se bavili tehnikama varenja. Ruslan je volio objaviti kakav školski izveden var, ovjekovječen
u digitalnom formatu, objavljen na njegovom blogu Staro mjesto ili Prekosutra. Kako god...Šušnjara je pao u očaj.
Načas mu se učinilo da je nasamaren...
-Kakav sad 82-godišnji varilac i kako njega dovesti u vezu?!
Šef ga ohrabri:
-A ja ti kažem da instinkt nikad ne vara!
Šušnjara je razmišljao o tim riječima na putu do kuće. Svoju neprestanu opsesiju nije smirio ni pivom, ni praxitenima...
ničim. Legao je kasno pored svoje supruge i zatražio ju da mu noktima struže testise cijelu noć. To ga je smirivalo.
Zauzvrat joj je pojeo vaginu doslovce i noć je odjekivala multiplim simfonijama.
Posvršavavši, Šušnjare se ušušnu...
Odlučio je razgovarati sa Ruslanom Musom. Prići će mu u Lutriji. Slučajno će se zaderati:
-ahahahahaaaa ja ću zavarit...!
Ništa. Stari Musa ne odreagira. Ispunjavao je listić predano i pedantno. Tad začu Šušnjarin insist:
-Trebam nekoga tko zna variti?
-Variti?
-Da variti.
-Jedini kojeg sam ja znao, umro je lani, al bio je vraški dobar varilac.
Roxanne, ti ne moraš palit rumenu luč
ti dani su prošlost
ne moraš se davat i kantune tuč
roxanne, ni oblačit minicu večeras
lunjat štajgom za pare
baš te briga jel u redu ili šta?
Roxanne, ti ne moraš palit rumenu luč x 2
Roxanne, pali rumenu luč...x 5
sviđaš mi se od onda
ja ti ne bi srao
da saslušaš ako bog da
ne bi dijelio te s nikim ja
i znam da sam u stanju
i zato pusti sada šminku
rekoh jednom i neću ponavljat o sranju.
Rooooooxanne, ti ne moraš palit rumenu luč x 2
Roxanne, pali rumenu luč... x 5,6,7...
zamisli sad da si u zaglavljen/a u liftu u kojemu konstantno raste temperatura i ti shvaćaš da si ustvari na putu za pakao i sve oko
tebe gori i topi se, lava kuha...šta bi tada dao/la za jedan ...heineken...
Kažu bihejvjoristi da je heineken imao dobru prođu na balkanskom i istočno-europskom tržištu zbog one crvene petokrake
u drugome planu etikete. Kada su ulazili na američko tržište, za kampanju su angažirali studentariju da grupno obilazi lokale
i traže heineken. Kada bi im gazda lokala rekao da heinekena nema, oni bi se okrenuli i otišli dalje...
Poezija je danas preselila u marketing. Današnji Tin Ujević sjedi u uredu kreativnog managera, jede thai take away i
brusi nekakvu frazu do dijamantnosti. Često njegov pjesnički dar biva uzaludnim, jer klijentova je uvijek zadnja i...
on u pravilu odabire najgoru od 5.
Theese days Ujević je plaćen 18.000 eura mjesečno, ima brojne povlastice i mozak osiguran na najvišu premiju.
Počeo je žvrljajući, kao i svi mi.
Njegovo slovo, u svijetu je slova prepoznato i sada je ono, najskuplje slovo u Hrvata!
U sustavu vrijednosti slova-slovnu kombinaciju će najbrže naći upravo on.
Car Darije bio je neutješan: u cijeloj njegovoj Perziji, ne zna svaki podanik ,kako izgleda mu njegov lik...kako tome doskočiti?
Mudrac se 1 sjeti:
-štampat ćemo tvoj lik na poleđinu novca...i tako će cijelo carstvo doznati kako izgledaš, moćni Darije!
Taj događaj smatra se prvom zabilježenom uporabom marketinga u povijesti.
Danas kada je tehnologija od marketinga učinila čudo, nekako se ipak čini da je cilj ostao isti, prikazivati Darija u photoshopu
Možda je blog super baš zato što nema nikakve love okolo sebe?
Kao što ste možda već obavješteni u medijima,uskoro će svjetla izloga dočekati knjigu
koja će izazvati tektonske poremećaje na hrvatskoj javnoj sceni...
Ono što sigurno još ne znate je da će te, Memoare Ive Sanadera, urediti i uobličiti Blogdogg.
Ivu Sanadera upoznao sam daleke 1999. ispred Interkontinentala dok sam žicajući sitno za kartu,
iščekivao utakmicu Hrvatska-Jugoslavija 2:2. Vremena su se od tada u mnogome promijenila za nas
dvojicu. Nakon što me Miroslav Blažević definitivno odbio za ponuđenu skicu knjige Ćiro pederu,
ipak me preporučio dr Ivi Sanaderu.
U Zagrebu me dočekao Čedo Prodanović, iako sam se nadao bar Jadranki Sloković no što je - tu je,
sjeo sam u Čedinog BMW-a i krenuli smo put Remetinca. Uglavnom sam šutio i slušao Čedine
žalopojke o gihtu i strogom ,dijetalnom režimu kojemu se jadničak bio primoran podvrgnuti.
Kada je stražar dopratio dr. Ivu, sjeli smo u kantinu praćeni ponekim dobacivanjem zatvorenika:
-Ivo drukeru!
