Odlomivši topli kruh palcima, ponudih ga … onima koji stajahu u redu. Kroz guste zrake milosti,
provlačio se dim izgubljenog ognjišta. Njihova lica, crvena od vjetra, plakahu u tišinama, bez suza.
-Gdje smo to, gospodo?
-Stigli smo.
Stratište iza čuvenih kontura zjapilo je dugo u bezdan. Vrijeme se neumitno pretvaralo u prostor.
Vječni pad koji to nije jer ne postoji tlo o koje bismo aterirali. Prva konstrukcija bijaše fijasko.
Trebali smo silu, trebali smo svjetlo, trebali smo život, trebali smo san. Netko je grubo proparao prazninu.
Iz tog jezivog zvuka zasjala je nada da će svaki sljedeći zvuk biti tiši.
Lirski je zatim rominjala kiša stvaranja...različitost zvukovlja...ta primitivna i nadasve disharmonična melodija
bila jest prapjesma...savršeno pogrešna i sirova poput vječnoga preživanja neprobavljive i gorke smole,
najzad smo ispljunuti na tle;
Od šaša I granja smo napravili kuću, od brašna I jaja i tučene majoneze, kit za prozore.
Miss Obujam te ideje utopila nas je kao kučiće u prvi plićak. Tukli smo glavom o neprobojni izlog Prade...
što još moramo doživjeti?
Pink floyd jutro u dotuklo sunce, žmigali smo u nj.
Postrojenje u nama vikalo je-Naprijed!
Na linijama se šepirio njegov pijani duh. Ruku položenih preko čela, obnevidio od siline vizija-
svijet se pred nama otvorio kao dozrijeli plod nara.
Post je objavljen 03.06.2013. u 15:15 sati.