Već dobrano oguglao, Ivo je zauzeo svoju karakterističnu, dominantnu pozu te smo nakon kratkih
izmjena kurtoaznosti, krenuli zaokruživati tu intrigantnu priču o zatočenome despotu. U fokusu koncepta,
odlučio sam krenuti od tog misterioznog trenutka kada je onako naprasno i bez objašnjenja, onomad
abdicirao. Rekoh mu:
-Let s make a Churchill out of you, Ivo! Reci sad, samo meni-zašto? Zašto si se povukao?
Ivo je otpio gutljaj nescaffea kojeg mu je donio Čedo i rekao:
-Bložedože, da ja nisam toga dana odstupio, nikad Hrvatska u EU ne bi ušla!
-Ivo...Cut the crapp! To možeš pričat Mirjani...
-Ali najozbiljnije ti govorim...
-Ok gospodo, moja satnica je poznata i ako Vi mislite da ja imam vremena slušat vaše basne-nema problema!
Na trenutak je zavladao tajac, a onda je Ivo značajno pogledao Čedu koji je žvakao nekakav sendvič ne bi li punih usta
iscijedio:
-A reci mu sve...šta sad?
Ivo se nakašljao i razvukao bolnu grimasu preko lica, brzo se prekrstio i krenuo sa pričom...
-Sve kreće od tog nesretnog rođendana nećakinje Olija Rehna. Naložio sam Čobankoviću (u daljnjem txtu Čo;)
da pošalje vagon traminca. U 18.00 sam morao primiti neke Ruse, vezano za Brijuni rivieru, zašto spominjem to?
Pa zato da bih ukazao na to kakav je ritam jednoga premijera...uglavnom, na sve skupa je taj dan Mirjana u zadnji
čas otkrila da joj je toaleta za bal tijesna u bokovima i struku. Šta ću? Već sam prije bio obećao kćerki da će ići sa
nama do Munchena i tamo presjesti za SAD...
u ljetno predvečerje, kad sparina popusti i kad se otuširam da saperem sol, savršeno mi pred izlazak
legne
o ljubavi ja zborit ne znam,
ta emocija nema glasa
i nedostane mi daha,
ako tu si sve sja se!
moja duša se izvali,
kao muzika ljeti,
i tad želja me spopadne
da u poljupcima letimo...
ja sa tobom bit ću iskren,
ostat ono što sam bio,
nikad lažov to se kunem,
izigraš li, bit ću smion
Bit ću zauvijek ti prika,
ljubomoran ma koliko
i znam da si proturiječim,
al dragocjena si za mene!
U mome krilu spavat ćeš,
mirne...svijesti
i isto bitno je zbog nas,
na našoj cesti biti mi...
skroz novi život dat ćeš mi,
koji ne poznajem,
i družicom ćeš biti mi,
do kad vidim da ćeš željeti.
Dva karaktera u tami,
pale se... samo tako,
ne valjamo kao sami,
izgubljeni ionako,
vezani smo iznutra jako,
za tu ljubav koja sluti
duboko uvjerenje
da ju ništa neće srušiti..
U mome krilu spavat ćeš,
mirne...svijesti
i isto bitno je zbog nas,
na našoj cesti biti mi...
skroz novi život dat ćeš mi,
koji ne poznajem,
i družicom ćeš biti mi,
do kad vidim da ćeš željeti.
onda živjet ćemo kako znaš
iskreno, nego šta?
od ljubavi i povjerenja,
a onda dalje šta bog da...
U ovome trenutku dok čitate ovo, netko vani planira kako će Vas pljačkati.
Netko intimno sa Vama...upravo bihejvjorizira...
istražuje Vam navike, kretanja i stanja.
Zanima ga koliko ste u krizi
Hes going for distance
Vaši životni kvadrati
u simbiozi sa hipotetičkom hipotekom,
kategorički imperativ:
-Nema odgađanja!
-Yesterday you said tomorrow...
NIKE
Vas je spominjao jutros
u Singapuru
Remorker koj Vas
na Taiwanu čeka
predstavu Hoellebecqueta
to hell and Beckett
uz pitanje
Svatko tko se u djetinjstvu bavio stripovima zna koliko je u ciklusu jednoga junaka, bitna ona
prva priča-priča o njemu. To je jedina epizoda u kojoj je junak još dijete, ali već je uočljiv
njegov prijezir spram nepravde i spremnost na otpor. Obično u tim pričama, zlikovci
pobiju junakovu obitelj, a junak se spašava čudom i najzad ga dobri ljudi nalaze u rijeci,
močvari, obali mora...
Čak i u Alanu Fordu, epizoda o neuspješnom marketing agentu, jedna je od najtraženijih.
Na našoj burzi stripova, kao klinci smo pred zgradama, održavali cijelu jednu manju
tržnicu stripova. Glavno mjerilo vrijednosti stripa bila je starost. Što se tiče izdanja Lunov
Magnus i Zlatne serije, što stariji strip, tim bolje, tim skuplje. Ipak ,uzimalo se uvijek u obzir
i to u kakvome je strip stanju. Sjećam se da sam u svome "izlogu" imao Lunov strip br77,
famoznu Saratogu Bleka Stene. Samo zato što je par strana bilo neznačajno pocijepano,
morao sam pristati na 27 novijih romana koje mi je predao Renato. Da je kojim slučajem
moja Saratoga bila u boljem stanju ,mogao sam tražiti i 40-50!?
Pokupim tih 27 novih i od starih imam još 1 adut-br89 zlatne serije-Carstvo zmija Texa Villera.
Pogađam se sa Juricom koji ima famoznu Novogodišnju noć...priču o Zagoru Te-neju!?
Tu pak nailazimo na još jednu anomaliju tržišta:
Može epizoda biti stara, ali ako junak nije od onih najfrekventnijih-džaba mu je.
Moj Tex Viller je bio ,za taj uzrast, predosadan junak. Ne može sve riješiti sam i često se
zna čak i povlačiti?! kome treba takav junak?
Baš zbog tih ljudskih osobina, neki strip junaci nisu bili omiljeni 12 godišnjacima.
Mr No, Ken Parker, Tex Viller bili su luzeri, a pravi heroji bili su Blek Stena, Komandant Mark,
Kit Teller, Kapetan Miki ,sve redom neustrašivi, nepobjedivi, sveizdrživi, neranjivi, nepoderivi
borci.
Kada sam u 23-oj u jednome trenutku opet domašio stripova, baš Mr No-a i Kena Parkera
sam jedine i mogao čitati. Nekako baš u to vrijeme, u ruke mi je dopao prvi Corto Maltese.
O Cortu ne postoji priča br 1 jer Corto jest priča. Cortov tvorac, Hugo Pratt bio je sin talijanskog
poslanika u Abesiniji 30-ih godina. Objedinivši izvanredan grafički talenat i vječnu udivljenost
književnošću, stvorio je jednu mističnu priču koja kao da oduvijek i postoji. Prema predanjima,
u Veneciji postoji taj skriveni kutak u kojemu pogledavši u dno bunara, ulazite u dimenziju
jedne paralelne priče. Hugo je Corta Maltesea gradio djelomice na Lawrenceu od Arabije, a
dijelom i na osobnim saznanjima o afričkome periodu pjesnika Arthura Rimbauda.
Poezija ima posebnu ulogu u stripu i daje mu na eleganciji. Česti protagonist ovoga stripa je i
famozni, okultni Rasputin, Cortov najdraži neprijatelj...
Španjolci su 1884. proglasili protektorat nad područjem od Cap Bojadora do Cap Blanc. Ranije odvojeni distrikti Saguia el Hamra i Rio de Oro su 1958. spojeni i proglašeni prekomorskom Španjolskom Saharom. Nakon pojave fronte POLISARIO i Frankove smrti, Španjolci su napustili to područje. 1975. je oko 300.000 ljudi ušlo u tzv. zelenom maršu iz čitavog Maroka u tu nekadašnju koloniju.
POLISARIO je 27. veljače 1976. proglasio Demokratsku Arapsku Republiku Sahara koju Maroko nije priznao.
Maroko je 1976. anektirao dvije trećine područja Zapadne Sahare, a ostatak teritorija 1979. kada se Mauritanija povukla s tog područja. U jednom napadu marokanske vojske početkom 1976. je od fosfornih i napalm bombi poginulo oko 25.000 Saharaca.
preuzeo iz Wikipedije
1994. London, Southfields SW 17
Sjedim u zajedničkoj blagovaonici i dolazeći polako k sebi, gledam Saifa kako doručkuje bijelu ,prekuhanu rižu.
Nakon što je oblizao kuhaču, Saif brižljivo ispere svoj skromni dio posuđa, izuje svoje natikače od traktorske gume,
navuče visoke NKE (nije tipfeler;) patike, razvuče svoj karakteristični, široki osmijeh preko lica:
-hey my friend ,me go worky-worky!
-see you later Saif!
Zgrada u kojoj smo živjeli bila je vlasništvo izvjesnog Teda Ponta, Poljaka koji je bivšu obiteljsku kuću pretvorio u
jeftinu depandasu sa 12 soba. Svaku od tih soba rentao je za rekordno niskih, 27 funti na tjedan. Moj cimer Miguel,
Argentinac is Rosaria. Kolumbijac Juan, navodni student. Četvero Marokanaca sa kojima sam najmanje i komunicirao,
Škot McKennan, inače profesor engleskog jezika koji je dobio otkaz u školi par mjeseci pred penziju, trojica Poljaka
koju nitko nikada nije vidio i Zapadni Saharac Saif.
Bilo je pred božić, pa smo tako i mi, bijelo-svjetska sirotinja obilježili ga svečano u tom našem cheap svratištu.
Donio sam neki jeftini šampanjac i obredno smo ga ispili. Saif je prvi puta u životu vidio šampanjac. Smijao se
zaraznim grohotom i radovao se pjeni.
Da bih shvatio ono što se par noći nakon toga desilo...morao sam znati neke ,zapadno-saharske ,intro fakte.
Saif je već četvrtu godinu radio po 2 posla dnevno, koristio minimum novaca za svoj skromni život, a dvije trećine
novca, slao je svojima u Zapadnu Saharu. Zbog španjolskog ,monetarnog patronata, peseta Zapadne Sahare bila
je jedina čvrsta valuta u okruženju.
Nešto uoči nove godine, Saif se zaključao u sobu. Nije izašao na posao. Saif? Nemoguće...
-Saif otvori
-otvori Saif!
-Saif!
-Saif koj ti je kurac?
Čuli smo jasno kako jeca. Ne mogavši se suspregnuti, otključao nam je, isplakao se isto srčano kako se onomad smijao
i ispričao nam svoju priču...
Nekakav pukovnik je počeo mahati kalašima i skoro je uspio i skuhati državni udar i ... zapadno-saharska peseta
je skliznula 53% u jednu noć. Prema zakonima svoje države, Saif je svoj novac štedio u domaćoj valuti. U toj noći,
Saif je sve svoje šihte ...odradio besplatno...
sve cigarete, svi emulgati, svi frustrati i frustranti,
sva katara, trash i trankvilanti,
sve stresačine i trabanti
sve to što je ... tako anti...
izašlo je iz mene na čas
kad se bacih in flagranti,
slavim danas
novog sebe stvora
Neki dan mi Neverin reče da je De Andre u Italiji ušao u čitanke. Što je to što je jednoga kantautora dovelo u
čitanke? Poezija svakako...i to baš onakva kakvu obožavam...jednostavna, melodiozna i mistična...
Tereza ima oči suhe,
gleda prema moru,
za nju- kći pirata,
normalnim se smatra.
Tereza priča malo,
usne sveza sjeti,
otkriva mi ljubav davnu
u Riminiju ljeti...
pa mi reče: spaljen na trgu
od inkvizicije svete,
možda izgubljen na Kubi
tijekom revolucije te
il u luci u New Yorku
u lovu na štrige
il ni na jednom mjestu,
ali niko... vjerovat htjede...
Riii Miiiiiiii Niiiiiiiiiiiiii...
i Kolumbo je zovnu,
sa vratašca kuće,
otključa mu okove sa pulsa,
postelju mu presvuče.
Za tužnog katoličkog kralja
predvidjela sam carstvo,
a on ga satra maljem
na križu od drvlja...
i dva grijeha ja počinih,
oba mudrosti se tiču,
Ameriku prvo abortirat pa
gledat slatko kako otiče,
al vi koji ste muškarci,
ispod jedara i vjetra,
nemojte onom zemlje obećavat
koj ih neće ... čuvat sutra!
Riii Miiii Niiiiiiiiii x 2
a sad Tereza je u Harry baru,
gleda prema moru,
za nju-kći apotekara,
normalna je stvar...
žiletu nosi oko vrata,
staru barem vijeka,
o njoj ja saznah malo,
al čini se nema lijeka...
i jednog grijeha ja počinih,reče,
koji mudrosti se tiče,
abortirat banjinovog sina pa
ga gledat kako niče...
al vi koji ste Rimini,
kroz sladoleda rijeke,
nemojte se kladit više
na malu...iz apoteke...
Eko lipi muoji, da kušeljamo malo po istrijansku...da vas anke ja navadim jeno malo aš svi kajkavci i dalmoši kušeljate
po svoju na blog hr-u. Smo se kapili?
...a da rabi, ne rabi ma stešo bin stija reči vo:
(Spigovskom transformacijom, prelazim u književnu hrvatsku naraciju...u maniri kao Kajin-prva pratilja Istre;)
Ako Vas ikada preko Učke (vrle gore;) nanesu Vaši puti, priehavši u Istru, a ne vidjet Svetoga Vinčenta, ekvivalentno je
ne sresti se s Papa Franjom u cijelomu Rimu. Savičenta oliti Svetvinčenat iliti San Vincenzo je mjestašce u srcu
Istre kojega kada bih uspoređivao s ikojim drugim ,bio bi to svakako Sicily/Alaska/USA.
Čim izađete iz vašega veihcleta/vozila i kročite na drevno igralište kastela Grimani život će se rapidno usporiti u vremenu.
Misli će Vam nepovratno odlutati i osjećat ćete se ... zabrinjavajuće smireno...;)
1485. je na ovoj livadi bila fešta povodom otvaranja dvorca...di sam bio??!!
Na savršeno pustom trgu, osjetio sam svu njegovu, felinijevsku filmičnost. Poznat Vam je ovaj trg?
Ako ste gledali Maršala Vinka Brešana, onda bi Vam trebao biti...
Bje subota pred podne i kao u svakome snoviđenju...banuh pred crkvu
a baš sam stigao dobro jer...
Legendarna ošterija Ćuk u Savičenti bila je poprištem mnogih pjesničkih obračuna i terevenki. Oba Maružina i Franci i
Orlić i Obrovka i Obrovac i tko sve ne, je oduvijek dolazio u Savičentu, meku istarske poetike i duha. Stripovski ambijent, vidljiv je svuda...
Baš, vržmo reći, zbog svega toga, Savičenta je danas domaćin festivala modernog plesa, ali i prapočelo Šikuti machinea.
Radi se o art projektu kojega je teško sada opisati, ali spomenut ću njihov video rad Vogrda. Naziv su odabrali po istoi-
menoj livadi na kojoj Darko Pekica,( inače komični kolumnist u Glasu Istre), čuva krave kojima čita Vlati Walta Whitmana.
Upsss sad sam možda već previše i rekao...svakome na blogu preporučam da pogleda njihove radove na you toubeu.
Napuštam najzad, Svetega Vinčenta. Očekuju me u sljedećem broju ...templarski vinogradi Vižinade.
Preko Bala i Kanfanara ili na Smoljance?
uuu al sam izmesario sirotog Johnyja Casha, al nisam imao druge...što bi reko dražeN;)...ponekad nam se izvanjsko čini zanemarivo, ma koliko nade polagali u suprotno;)
na tebe gledam svaki bložji dan,
očiju budnih ne upadam u san
i držim čvrsto te naslonjenu na zid,
za tvoju ljubav, idem do ruba
nalazim vrlo lako da je tako,
nađem se sam u predvečerje svako
i priznajem da za tobom sam lud,
za ljubav tvoju, idem na rub.
i ko jasan dan i ko mutna noć,
da čuvam te uz sebe imam moć
i sreća kojom zračim dokaz je
za tvoju ljubav ,idem do ruba.
ti imaš način držat me uza se
ne krijem sreću za sve to što pruža se
zbog tebe nikada neću naći drugu
za tvoju ljubav, hodam po rubu.
na tebe gledam svaki bložji dan
očiju budnih ne upadam u san
i držim čvrsto te naslonjenu na zid
za tvoju ljubav, idem do ruba.
Iako je od tada prošlo 23 godine, učestala je još uvijek rasprava o ekonomskoj perspektivi onoga
što smo tada nazivali samoupravnim socijalizmom. Ideološki, taj se projekt naslanjao na projekciju
Marxizma kakvim su ga tumačili Josip Broz i ponajviše, Edvard Kardelj. Niti jedan od istočno-europskih
socijalističkih modela nije toliku autonomiju predviđao za radnike. Preko posebnih, samoupravnih tijela,
radnik je bio bliži polugama odlučivanja o svojoj sudbini. Radnik je učestvovao u procesu odlučivanja
na zborovima radnika i na radničkim savjetima koji su se redovito upriličivali u tvornicama, školama...
Sjećam se oca i njegove nevoljko složene face na podsjetnik da ga sutra u školi očekuje zbor radnika.
Zborovi radnika odvijali su se u atmosferi u kojoj nitko nije želio postavljati pitanja. Svi su žurili kućama.
Predsjednica zbora radnika pročitala bi svoj uredni referat/podnesak o stanju u školi te bi se na tim
sastancima diskutiralo o ponekom incidentu kojega su akteri redovito bili nastavnici alkoholičari.
Za njihove izgrede, odredile bi se adekvatne sankcije i ona famozna, treća točka-razno, nikada se nije
otvarala.
I ptice na grani danas znaju da je socijalizam zakazao u praksi. Primjenjena utopija puštala je na sve
strane i titovom smrću, država je rapidno počela odumirati. Odumiranje države proces je kojega
Marx i potiče i priziva pa je u tome kontextu socijalizam i ispunio njegova očekivanja-(od)umro je.
Smatram neutemeljenima sve one predpostavke i nagađanja o tome da bi onakav ekonomski
modalitet tržišta i poslovanja opstao. Prizivam tome u prilog "lude 80-te" i atmosferu zadnje dekade tog
naprednog poretka;
zaposlenici lokalne zadruge PIK u vrijeme posla su često služeći se mehanizacijom PIK-a obrađivali
svoje privatne vinograde. Bez ikakvoga straha od sankcija ,za prskanje loza su koristili PIK-ovu modru
galicu, sulfate, gnojiva...
Sjećam se čovjeka koji je prodavao karte na ulazu u auto-kamp:
svake godine on bi naštampao identični blok karata i prijavljivao bi svaku desetu ,prodanu kartu.
O konobarima iz toga doba postoje razni mitovi i legende. Izdvojio bih vic koji ih najzornije definira:
Što je slično eskimu i konobaru?
Obojica prave kuću od leda...
O rukovodećim kadrovima i njihovim malverzacijama ne želim ni nagađati. Vile i vile u lijepoj našoj,
podignute su raznim "viškovima materijala". U to je doba stasala partijska elita i razlike u njihovom
standardu postajale su sve očitije.
Primjera je na pretek...
Jugoslavensko društvo bilo jest svojevrsni komunistički mutant sa prozorima otvorenima i na zapad.
Nitko racionalan ne može reći da je sustav u kojemu se svi besplatno školuju i liječe-loš.
U realizaciji tog sistema stvari su se zapetljale između ideje, prakse i mogućnosti.
Ono što se dogodilo sa samoupravljanjem, Orwell je genijalno predvidio u Životinjskoj farmi u kojoj
nudi univerzalni model dešavanja prilikom implementacije jedne ideje u konkretnu uporabu.
Mislim da se ne treba biti doktorom ekonomije da bi se vidjelo da je taj ,još uvijek neprežaljeni sustav,
pojeo sebe samoga. Ono što je nakon kolapsa uslijedilo, nažalost je poznato...
Kiša u prvim trenucima padanja navlažila je svježi asfalt sa kojega se pušila jutarnja sumaglica.
Nogama sam pridržavao volan i tražio novčanik u zadnjemu džepu. Često tako kada se nešto
nauči sam, steknu se neke navike apsurdne i krive. Osjetio bih se nepotpun za upravljačem ako
ne bih u ruci držao još nešto sem volana. Desnom rukom uključujem žmigavce.
Učeći ljubav stekao sam naviku da slažem. Da kupim momentalni mir i da odgodim neodgodivo,
pribjegnuo bih lažima.
spiker na radiju:
Mole se svi vozači ukoliko u okolici tunela Učke spaze djevojku obučenu u zeleno da jave u najbližu
stanicu milicije. Radi se o psihički nestabilnoj osobi koja zaustavlja vozače i proriče sudbinu.
Spekulacije talijanskih medija da se radi o činu ukazanja, proglašene su neutemeljenima.
* * *
Nerviraju me brisači. Škripe kao dvije savršeno raštimane violine u rukama dvojice sadista.
Njiiiiiik, njiiiiiiiiiiiik, njiiiiiiiiiiiiik. Nemilosrdni zvuk tehnike. Kako tehniku naučiti note? Kako naučiti
usisavač da pjeva ariju dok radi? Tko zna, možda će ljudi tamo neke 2013-2014 moći i to.
Ljudi će kad tad moći sve.
Držim volan i kutiju big babla. Volim ljubičasti big babol. Stvarno, kad gledaš, ljubičasti je i najbolji
,a i najduže traje u ustima. Big babol ni za 50 godina neće biti bolji nego sad.
Šta?Otkud se ova stvorila??? Gnjiiiiiiiiik.
* * *
-Lucija. Lucija Verde.
-Znači ti si ta…misteriozna?
-Ako Vam se tako čini…
-Što to?
-Pa ovaj, konačni, susret?
-Iskreno…ja sam to zamišljao malo drugačije.
-Razočaran si?
-Ne. Samo sam malo…
-Jooj, daj mi se nemoj sad igrat zbunjenog Romea jer ću se onda pak ja razočarati.
-A kakav bih trebao biti?
-Pa onakav kakav si mi nastupio u život: drzak, obožavam drske muškarce.
-Mislio sam da …
-Ne, beba…nisi ti stao meni, ja sam stala tebi...a sad ručaj pa idemo pa-pa!
u pogledu si odnijela uzdah sa sobom,
šole je upalio bus
i pogled je zaklonjen garderobom
auspuh je zadrhto i pljus...
slila se kiša
muteć tvoju siluetu
kao kakva sila viša
sila kapi je u letu
Spuštali smo se kanjonom Zrmanje u pretovarenom tamiću. Sjedili smo na sanducima u kojima su
bile rakete za višecijevni bacač. Pušio sam i na ceradi nazirao prvu toplinu svitanja. Šutjeli smo i
cvokotali gedajući svatko u svome pravcu...razmišljajući o vikendu, o kući...o onome što nas očekuje.
Nošeni euforijom pobjedničke vojske, rušili smo sve standarde izdržljivosti. Peti dan u neprestanom pokretu:
idi, guraj, silazi, pucaj, ispaljuj, napreduj...nema stajanja kada vas u ratu krene. Stanete li kad vas krene,
okrenut ćete pilu naopako. Pružit ćete neprijatelju šansu da dođe do daha. Nema daha-gazi do kraja!
U dnu kanjona Zrmanje, istoimeno je selo. Nekoliko obiteljskih kuća i vrtače u okućnicama.
Iz jednog je dimnjaka kuljao slabašan, ugasli dim. Čini se da nema nikoga. Okruženo mračnim gudurama,
selo u dolini. Idemo u čišćenje. Prikradamo se u formaciji 8 binoma. Čini se da zaista nikoga u selu nema.
Ulazim u kuću iz koje je kuljao dim. Na stolu su 3 šalice kave. Sve 3 neispijene. Pogledam u regal i vidim
nekakve medalje iz NOB-a. Prikačim si orden na ribsovu košulju.
Uto začujem 1 teški udisaj ispod kreveta. Uperim kalašnjikov prema krevetu. Dječak 7 godina star,
iskoprca se iz kreveta. Plav i bljedunjav dječak, izrazito plavih očiju klečao je predamnom i izbjegavao
svaki eye kontakt. Sjeo sam do njega na krevet i mislim se mali koji te java sad donio tu, mogao sam te proparat
samo tako!? Mali...ufffff! Rekao mi je da se zove Siniša. Dao sam mu rambo kekse. Nisu mu bili nešto, ali je
pojeo jednoga. U to je ušao Zmija.
-opaaaa vidi ti maloga? di si ga naša?
-ispod kreveta.
Zmija prodorno pogleda Sinišu.
-mali di su ti čača i mati?
-nemam ih.
-kako nemaš? pa imaš nekog valjda? di ti je čača?
-poginija.
-kad?
-prije 7 godina.
-a kolko ti imaš godina?
-5.
-ahahaahhaahhaaaa pa kad te onda napravio?
Vrata zaškripe i pojavi se naš zapovjednik Miro. Izrazito miran i staložen tip. Uvijek je korak ispred svakoga:
-Zmija odma da si maloga presta zajebavat. Jeste dali malome soka?
-Jesmo.
-Vezista neka zove crveni križ i neka se maloga ukrca kod njih. Mali si dobro?
-Dobro sam.
-Nemoj se bojat.
Tako je to u svakome vodu. Postoje vitez i divljak. Pitanje je samo, koji će od dvojice nadvladati.
Prvi (tek danas?!;) vedriji, ljetni dan odlučio sam otpalit tamo gdje sam rođen.
U luku Istre u kod nas već dovoljno opjevano, slovensko primorje.
Najzapadnije stanište Slavena-Koper / Capo d Istria.
Ako ičemu i služe shopping centri u mome životu ,to je za slobodan parking. Parkirao
sam tako ispred Tuscha i neću vas lagat-naravno da sam obišao mol, ali o njemu
iz ideoloških razloga, u ovome postu neću pisat.
Pisati ću o zatočenom krokodilu koji košta 380 eura. Ona otužna kopija njegovog prirodnog staništa
u 2 kvadrata košta još 220 e. Osobno ne volim takav business kao ni 1 business živim bićima. Zanima
me koji su to parametri koji određuju da 1 krokodil košta 380 eura ,a ruski hrčak 7,50? Gledam već
duže Krokija i nije se prodao još. Kroki je šarmer samo takav. Prodavačica mi nije dala da ga slikam,
ali sam krišom (tehnikom NF;) uslikao jednu divnu Aru, 20-ak godina staru.
Tugu za Krokijem morao sam utažiti Proustovim tehnikama. Izabrao sam Madelaine svojeg djetinjstva,
sentiš čokolade i vanilije...
U Kopru su fenomenalno odjelili tradicionalno od modernoga. U gradu ne većem od Varaždina, luka, industrija
i stara jezgra žive 3 različita života. Kroz vrata za koja treba imati nečega, zakoračujete u stari grad i sve moderno
kao da je odnešeno rukom.
Baš me zanima šta Neverin misli ,iz kojega je perioda ova fontana, ali uvijek me preplaši ta expresija gruvača.
Pogledajte ovo mitološko biće što vam vodu daje...kakve nam taj poruke šalje?
Navodno je Janša dobio 2 godine. Morao sam doći nazad u Hrvatsku da to saznam. Nitko se na primorju ni ne osvrće.
Šavrini (kako ih mi u Istri zovemo;), si cugaju svoj teran i brič refošk. Rasprava o tome koliko su te dvije sorte genetski
bliske još uvijek traje. Kod tete Marjete sam stao na pašta fažol i pola malvazije. Dovoljno je pogledati njezin izlog:
Koper je grad tolerancije i suživota. Vječito u sjeni Trsta, Koper je odlično poentirao nakon prve krize-preoteo je
Trstu primat shopping destinacije. U njihovu luku stiže sve više kontejnera. Prosperitet se osjeća u zraku, vidi ga
se na ulicama.
Riva u Kopru za moj je ukus premodernistička, ali na njenome podu možete jesti.
Da ne bi rekli da sam pristran, odlučio sam snimiti ovu fotku...
Ali i ovu...la lotta continua...
Mussolinijeva arhitektura stanova diktat je poznat-red stanova u lijevo i red u desno. Svi stanovi isti...uniformiranje
društva u emvirementu-ubijanje u pojam. Pokušalo se domišljato intervenirati u prostor. Nek su ružne zgrade, al
nek su bar u bojama...
Da ne drobim više o Kopru...prosudite dalje sami...
-Mogu reći što se kriminalaca tiče, da sam bila sa nekolicinom njih u vezama i da su na neki način…posebni ljubavnici…
ne znam, oni uzvraćaju dvostruko od pruženog. Kriminalcu mnogo znači kada ga volite jer vam je zahvalan što ga volite unatoč tome što znate da je u nečemu nedozvoljenom. On se zbog svoje djelatnosti osjeća odbijenim i zato mu puno znači nečija pažnja. Osim toga, ta neka avanturistička aura koja ih prati, to je privlačno. Problem se dešava kada shvaćate da ste sa njegovim prisustvom i sami u neposrednoj opasnosti. Budimo realni: udate li se za TV servisera, teško ćete doživjeti pretres vlastitog stana, atentat ili nešto slično…ali ja ipak odgovorno tvrdim da ljubav jednoga kriminalca jednostavno ima taj neki sok koji…
Kakva kučka! Sad se kurči pred TV kamerama i izigrava fatalnu kuju…kako bih ju sad napunio kurcem!?
Pritisnuo bih ju u neki kut i karao do smrti…dok joj oči ne bi zakolutale od silnog zadovoljstva. Erotika i smrt su bliski.
Trošenje, zadovoljština, obijest, napast, pohota, kurac i bodež zabijen 17 puta u sisu planete. Priroda je kurva.
Padam. Oči mi gasnu. Vjetar mi sa nozdrva ganja najdraži miris. Moj želudac odbija najslađi okus.
Noćas se moje biće ruši, a ova svinja pored mene hrče i naprosto ga kurac boli što si je suprugu izrešetao kalašom pred klincima! Sad bih ga priklao ko janjca i razrezao na polovice da ih objesim na kuku!
Sjećate li se hrvatskog dancea?
Tatjana Matejaš Tajči bila je preteča tog projekta ,iako je ideološki iskakala iz matrice kasnijih heroina.
Njezin čedni izgled i naivni txtovi bili su u neku ruku idealistički:
Njezin dečko je imao jaknu sa nitnama i volio je samo nju!
Sa nebesa su padale zvjezdice...
Uslijedio je domovinski rat i prioriteti su se u društvu promjenili. Hrvatski dance je odbacio masku čednosti
i poruke su postale dvojbene:
I bee ga je ispod stola papapaparam!
Emilija i Nina su bile vlak koji zgazit će te mali!
Novo lice dancea postaju vamp crnke. Obraćaju se svome ,eventualnom, dečku s visoka i ne pružaju
mu prevelike izglede. Sugeriraju da će ga varati s užitkom. Sa muške strane modela je bilo raznih.
Uglavnom su se nudili mačo sexisti, pomalo distancirani od balkanskih ,dotadašnjih stereotipova.
U kontextu projekta, društvu se plasirao jedan sasvim nov obrazac vrijednosti. Pomaknutih vrijednosti.
Iz tog šarenog dance nukleusa, stvoren je teren za Seve. Tony Cetinski distancirao se uspješnom
tranzicijom u čisti pop. Hrvatski dance definitivno je otvorio prostor za turbo folk u Hrvatskoj.
Okupivši pa raspustivši masu oko sebe, danceri su obilježili 90-te kada su bivali obaveznom kulisom po
barovima i klubovima.
Ipak, u kvalitativnom smislu ,ostali su neki fragmenti koji služe na čast jednomu projektu koji je za svrhu
imao kolektivno poglupljenje. Ima jedna prestrašna anegdota koju vam jednostavno moram ispričat, em bih
li podupro svoje teze. Slušao sam jedno popodne lokalni radio, emisiju želja i pozdrava. U jednom se trenutku
u program javio stariji muškarac te je zaželio:
-svojoj kćerki Sari, za 17. rođendan sve najbolje joj žele tata Đulio, mama Gracijela, šantulo Viktor...uz
pjesmu Reci da i spustit ćemo sjedala...
O tome Vam ja pričam!
Što se kvalitete tiče, za nju se pobrinuo meštar...i to onoga dana kada je začeo najdarovitijeg hrvatskog muzičara
toga doba, Dinu Dvornika. Mislim da 1995. na cijelom mtv-ju nije bilo stvari kao ove...
Odlomivši topli kruh palcima, ponudih ga … onima koji stajahu u redu. Kroz guste zrake milosti,
provlačio se dim izgubljenog ognjišta. Njihova lica, crvena od vjetra, plakahu u tišinama, bez suza.
-Gdje smo to, gospodo?
-Stigli smo.
Stratište iza čuvenih kontura zjapilo je dugo u bezdan. Vrijeme se neumitno pretvaralo u prostor.
Vječni pad koji to nije jer ne postoji tlo o koje bismo aterirali. Prva konstrukcija bijaše fijasko.
Trebali smo silu, trebali smo svjetlo, trebali smo život, trebali smo san. Netko je grubo proparao prazninu.
Iz tog jezivog zvuka zasjala je nada da će svaki sljedeći zvuk biti tiši.
Lirski je zatim rominjala kiša stvaranja...različitost zvukovlja...ta primitivna i nadasve disharmonična melodija
bila jest prapjesma...savršeno pogrešna i sirova poput vječnoga preživanja neprobavljive i gorke smole,
najzad smo ispljunuti na tle;
Od šaša I granja smo napravili kuću, od brašna I jaja i tučene majoneze, kit za prozore.
Miss Obujam te ideje utopila nas je kao kučiće u prvi plićak. Tukli smo glavom o neprobojni izlog Prade...
što još moramo doživjeti?
Pink floyd jutro u dotuklo sunce, žmigali smo u nj.
Postrojenje u nama vikalo je-Naprijed!
Na linijama se šepirio njegov pijani duh. Ruku položenih preko čela, obnevidio od siline vizija-
svijet se pred nama otvorio kao dozrijeli plod nara.
Glas bunta onaj je koji se najbrže u čovjeku zatomljuje. Tragovi perioda zrcale se u ožiljku, rani, ćelavosti...
Grimasa kojom nastupaš u javnosti, njezin osnovni izraz. Možda si ironičan jer želiš dočarati poraz
inteligencije pred sudbinom?
Odavno više ne sumnjičiš, ne reagiraš, ne dovodiš u pitanje. Želiš samo vjerovati da iako nije pravilo,
ali glas je bunta...upravo onaj koji se najbrže u čovjeku zatomljuje.
Dovoljan je priučeni egzorcist da te učini kucom.
Ne zauzimaš se više toliko za sve one stavove koje si bio spreman braniti svojim likom i djelom.
Moderni čovječe, sve je manje toga, što je u tvojim rukama...
U revoluciji iz moje sobe nema mrtvih ni ranjenih
na tom se horizontu vječito razdanjuje
puca zora revolucije
kuca rosa u kristalu
na jutarnjem balu
kap polucije
i ljubav na dlanu.
U revoluciji iz moje sobe nema giljotine
nema glava na mome pladnju
sirotinje na ulici
drotova na uzici
privjeska na guzici
nema
Uvjereni sam vjernik. Nisam lako došao do toga.
Odgajan u sustavu po mjeri čovjeka, meni nije bilo lako
prihvatiti ga.
U raljama sam demona spoznao boga.
Siguran sam da je to bio on.
Bez ičijeg spina ili doktrinacije,
ja i moj bog sramežljivo smo se napokon upoznali.
Bog nije bio uobražen. Saslušao me i nije posegnuo ni za kojim
od svojih čuda.
Skuhao je čaj od gospinih trava (iz prve ruke;)
i rekao mi:
-toplo se obuci!
Rekao mi je u povjerenju, da nema velike planove sa nama.
Mole se curke i gay populacija da se savladaju i ipak pokušaju čitat moj prijevod, a ne samo gledat u Roberta Smitha...
zbogom reci u noći poput te
ako je zadnje što učiniti
nikad nisi bila zguba ko sad
na sebe nekad nisi ličila
ide mrak
ide mračnije još
ostani
al te gledam kao od kamena
dok odlaziš
ja doć ću te tražit i da traje svu noć
ganjat drugu curu tu
za svagda i uvijek je za tebe tu
vjerovat
najgluplja stvar što ikad rekao sam
reci bok takvom danu ko sad
reci svaki korak svoj
i način na koji me gledaš
da rađe bio bih ti
i do dna
i do dna i još
dodir taj
i osmijeh ,i glavu na grud
i osmijeh i glavu na grud...
ja doč ču te tražit i da traje svu noć
stajati više ne mogu
za svagda i uvijek je za tebe tu
htio sam sve 5
kako bilo je
ohoho ja oču mijenjat to...
